Redatelj Igor Vuk Torbica još nema 30 godina, ali je već postao kazališna zvijezda u cijeloj regiji. Njegov "Hinkemann", postavljen u ZKM-u, dobio je čak 12 nagrada i predstava je postala apsolutni hit sezone. Rođen je u BiH, živi u Beogradu, a radi u svim republikama bivše zemlje.

Prati ga glas beskompromisnog redatelja koji na drukčiji način postavlja klasike i voli društveno angažirane tekstove. Na Gavellinim večerima upravo je gostovao njegov provokativni "Mizantrop" iz riječkog HNK "Ivana pl. Zajca", a uskoro počinje pripremati, ponovno u ZKM-u, svojeg prvog Shakespearea. Kocka je pala na "Tita Andronika", najbrutalniju Shakespeareovu tragediju.

Zašto ste odabrali brutalnu i krvavu Shakespearovu tragediju 'Tit Andronik', koju su šekspirolozi stoljećima prezirali?

Dugo smo razgovarali o Shakespeareovim djelima lomeći se između nekoliko naslova, a onda smo se odlučili za 'Tita Andronika'. Jedan od razloga svakako je nasilje kojim drama obiluje, a koje je iznova postalo dominantna jedinica globalne komunikacije. Drugi razlog je motiv osvete, naime, Tit je, govoreći engleskim slengom, tzv. 'revange dramma' ili 'horror play'.

Nažalost, princip osvete i neostavljanja prošlosti iza nas predstavlja dominantnu tekovinu na Balkanu kojom, kako vidimo, militantne grupe iznova regrutiraju mase u reciklirani bijes i destruktivne emocije. Uz to, 'Tit Andronik' je i prva nama poznata Shakespeareova tragedija pa smo tako htjeli krenuti od početka.

Od vas se očekuje da i Shakespearea postavite na svoj, originalni način, kao što ste postavili i druge klasike. Hoćete li naglasak staviti upravo na motiv osvete?

Da, na osvetu kao motiv, ali i na osvetu kao vrstu zla koje se rađa iz najveće naivnosti ili iz nečega što ranije nije izgledalo da će se pretvoriti u ponor zla i krvi te se zatim lančano širiti. Trivijalnost zla, to je ono što me posebno interesira u ovom naslovu. Jednako me zanimaju odnosi među generacijama u tom tekstu, odnosno kako se svijet zrelijih generacija lomi na mlađim naraštajima, koji bi tek trebali ispoljiti svoje putanje. Kad neki tekst prati predrasuda da ga je teško postaviti na scenu, kao što je to slučaj s 'Titom Andronikom', to je veliki izazov, ali vam istodobno daje veliku slobodu da mu udahnete novi život.

Hoćete li 'Tita Andronika' čitati u političkom ključu?

Da, ali ćemo poći od čovjeka koji ne želi preuzeti odgovornost i prijestolje sa svim onim lijepim i ružnim stvarima što taj položaj nosi, pa nakon toga stvari kreću nizbrdo. Dakle, sve kreće od trenutka kad se vođa nađe u krizi, odnosno kad najbolji među nama ne žele preuzeti odgovornost da vode društvo i državu, nego prepuste mjesta onima koji to rade nauštrb zdrave pameti, logike i progresivnog političkog djelovanja.

Mnogi se neće složiti sa mnom, ali mislim da je to osnovni Titov hibris. S druge strane, jako sam zadovoljan što ću svojeg prvog Shakespearea raditi baš s glumcima ZKM-a, s kojima imam zajednički jezik, koji me inspiriraju i moje ideje u kazalištu čine boljima.

Predstava 'Hinkemann' o ratniku koji se iz rata vraća spolno nemoćan dobila je 12 nagrada u regiji i postala veliki kazališni hit. Simbolizira li ta spolna osakaćenost i duhovnu osakaćenost ljudi nakon rata?

Apsolutno! U "Hinkemannu' mi je bilo zanimljivo vidjeti što je društvo, a što pojedinac obilježen ili osakaćen ratom. Ali 'Hinkemann' je jednako tako bio i moj pokušaj odgovora na pitanje političkog teatara na ovim prostorima. Naime, nešto što je političko nije isključivo ono što gledam kroz ideološku matricu, nego kroz čovjeka koji je, po mojem dubokom uvjerenju, osnovna politička jedinica. U slučaju 'Hinkemanna' to je čovjek u odnosu s voljenom osobom.

Mislim da se politika ne treba promatrati kao vrsta separatnog, ideološkog diskursa o koju se individua na ovaj ili onaj način tek tare i sudara, nego kroz sudbinu čovjeka kao političkog bića. Ako je taj čovjek kastriran, uništen ili ponižen, tad i politika nužno postaje samo demagogija i hipokrizija. Što u tom slučaju možemo od nje očekivati?

