Adela Peeva je bugarska redateljica čiji će najnoviji dokumentarni uradak “Neka živi Bugarska” biti prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu u sklopu programa “U fokusu: Nova Europa”. Peeva je izuzetno produktivna filmašica: od 1973. do danas snimila je više od 60 dokumentarnih filmova i nerijetko zbog kontroverznih tema bila na tapeti vlasti.
Tako su tijekom komunizma njezina dva filma bila zabranjena jer je otvoreno progovorila o nemaru tadašnjih vlasti prema ranjivim društvenim skupinama. U “Neka živi Bugarska” načeta je još jedna intrigantna tema, a to je jačanje nacionalizma u Bugarskoj za koji vladajući baš i nemaju posebne mehanizme kontrole. Upravo o toj temi, o izbjegličkom valu u Bugarskoj, mržnji prema Židovima i ljudskim vrijednostima koje su danas potisnute ili zaboravljene, Adele Peeva govori samo za Express.
U kojoj mjeri je novi izbjeglički val potaknuo rast nacionalizma u Bugarskoj? Kako se, primjerice, prije deset godina manifestirao nacionalizam?
Kao i svugdje gdje se to dogodilo, val izbjeglica donio je mnogo problema – prije svega vlastima zemalja koje su bile cilj ili na putu emigranata. Bugarska nije izuzetak. Pojava emigranata probudila je neke stare i ukorijenjene odbojne stavove o strancima, o ljudima različitima po vjeri i po kulturi. Podozrenje i netrpeljivost su vrlo brzo uzeli maha te se može reći da je, unatoč nastojanjima vlasti da kontroliraju i ublaže tu tendenciju, masovna psihoza netrpeljivosti danas dominantna među običnim ljudima. I iako je dio tradicije u Bugarskoj postojanje jakog osjećaja patriotizma – barem na riječima - danas taj patriotizam prelazi u borbeni nacionalizam. Vrlo slično kao u cijeloj Europi.
Kako na ovaj problem gleda bugarska vlada, a kako Europska unija?
Bugarska vlada, kao što sam već rekla, pokušava staviti pod kontrolu te negativne procese u društvu ili ih barem ograničiti. No to je komplicirano ako se ima u vidu da dio vladajuće koalicije u Bugarskoj vladi predstavljaju partije koje se deklariraju kao nacionalističke i nastupaju pod zajedničkim imenom 'Ujedinjeni patrioti'. Europska unija, imajući na dnevnom redu taj problem u Bugarskoj, kao i u nizu zemalja na putu emigranata, pokušava također regulirati to pitanje pružajući političku i financijsku podršku, no rezultati su, barem za sada, kao što i vi u Hrvatskoj to znate iz osobnog iskustva, vrlo sporni.
Podržavaju li desne stranke ovakve udruge i pojedince?
Da, postoji javna podrška pojedinih desničarskih organizacija i grupa takvoj atmosferi i politici netrpeljivosti. Pojedine političke formacije pokušavaju izvući korist iz nastale situacije predstavljajući sebe kao patriote te spasitelje tradicionalnih vrijednosti i tradicije. Ima ljudi u današnjem društvu koji im vjeruju i slijede njihovu politiku, a to je vrlo tužno i opasno. Tako je. na primjer, izvjesni Dinko stekao nacionalnu slavu, a o njemu je pisala i žuta štampa u Zapadnoj Europi. On se proslavio time što je išao u lov na emigrante duž bugarske granice i vezivao im ruke plastičnim uzicama – takozvanim 'Svinjskim repovima' - a onda slike slao medijima i informacijskim agencijama.
U kojoj mjeri se bugarski nacionalizam približava ostalim europskim nacionalizmima?
Nema tu neke bitne razlike. I ovdje se govori o opasnostima koje nose izbjeglice, i ovdje se kritizira vlast jer pomaže došljacima i neznancima umjesto da se okrene problemima ljudi u vlastitoj zemlji, i ovdje se poziva na budnost i otpor najezdi 'različitih'. Ima ipak, čini mi se, jedna razlika u odnosu na masovnu psihozu koja vlada Europom po tom pitanju. To je vrlo izraženo pozivanje na povijest i stradanja od stranaca u vrijeme Osmanlijskog Carstva te dosta eksplicitno izražavana netrpeljivost prema Židovima i muslimanima uopće. Uostalom, upravo to je pokazano u mojem filmu 'Neka živi Bugarska'.
Što je po vama, osim jačanja nacionalizma, goruća tema u Bugarskoj posljednjih mjeseci i godina?
Nastavak na sljedećoj stranici...
