Adela Peeva je bugarska redateljica čiji će najnoviji dokumentarni uradak “Neka živi Bugarska” biti prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu u sklopu programa “U fokusu: Nova Europa”. Peeva je izuzetno produktivna filmašica: od 1973. do danas snimila je više od 60 dokumentarnih filmova i nerijetko zbog kontroverznih tema bila na tapeti vlasti.

Tako su tijekom komunizma njezina dva filma bila zabranjena jer je otvoreno progovorila o nemaru tadašnjih vlasti prema ranjivim društvenim skupinama. U “Neka živi Bugarska” načeta je još jedna intrigantna tema, a to je jačanje nacionalizma u Bugarskoj za koji vladajući baš i nemaju posebne mehanizme kontrole. Upravo o toj temi, o izbjegličkom valu u Bugarskoj, mržnji prema Židovima i ljudskim vrijednostima koje su danas potisnute ili zaboravljene, Adele Peeva govori samo za Express.

U kojoj mjeri je novi izbjeglički val potaknuo rast nacionalizma u Bugarskoj? Kako se, primjerice, prije deset godina manifestirao nacionalizam?

Kao i svugdje gdje se to dogodilo, val izbjeglica donio je mnogo problema – prije svega vlastima zemalja koje su bile cilj ili na putu emigranata. Bugarska nije izuzetak. Pojava emigranata probudila je neke stare i ukorijenjene odbojne stavove o strancima, o ljudima različitima po vjeri i po kulturi. Podozrenje i netrpeljivost su vrlo brzo uzeli maha te se može reći da je, unatoč nastojanjima vlasti da kontroliraju i ublaže tu tendenciju, masovna psihoza netrpeljivosti danas dominantna među običnim ljudima. I iako je dio tradicije u Bugarskoj postojanje jakog osjećaja patriotizma – barem na riječima - danas taj patriotizam prelazi u borbeni nacionalizam. Vrlo slično kao u cijeloj Europi.

Kako na ovaj problem gleda bugarska vlada, a kako Europska unija?

Bugarska vlada, kao što sam već rekla, pokušava staviti pod kontrolu te negativne procese u društvu ili ih barem ograničiti. No to je komplicirano ako se ima u vidu da dio vladajuće koalicije u Bugarskoj vladi predstavljaju partije koje se deklariraju kao nacionalističke i nastupaju pod zajedničkim imenom 'Ujedinjeni patrioti'. Europska unija, imajući na dnevnom redu taj problem u Bugarskoj, kao i u nizu zemalja na putu emigranata, pokušava također regulirati to pitanje pružajući političku i financijsku podršku, no rezultati su, barem za sada, kao što i vi u Hrvatskoj to znate iz osobnog iskustva, vrlo sporni.

Podržavaju li desne stranke ovakve udruge i pojedince?

Da, postoji javna podrška pojedinih desničarskih organizacija i grupa takvoj atmosferi i politici netrpeljivosti. Pojedine političke formacije pokušavaju izvući korist iz nastale situacije predstavljajući sebe kao patriote te spasitelje tradicionalnih vrijednosti i tradicije. Ima ljudi u današnjem društvu koji im vjeruju i slijede njihovu politiku, a to je vrlo tužno i opasno. Tako je. na primjer, izvjesni Dinko stekao nacionalnu slavu, a o njemu je pisala i žuta štampa u Zapadnoj Europi. On se proslavio time što je išao u lov na emigrante duž bugarske granice i vezivao im ruke plastičnim uzicama – takozvanim 'Svinjskim repovima' - a onda slike slao medijima i informacijskim agencijama.

U kojoj mjeri se bugarski nacionalizam približava ostalim europskim nacionalizmima?

Nema tu neke bitne razlike. I ovdje se govori o opasnostima koje nose izbjeglice, i ovdje se kritizira vlast jer pomaže došljacima i neznancima umjesto da se okrene problemima ljudi u vlastitoj zemlji, i ovdje se poziva na budnost i otpor najezdi 'različitih'. Ima ipak, čini mi se, jedna razlika u odnosu na masovnu psihozu koja vlada Europom po tom pitanju. To je vrlo izraženo pozivanje na povijest i stradanja od stranaca u vrijeme Osmanlijskog Carstva te dosta eksplicitno izražavana netrpeljivost prema Židovima i muslimanima uopće. Uostalom, upravo to je pokazano u mojem filmu 'Neka živi Bugarska'.