Antifašist i ljevičar Ernst Toller, autor 'Hinkemanna', bio je vrlo zanimljiva ličnost, kao uostalom i Odon von Horvath čije ste 'Priče iz bečke šume' postavili u Gavelli. Zašto ste odabrali njihove tekstove?

Zapravo sam htio napraviti svojevrsni diptih na slične teme, samo što bi u slučaju 'Hinkemann' figura muškarca bila u centru promatranja, dok u 'Pričama iz bečke šume' u taj centar postavljamo pitanje žene u poslijeratnom razdoblju. Oba autora bili su vrlo zanimljive ličnosti. Obojica su na početku, nošeni nekom vrstom postromantičarskog pogleda, bili aktivni i angažirani u društveno-političkom radu, a onda su ih saznanja udaljila od takvih ideja te su postali apatridi.

Jedan je završio samoubojstvom u Hollywoodu, a drugi je poginuo nesretnim slučajem, kad ga je na Elizejskoj poljani u Parizu pogodila slomljena grana, a u džepu mu je pronađena karta za Hollywood. Bili su autori sličnog usuda i 'drivea': htjeli su napustiti polje borbe jer su, vjerujem, predosjetili zlo koje je nadolazilo.

Kako se u to uklapa Heinrich von Kleist i njegov aktualni tekst 'Razbijeni krčag' o korupciji s kojim ste debitirali u Jugoslovenskom dramskom pozorištu?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Kleist je nepravedno gurnut u kut. On se na nevjerojatno mudar način i s razornom kritikom obračunava sa sistemom koji je koncentriran isključivo na svoje samoočuvanje. I Kleist dobro pristaje tom nizu ukletih autora. I sam, romantičarski ponesen veličanjem nacionalnih mitova, mlad odlazi u rat, ali se vraća s bitno drugačijim uvidima. Nakon toga piše pripovijetke koje Kafka uzima kao glavne module svoje poetike. Primjerice, 'Michael Kohlhaaz' je temeljno utjecao na cijeli Kafkin opus. I Kleist svoj život završava tragično, u društvu prijateljice, na obroncima Berlina, gdje zajedno sebi oduzimaju zivot.

Rođeni ste u Bosni, odrasli u Rovinju i Puli, u kojoj ste završili Školu primijenjene umjetnosti. Što vas je usmjerilo prema kazalištu?

Rođen sam u nekadašnjem Titovu Drvaru, a od treće godine živio sam u Rovinju. Vrlo rano sam shvatio da me zanimaju umjetnosti, ali je put do kazališta bio dug. U prostoru mojeg odrastanja kazalište gotovo da nije ni postojalo. Kao dijete sam vjerovao da je kazalište vrlo anakrono i dosadno, čak sam razvijao i averziju prema kazalištu. Dogodilo se slučajno da sam u Beogradu jedne godine, vjerojatno iz dosade, a možda i iz pomodnog hira, kupio komplet ulaznica za predstave Bitefa.

To me je prvo odvelo na Castelluccijevu predstavu 'Bruxelles #4', koja je bila moje prvo neverbalno kazališno iskustvo, a opet nije bila koreodrama, i ona mi je tad potpuno preokrenula percepciju. Izašao sam s predstave potpuno promijenjen. Od tog trenutka redovito odlazim u kazalište, a nakon nekog vremena pomišljam da bih mogao režirati bolje od polovine odgledanih predstava. Potom upisujem kazališnu režiju na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti. A zašto u Beogradu? Pukim slučajem, imao sam tad djevojku u Beogradu.

Tko je na vas najviše utjecao u formativnim godinama?

Moja obitelj nikad nije bila ni blizu kazališnim ili dramskim zvanjima, no moji su roditelji imali dovoljno sluha da mi dopuste da sam biram svoj put. Nisam siguran jesu li mi mogli pomoći savjetima jer oni o tom području ne znaju mnogo, ali me nisu opterećivali svojim ambicijama i sumnjama. Vjerovali su u mene i moj izbor, i hvala im na tome. No prof. Alisa Stojanović je bila ključna za moj rast, nesebično nam je prepuštala sva svoja saznanja o kazalištu i životu, njoj dugujem veliku zahvalnost.

Na trećoj godini režirali ste Nušićeva 'Pokojnika', koji je kasnije uvršten u redoviti repertoar Jugoslovenskog dramskog pozorišta i postao hit. Kako se to zapravo dogodilo?

