Poljski redatelj Janusz Kica, poznat po svom kozmopolitizmu, studioznom pristupu tekstu i preciznim režijama, u HNK-u postavlja Shakespearovog "Kralja Leara" s Mikijem Manojlovićem u naslovnoj ulozi. Premijera te obiteljske tragedije pune političkih intriga bit će u petak, 23. veljače, a u predstavi sudjeluje gotovo cijeli dramski ansambl. Kica još od 1990. režira u Zagrebu, kad je u ZKM-u postavio "Knjigu o džungli", a kontinuirano radi i u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji i drugim europskim zemljama. U HNK-u mu je ovo četvrta režija, a njegova zadnja pradstava – Matišićevi "Ljudi od voska", praizvedeni prošle sezone, veliki su hit.

Kralj Lear bit će velika ansambl predstava. Kakav ste si zadatak postavili kao redatelj?

Moj je glavni zadatak prije svega da premijeru komada kojim bih se mogao baviti još nekoliko mjeseci pripremim na vrijeme, odnosno da ispoštujem dogovoreni termin premijere. Tekst Leara već nekih godinu dana nosim u svojoj torbi, on me posvuda prati mnogo prije početka proba. Tako već mjesecima gotovo svakodnevno razgovaram sa autoricom prevoda i dramaturginjom Ladom Kaštelan.

Na kraju će iz svega toga proizaći predstava od svega tri sata, o kojoj će gledatelji brzo donijeti svoje sudove, a da ni ne spominjem kritičare. To je paradoks našeg zanimanja. Ne možemo znati hoće li naš rad ostaviti neki trag i, ako da, kakav. To je nemoguće predvidjeti. Pri tome su mi od vanjskog publicityja, bez kojeg bi kazalište danas teško moglo opstati, osobno mnogo važniji tragovi koje bi bavljenje Shakespearom moglo ostaviti na mojim suradnicima, meni osobno i, nadam se, jednom dijelu publike.

U svakom slučaju želimo duboko uroniti u djelo, bez prvoloptaških efekata. Kako kaže Alberto Giacometti: "jedino je pokušaj bitan, rezultat je uvijek poraz". Iz toga crpimo nadu da ćemo pronaći svoj put do gledatelja. Kroz ozbiljno bavljenje građom. To je možda trenutno nepopularan i pomalo staromodan način, ali ja sam redatelj nešto starijeg kova. S druge strane, moj je praktični zadatak svim interpretacijama mojih suradnika i glumaca pronaći zajednički nazivnik, odnosno, pronaći zajednički jezik i zajednički glumački izraz.

To doduše zvuči pomalo kriptično, ali to je najvažniji dio kazališnog rada, posebno pri susretu s klasičnim komadom. Možda se tome na kraju neće pridavati mnogo pažnje, ali meni je taj zadatak najvažniji. Cilj je uvijek postići neko jedinstvo. A onda je naravno vrlo važno i očuvati srž komada, a pri tome mu ipak pristupiti otvorenog uma. Drugim riječima: poštovati djelo, ali pri tome ne posezati za prokušanim i puno puta viđenim rješenjima. Stari komadi su ipak stari, ionako ih moramo prilagoditi sebi i svom vremenu.

Nismo arheolozi, radimo ovdje i sada. Uz dužno poštovanje, stari su komadi za nas samo predlošci. Ali oni nam uvijek imaju nešto za reći. Posebno Shakespeare. Harald Bloom, poznati stručnjak za Shakespeara, tvrdi čak da je upravo Shakespeare prvi artikulirao i oblikovao naše današnje shvaćanje čovjeka te da je to što on ima za reći o njemu i dan danas aktualno. Pitanje je prije svega kako možemo uprizoriti Shakespeara ovdje i sada, bez da oštetimo njegovu bit.

Po kojem ste ključu birali glumce, posebno Mikija Manojlovića, velikana beogradskog glumišta, koji igra naslovnu ulogu ostarjeloga Kralja Leara?

Miki Manojlović je sasvim sigurno više od beogradskog velikana. Iskreno, čak ni ne znam kako u Beogradu doživljavaju Mikija. Bio sam samo jednom u Beogradu, ali Mikija nisam tamo upoznao, već u Parizu, Berlinu, Ljubljani i Zagrebu. Naravno zahvaljujući prije svega njegovim brojnim filmovima kojima sam se divio. On je za mene prije svega izvrstan europski glumac i velika je sreća što može glumiti i na hrvatskom jeziku.

Kada se prije mnogo vremena u zagrebačkom HNK-u rodila ideja o Mikiju Manojloviću kao Learu i kada mi je takav zanimljivi projekt predložila intendantica Dubravka Vrgoč, nisam puno oklijevao već sam sve svoje termine prekrojio i podredio ovom projektu koji sam svakako htio prihvatiti. Izvorna ideja, da Kralja Leara radimo u koprodukciji s beogradskim JDP-om s vremenom se izjalovila, ali Miki Manojlović je ostao.

