Kultura
3582 prikaza

Ovi narodi nisu bili povijesni, samo topovsko meso

Igor Vuk Torbica
Jaka Babnik
Regionalni kazališni superstar o nacionalističkim kompleksima naših očeva, o fundamentalistima u Hrvatskoj, Srbiji...

Redatelj Igor Vuk Torbica još nema 30 godina, ali je već postao kazališna zvijezda u cijeloj regiji. Njegov "Hinkemann", postavljen u ZKM-u, dobio je čak 12 nagrada i predstava je postala apsolutni hit sezone. Rođen je u BiH, živi u Beogradu, a radi u svim republikama bivše zemlje.

Prati ga glas beskompromisnog redatelja koji na drukčiji način postavlja klasike i voli društveno angažirane tekstove. Na Gavellinim večerima upravo je gostovao njegov provokativni "Mizantrop" iz riječkog HNK "Ivana pl. Zajca", a uskoro počinje pripremati, ponovno u ZKM-u, svojeg prvog Shakespearea. Kocka je pala na "Tita Andronika", najbrutalniju Shakespeareovu tragediju.

Zašto ste odabrali brutalnu i krvavu Shakespearovu tragediju 'Tit Andronik', koju su šekspirolozi stoljećima prezirali?

Igor Vuk Torbica | Author: Jaka Babnik Jaka Babnik

Dugo smo razgovarali o Shakespeareovim djelima lomeći se između nekoliko naslova, a onda smo se odlučili za 'Tita Andronika'. Jedan od razloga svakako je nasilje kojim drama obiluje, a koje je iznova postalo dominantna jedinica globalne komunikacije. Drugi razlog je motiv osvete, naime, Tit je, govoreći engleskim slengom, tzv. 'revange dramma' ili 'horror play'.

Nažalost, princip osvete i neostavljanja prošlosti iza nas predstavlja dominantnu tekovinu na Balkanu kojom, kako vidimo, militantne grupe iznova regrutiraju mase u reciklirani bijes i destruktivne emocije. Uz to, 'Tit Andronik' je i prva nama poznata Shakespeareova tragedija pa smo tako htjeli krenuti od početka.

Od vas se očekuje da i Shakespearea postavite na svoj, originalni način, kao što ste postavili i druge klasike. Hoćete li naglasak staviti upravo na motiv osvete?

Da, na osvetu kao motiv, ali i na osvetu kao vrstu zla koje se rađa iz najveće naivnosti ili iz nečega što ranije nije izgledalo da će se pretvoriti u ponor zla i krvi te se zatim lančano širiti. Trivijalnost zla, to je ono što me posebno interesira u ovom naslovu. Jednako me zanimaju odnosi među generacijama u tom tekstu, odnosno kako se svijet zrelijih generacija lomi na mlađim naraštajima, koji bi tek trebali ispoljiti svoje putanje. Kad neki tekst prati predrasuda da ga je teško postaviti na scenu, kao što je to slučaj s 'Titom Andronikom', to je veliki izazov, ali vam istodobno daje veliku slobodu da mu udahnete novi život.

Hoćete li 'Tita Andronika' čitati u političkom ključu?

Da, ali ćemo poći od čovjeka koji ne želi preuzeti odgovornost i prijestolje sa svim onim lijepim i ružnim stvarima što taj položaj nosi, pa nakon toga stvari kreću nizbrdo. Dakle, sve kreće od trenutka kad se vođa nađe u krizi, odnosno kad najbolji među nama ne žele preuzeti odgovornost da vode društvo i državu, nego prepuste mjesta onima koji to rade nauštrb zdrave pameti, logike i progresivnog političkog djelovanja.

Mnogi se neće složiti sa mnom, ali mislim da je to osnovni Titov hibris. S druge strane, jako sam zadovoljan što ću svojeg prvog Shakespearea raditi baš s glumcima ZKM-a, s kojima imam zajednički jezik, koji me inspiriraju i moje ideje u kazalištu čine boljima.

Predstava 'Hinkemann' o ratniku koji se iz rata vraća spolno nemoćan dobila je 12 nagrada u regiji i postala veliki kazališni hit. Simbolizira li ta spolna osakaćenost i duhovnu osakaćenost ljudi nakon rata?

Igor Vuk Torbica | Author: Jaka Babnik Jaka Babnik

Apsolutno! U "Hinkemannu' mi je bilo zanimljivo vidjeti što je društvo, a što pojedinac obilježen ili osakaćen ratom. Ali 'Hinkemann' je jednako tako bio i moj pokušaj odgovora na pitanje političkog teatara na ovim prostorima. Naime, nešto što je političko nije isključivo ono što gledam kroz ideološku matricu, nego kroz čovjeka koji je, po mojem dubokom uvjerenju, osnovna politička jedinica. U slučaju 'Hinkemanna' to je čovjek u odnosu s voljenom osobom.

Mislim da se politika ne treba promatrati kao vrsta separatnog, ideološkog diskursa o koju se individua na ovaj ili onaj način tek tare i sudara, nego kroz sudbinu čovjeka kao političkog bića. Ako je taj čovjek kastriran, uništen ili ponižen, tad i politika nužno postaje samo demagogija i hipokrizija. Što u tom slučaju možemo od nje očekivati?

Antifašist i ljevičar Ernst Toller, autor 'Hinkemanna', bio je vrlo zanimljiva ličnost, kao uostalom i Odon von Horvath čije ste 'Priče iz bečke šume' postavili u Gavelli. Zašto ste odabrali njihove tekstove?

Zapravo sam htio napraviti svojevrsni diptih na slične teme, samo što bi u slučaju 'Hinkemann' figura muškarca bila u centru promatranja, dok u 'Pričama iz bečke šume' u taj centar postavljamo pitanje žene u poslijeratnom razdoblju. Oba autora bili su vrlo zanimljive ličnosti. Obojica su na početku, nošeni nekom vrstom postromantičarskog pogleda, bili aktivni i angažirani u društveno-političkom radu, a onda su ih saznanja udaljila od takvih ideja te su postali apatridi.

Jedan je završio samoubojstvom u Hollywoodu, a drugi je poginuo nesretnim slučajem, kad ga je na Elizejskoj poljani u Parizu pogodila slomljena grana, a u džepu mu je pronađena karta za Hollywood. Bili su autori sličnog usuda i 'drivea': htjeli su napustiti polje borbe jer su, vjerujem, predosjetili zlo koje je nadolazilo.

Kako se u to uklapa Heinrich von Kleist i njegov aktualni tekst 'Razbijeni krčag' o korupciji s kojim ste debitirali u Jugoslovenskom dramskom pozorištu?

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/3
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.