Tad sam imao 23 godine, bio je to ispit treće godine studija. Bilo je jasno da je Beogradu potrebna injekcija mladog teatra i da novi autori trebaju početi preuzimati stvari. U Beogradu se znaju dogoditi takve vrste ekscesa, ali nikad ne postaju pravilo. Mi smo se prihvatili Branislava Nušića, jako cijenjenog, ali tradicionalnog autora, jednog od onih koji predstavljaju stup kazališne kulture u Srbiji, kao što je Krleža u Hrvatskoj i Cankar u Sloveniji, ali od njega smo napravili nešto potpuno novo. Odnosno, 'apdejtali' smo njegov humor, a nismo oštetili njegovu suštinu.

Gotovo odmah nakon toga svrstali su vas u kategoriju redatelja koji voli raditi angažirane tekstove. Što vas privlači temama kao što su pokvarenost ljudi, korupcija, zlouporaba položaja i slično?

Jako se plašim pridjeva angažiranog redatelja. Naime, sve je angažirano, od jutarnjeg ustajanja do rada u kazalištu. Kazalište ne može izbjeći, čak i onda kad je najpučkije, bavljenje stvarnošću. U tom smislu je sve kazališno istodobno i angažirano. Gledao sam mnoge predstave gdje angažirano predstavlja neku vrstu apsolutnog pijedestala na koji se redatelji pozivaju, a u njima nisam pronašao ništa istinski angažirano ili barem hrabro.

S druge strane, gledao sam predstave čiji se autori nisu pozivali na angažiranost, a nisu imale ni logiku političkog teatra, no svojom zapitanošću o čovjeku i hrabroj analizi društva ostavljale su neizbrisiv trag na svakoga. Ja progovaram isključivo iz svojeg svjetonazora, iz unutarnje potrebe, ne po nalogu mode i potražnje. Neke od mojih najvažnijih predstava društvo i kritika nisu prepoznali kao angažirane, ali one time nisu prestale biti za mene najsubverzivnije.

Ubrzo ste počeli dolaziti u sukob s upravama nekih kazališta. Zašto?

Jer nisam htio klimati glavom i prihvaćati sve uvjete rukovodstava tih kuća, od izbora tekstova i dinamike rada preko estetskih pitanja pa sve do političkih razloga i razlika. Zato sam odbio pozive nekih kazališta, kao što su JDP i Atelje 212, što je u kazališnom svijetu, nenaviknutom da netko odbija, proizvelo čuđenje i sukobe. Kad sam pak dobio tražene uvjete, napravio sam predstave iza kojih sam htio i mogao stati, a upravo su mi one otvarale nova vrata. Ubrzo sam dobio ponude iz Hrvatske i Slovenije, što je dijelom bilo rezultat sretnih okolnosti, ali vjerujem i riješenosti da svoj rad ne obilježim diktatima i željama kazališnih upravnika, nego isključivo svojim odabirima i izborima.

Jeste li već radili sa svojom djevojkom, sjajnom glumicom Hanom Selimović, koju je hrvatska publika imala prilike vidjeti u gostovanju 'Ivanova' te u Buljanovim 'Elementarnim česticama' u Dubrovniku?

Prvi put sam s Hanom radio proljetos u Narodnom pozorištu, gdje sam režirao Tolstojevo djelo 'Carstvo mraka'. Suradnju smo shvatili krajnje profesionalno i bilo nam je jako ugodno raditi zajedno. Nije potrebno da ja to govorim, Hana je svojim predanošću i ulogama potvrdila da je već sad, u svojoj 30. godini, jedna od najvećih srpskih glumica.

Kako biste definirali svoj svjetonazor i kako biste se politički odredili prema aktualnoj situaciji?

Svoj svjetonazor još ne bih konačno imenovao, ali mogu o tome pružiti uvid koji se u pravilu mnogima ne dopada. Upravo te tri republike u kojima sam živio i radio, spomenimo uz njih još i Sloveniju, osjećam kao svoj prirodni prostor bivanja i djelovanja, u njima se ne osjećam kao gost, nego kao netko tko je među sebi sličnima, ako ne i jednakima. S druge strane, svjestan sam svake osjetljive pojedinosti među spomenutim narodima.

Moja misija ili, ako hoćete, moja vjera je upravo pozorište, odnosno kazalište, a ono ne poznaje nacionalnosti, boje i ideologije. Kazalište je vječni dijalog, a slučaj je htio da za razgovor među spomenutim društvima nije potrebno podešavanje jezika niti bilingvalno razmišljanje. Nužno je isključivo težiti razumijevanju, a za nešto takvo je dovoljna volja.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Sve ostalo je svojevrsna politička demagogija koja katkad odgovara ovima a katkad onima. Vjerujem da tako osjećaju mnogi koji taj prostor bivše države doživljavaju kao jedno kulturno područje, odnosno kao područje visoke kulturne razmjene. Ja nisam Jugoslaven niti sam jugonostalgičar jer sam rođen u periodu kad se bivša država raspadala, iluzorno bi bilo pozivati se na nešto što nije utemeljeno u mojem sjećanju.