Nekada se kao redatelj usudite primiti nekog komada tek kada postoji mogucnost idealne podjele, bilo da je riječ o Hamletu, Otelu ili Learu. Za mene je Manojlović svakako idealna postava za Leara. Ne kažem to samo zbog njegovih glumačkih sposobnosti, iskustva ili njegove dobi (on je možda po godinama čak i premlad za ulogu), već prije svega zbog njegove karizmatičnosti, njegovog senzibiliteta, smisla za humor, ukratko: njegove ljudske dimenzije.

Lear u svakom trenutku balansira na rubu, njegovi su postupci često neugodni, njegovo ga ludilo čini neuračunljivim, njegov govor je obilježen patosom. Kako bi se sve to podnijelo, potreban je glumac koji istinski i bez straha može zaviriti u ponore ljudske duše, netko tko je spreman riskirati, tko ne poznaje sram i tko ovu ulogu može takoreći živjeti na pozornici. Glumiti Leara znači investirati svoj život, staviti svoj život na raspolaganje, izložiti ga pogledima. Manojlović je propustan i ne boji se razgolićivanja. Rutine svih vrsta su mu strane.

On je glumac u potrazi i stoga je predodređen za ulogu tragajućeg Leara. Svojeglav je i u stanju iznenaditi samoga sebe i svoje glumačke kolege. I mene! Uvijek iznova. Ali, naravno, "Kralj Lear” nije monodrama. Kralju Learu, koji uzgred budi rečeno uopće nije stalno prisutan na pozornici, trebaju vrlo snažni saveznici i protivnici. I sve sam ih pronašao u krasnom ansamblu HNK. Komad nudi čitavu plejadu frapantnih i višeslojnih likova.

Čak bi se usudio postaviti tezu da je ostalim likovima - liku Lude, Kenta, Gloucestera, njegovih sinova Edmunda i Edgara, Learovih kćeri i mnogih drugih – mnogo teže pronaći glumački pandan od samog Leara. Ali ja sam ih sve pronašao u HNK-ovom ansamblu. To je prava sreća. U svome sam životu već nekoliko puta doživio koliko osvježavajuće i inspirirajuće može biti spajanje renomiranog gosta s čvrstim, uigranim ansamblom. Pri čemu je u našem radu Mikijev status "poznate osobe” postao sasvim sporedan. U prvom planu je njegova kolegijalnost, može se slobodno govoriti o simbiozi između njega i ostalih glumaca.

U predstavi se apostrofira pitanje zavisti, pohlepe, ludila i posebno ljubavi, kad najmlađa kći Cordelija kaže da svoju ljubav ne može iskazati praznim riječima. Gdje ste stavili naglasak?

Moj misaoni proces je išao malo drugačije. Prvo sam se pitao u kakvom mi to sada dobu živimo.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Nije teško zaključiti da je naše vrijeme kaotično. Kaos, što god njegovi uzroci bili, više nije pusta iluzija već činjenično, u međuvremenu i trajno, stanje. U tijeku je kraj svijeta kakav poznajemo. I "Kralj Lear” se bavi raspadom svjetskog poretka. Lear abdicira, njegovo se carstvo raspada. Posljedica tog raspada je kaos. Iz kaosa proizlazi novi poredak.

To je inače tipično za Shakespearovu historiozofiju: svaki poredak doživljava slom koji rezultira kaosom, dok se ne stvori novi poredak, koji je često u mnogočemu restriktivniji i konzervativniji od starog. I tako dok se i taj ne smekša, zapadne u krizu i potone. I tako dalje. To je cirkularnost povijesti. To je makrooptika kojom pristupam komadu. Pred tom pozadinom pokušavam dokučiti mehanizme ljudskog ponašanja i detektirati njegove ponore. Ali u "Kralju Learu” vidim i paradigmu našeg vremena.

Pitanja koje me zanimaju sa stajališta našeg sadašnjeg vremena su: što slijedi nakon kaosa, koja to ideologija upravo preuzima naš svijet, koje to vrijednosti možemo spasiti suočeni s bujajućim puritanizmom i posvuda prisutnim konzervativizmom? Možda isprva nijednu? Postoji li uopće još moral? Je li nam potrebna moralna instanca? Ili bismo moral prije svega prvo trebali potražiti u nama samima? Što možemo doznati o sebi kada smo prepušteni sebi samima?

Ja sam pretpostavio da naš Lear posjeduje jasnu sliku o stanju svjeta, da predosjeća prijeteći kaos i da događaje isprva sam na neki način provocira. U strahu od svog predosjećaja, vođen svojim mračnim instinktom, on sam sebe ruši, on sam izaziva svoj pad kako bi doznao istinu o sebi. Pri tom je misao o smrti je njegov stalni pratilac. Ludilo od kojeg strahuje, ali koje ga ujedno i istom silom privlači, njegovo je čistilište. Na kraju, odavno oslobođen od svoje oholosti, priseban je i vid mu je razbistren.