Što je po vama, osim jačanja nacionalizma, goruća tema u Bugarskoj posljednjih mjeseci i godina?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Kao i svuda u zemljama Istočne Europe – s izuzetkom možda Češke - to je ekonomska situacija, nezaposlenost i zaista težak život socijalno slabih slojeva stanovništva, prije svega umirovljenika. Ne može biti normalno u jednoj zemlji EU da penzija iznosi 100 eura poslije 40 godina radnog staža, kad samo lijekovi stoje mjesečno toliko!

Na koji način mlade usmjeravati prema pozitivnijim vrijednostima? Koliko tu umjetnost može pomoći i na koji način bugarske vlasti rade kako bi kreirale pozitivnije ozračje?

Treba početi vrlo rano, još u ranom školskom uzrastu. Treba imati strpljenja i jasan program te strategiju obrazovanja u kojoj se neće računati samo na povijest i slavne dane iz prošlosti koji se ionako neće vratiti. Treba djeci govoriti o današnjem svijetu u kojemu žive i o zajedničkim ciljevima koje bi dobri ljudi trebali imati i boriti se za njih. Treba tražiti i naći primjere čovječnosti i ljubavi koji će postati tema za imitiranje i cilj u svakodnevnom životu.

Možete li objasniti zbog čega su vaša dva filma bila zabranjena u osamdesetim godinama? Po čemu su teme o kojima ste snimali filmove bile toliko intrigantne za tadašnje vlasti?

Vrlo je jednostavno za objasniti. U filmu 'Majke' pokazala sam život samohranih majki kojima je država obećavala pomoć i suradnju u odgoju izvanbračne djece, a ustvari su bile ostavljene same sebi. Bile su obmanute jer su vlasti tvrdile da domovini trebaju ta djeca, a onda su im okrenuli leđa. Istodobno, službena politika i propaganda su nastavljale da hvale brigu države o tim majkama i djeci što je bila čista obmana i laž. Pa kako onda da ne zabrane takav film? Bilo je čudno da su uopće dopustili da se pojavi.

U mojem drugom zabranjenom filmu 'U ime sporta' ispričala sam potresnu priču o vrhunskim sportašima koji su bili napušteni i ostavljeni sami sebi istog trenutka kad država više nije mogla koristiti njihove sportske rezultate u političke i propagandne svrhe. I što je još gore, dok su postojali, ti su rezultati postizani po svaku cijenu, kroz upotrebu dopinga i nezavisno od tragičnih posljedica – uključujuči i smrt – po zdravlje sportaša. Taj neljudski odnos prema njima bio je kao prema komadu mesa koji treba osvojiti medalju. U suštini, to je jedan film o drugoj strani medalje.

Film se uspio pojaviti i opstati samo zato što nitko u ono vrijeme nije mogao pretpostaviti da će se netko drznuti postaviti pitanje o cijeni slave i rezultata, kad su to bili osnovni dokazi o nadmoći 'našeg sistema' života i rada pred onim, kapitalističkim. Mislim da je očigledno zašto je i taj film bio zabranjen šest godina – sve do demokratskih promjena u Istočnoj Europi 1989. godine. Cijelo je čudo da nisam imala ozbiljnih problema s vlastima i službama u tadašnjoj Bugarskoj.

Kako gledate na dokumentarne filmove i teme koje danas snimaju mladi filmaši? Možete li prepoznati sebe u njima?

Ima mnogo dobrih filmova koje su napravili mladi i talentirani kolege. Svi oni gledaju svojim očima s pozicije današnjih generacija na svijet oko sebe i pokušavaju ispričati svoju priču što je meni posebno zanimljivo. Čini mi se da i danas, unatoč moru jeftine zabave, primitivnih emocija i manipulatorskih sadržaja masovne kulture, postoji jedan svijet istinskih vrijednosti koji daje nadu da ćemo opstati kao ljudi i da iza nas dolaze nove generacije koje će naći načina da sačuvaju istinu o običnim ljudskim vrijednostima koje su osnova naše civilizacije.

Imate li film na kojemu trenutačno radite ili o kojemu razmišljate da biste ga htjeli snimiti? O kojoj temi biste htjeli progovoriti kroz dokumentarnu formu?

Pred početkom sam realizacije filma koji će ispričati priču o obitelji kino redatelja koji su stvarali u vrijeme komunizma. Oni su cijeli život posvetili filmu. Ostali su vjerni svojemu moralu stvaratelja te su uspjeli opstati kao ljudi i autori izuzetnih filmova kroz sve teške godine ortodoksnog komunizma u Bugarskoj.