No mislim da priča o tim narodima ne mora biti isključivo polarizirana na ustaše i četnike s jedne i na Jugoslavene s druge strane. Postoji zdrava pamet, a u toj zdravoj pameti i vi i ja primjećujemo da se jako dobro razumijemo dok, evo upravo sad, razgovaramo preko Skypea.

Kako vaša generacija, koja nije odrastala u Jugoslaviji i nije živjela u socijalizmu, gleda na tu političku i ideološku polariziranost društva?

Moja generacija više nema unisonost, generacijski dominantnu ideju ili vjeru. Ona je bez generacijskog stava, puna je individualnih glasova, tako da ne mogu govoriti u ime generacije. Ako moram govoriti u svoje ime, rekao bih da su naše ideološke polariziranosti rezultat vječnih sukoba među malim narodima i perifernim kulturama. U pravilu, ti sukobi su nastali vrlo davno, u vreme kad su ti isti mali narodi upotrijebljeni kao instrumenti u sukobu velikih sila.

U konkretnom slučaju, i četnici i ustaše, kao i druge skupine koje su prethodile tim militantnim jedinicama, odnosno današnji Srbi i Hrvati, bili su instrumentalizirani kao topovsko meso za borbu protiv Turaka s jedne, odnosno kao prag borbe pred vatikanskim imperijem s druge strane. I da se razumijemo, ovo nije poziv da sagledamo naše narode kao žrtve, ovo je upiranje prstom u ono što naša narcisoidnost nikad nije uspjela prihvatiti, a to je, da nikad nismo bili historijski narodi, nikad nismo 'proizvodili povijest', nikad nismo učili iz nje, uvijek smo bili i ostali instrumenti u rukama onih koji to čine.

To je ono što naši nacionalistički očevi s jedne i s druge strane ne mogu sebi priznati i oprostiti, pa ako ne mogu biti pobjednici, onda će se čvrsto prihvatiti uloge žrtve, a sve to kako bi zatvorili oči pred jednom jedinom činjenicom, da smo bili i ostali, budale.

Već nekoliko godina svjedočimo jačanju desnice i nacionalističkih pokreta na europskoj sceni, od Mađarske i Njemačke do Poljske. Kako to tumačite?

Svaki put kad je svijet pred ogromnim izazovima koji se tiču ekonomije i masovnih migracija, a na kraju i ratova, koji se vode zbog nekih globalnih interesa, zapravo se ponavlja ista stvar, a mi kao trusno područje nismo izuzetak. Ljudi se počinju zatvarati u svoje sobe, svoje obitelji, svoje nacije i svoje mikronarative koji ih odvlače od dijaloga, a samo im naizgled povećavaju s jedne strane egzistencijalnu, a s druge duhovnu sigurnost. Naravno, svi ti principi počivaju na pogrešnim premisama. Bilo koje zatvaranje vrata, granica, ili ekonomije pred činjenicom da se svijet mijenja je posljedica nespremnosti tog istog svijeta da se nosi sa svojim izazovima. Za to jednaku odgovornost snosi i ljevica i desnica.

Uz desnicu jačaju i kojekakvi konzervativni pokreti, poput udruge Vigilare, koja je tražila zabranu plakata za "Hinkemanna" u ime obrane tzv. ćudoređa, a sad je na sličan način napadnut i plakat HNK.

Isto se događa u Srbiji. Na Bitefu, koji je završio prije 15-ak dana, predstavu 'Olimp: U slavu kulta tragedije' Jana Fabrea, koja traje 24 sata i slavi grčku mitologiju, a samim time i kult tijela, rituala, orgija, prenosila je na 3. programu Radiotelevizija Srbije. Dobar dio plebsa u Srbiji to je smatrao opscenim, blasfemičnim i pogubnim za moral i mogli su se čuti krajnje nazadni komentari. Ne razumijem gdje je zastala njihova percepcija svijeta i njihovo poimanje umjetnosti, osobito kazališta, kad gole udove na plakatu doživljavaju kao udar na njihovo imaginarno moralno stablo.

Svatko normalan prepoznaje poruku plakata za predstavu "Hinkemann" i shvaća da on ne služi za pornografizaciju društva. Mislim da živimo u kaosu u kojem je svakome dopušteno iznositi svoje mišljenje, i to je prostor u kojem počinje ono što ja nazivam terorom demokracije. E sad, ući u dijalog s budalama jest trenutak u kojem i sami pristajemo biti budale. Trebamo se baviti ozbiljnijim i važnijim problemima, kao što su Agrokor u Hrvatskoj ili kriminal u Srbiji. Za 'vrijednosti' za koje se bore pseudoudruge kao što je Vigilare potrebno je apriori se postaviti kao pred svakim oblikom fašizma, jednostavnim 'No pasarán!'.