Tome su u velikoj mjeri doprinijeli njegovo odricanje od svega i ljubav njegove najmlađe kćeri. Stječe se dojam da je upravo to i tražio. To je takoreći njegovo očovjekovljenje. Lear moral pronalazi u sebi. Shakespeare nije jeftini akcionist, već oštri analitičar. On nam ne nudi rješenja, već samo secira. Njegov je stav pesimističan. Ali iz tog se pesimizma može roditi nada. On je oštri mislilac. A nije li oštar um poziv na bunt, poziv na borbu za vrijednosti, za istinu?

Koliko je i danas aktualna ta Shakespearova tragedija o kralju koji se povlači s prijestolja i dijeli svojim kćerima kraljevinu?

Svako djelo može biti aktualno kada ga se proučava iz današnje perspektive. U proučavanju djela imam i mikrooptiku. A to su u "Kralju Learu” sasvim nesretne obiteljske priče, kako Learova, tako i Gloucesterova. U oba se slučaja radi o dramatičnim međugeneracijskim sukobima. To je sočan i zanimljiv aspekt jedne večeri u kazalištu: Očevi guše i tlače svoju djecu, istovremeno se gotovo isključivo definirajući kroz njih.

Moglo bi se reći da na kraju dana, kada su sve bitke izborene i kada započne prava potraga za životnim smislom, odjednom djeca postanu bitna. I ovdje je Shakespeare nemilosrdan promatrač. Grižnja savjesti prema djeci, koja nastupa prekasno, obavezna je i gotovo uvijek uzaludna. Dobre namjere često povlače nesreću za sobom. Tri stoljeća nakon Shakespeara, primjerice u dramama Henrika Ibsena, koji izvrsno secirao obiteljske odnose, ova tema postaje još očitija. Tragedije su pokrenute mnogo prije nego što postanu vidljive.

Gloucester ima dva sina: jednog iz braka i jednog izvanbračnog, kojeg zanemaruje. Sasvim je logično da, mučen krivicom, vanbračnog Edmunda preferira nad drugim sinom, Edgarom. To što će se Edmund ispostaviti kao izdajnik i žrtvovati svoga oca za karijeru, to je dio Shakespearove ironije. To bavljenje prošlošću Gloucester plaća svojim vidom i životom. Odnos Leara i njegovih kćeri sve je samo ne harmoničan. Njegova samodopadna, tiranska osobnost sve ih je oblikovala i oštetila.

Learova čudna ideja da starije kćeri "isplati”, a s trećom, najmlađom, voljenom Cordelijom, nastavi idilično živjeti, u sebi sadrži nešto izopačeno i krajnje egoistično. Čak je i Learova ljubav prema Cordeliji utemeljena na činjenici da mu je najviše nalik jer je poput njega svojeglava i buntovna. I upravo to Leara najviše razljućuje te on ponižava Cordeliju na najbrutalniji način i protjeruje ju iz svog života. Naravno, kasnije uviđa što je učinio i dugoiščekivana ga pomirba s Cordelijom oslobađa njegovog ludila, kako bi ju uskoro ponovno izgubio – što je posljedica kaosa koji je sam Lear izazvao.

Dakle, mnogo je tu paradoksa. Mnogo priča iz stvarnog života, moglo bi se reći. Kod Shakespeara kajanje i oprost uvijek dolaze prekasno. To nije samo aktualno, već bezvremensko. Oholost, Learov neoprostivi porok, prisutna je u svim Shakespearovim tragedijama. U "Kralju Learu” je u središtu radnje, a ujedno i izvor tragedije. Svjesni smo toga ali si uvijek iznova postavljamo pitanje: je li tragedija kao forma u kazalištu danas uopće moguća, i ako je, kako?

Rođeni ste u Wroclavu, a studirali ste režiju i teatrologiju u Krakowu odnosno Kölnu. Kakve vas uspomene vežu za grad u kojem ste odrastali, a kakve za gradove u kojima ste se školovali?

Trudim se osvrtati bez previše strasti. Ne volim sentimentalnost. Naravno da s vremena na vrijeme posjećujem gradove s kojima sam bio povezan. Oni se stalno mijenjaju, ne uvijek na bolje. Ipak, ti gradovi neosporno posjeduju karakter. Recimo, Wroclaw je bio za vrijeme moje mladosti, ali i kasnije, središte avangardne umjetnosti. Nije tu bio samo Jerzy Grotowski, i likovna je umjetnost u ovom gradu bila na neki način zaštićena te je u šezdesetima proživljavala svoj procvat, što se, usputno rečeno, nedavno moglo vidjeti na jednoj lijepoj izložbi u MSU-u.

Krakow je oduvijek bio umjetnički grad i takvim se i sam doživljavao. I Köln je bio Meka za umjetnike i ljubitelje umjetnosti, tamošnje su umjetničke zbirke svjetski poznate. Ono što pada u oko i što time želim reći je sljedeće: identitet i privlačnost tih gradova te s njima povezano ekonomsko blagostanje vezani su uz umjetnost. Kada bih bio gradonačelnik, prije svega bih poticao umjetnost. I to ne samo iz idealističnih, već i iz čisto merkantilističkih pobuda. Njegovanje umjetnosti na duge staze daleko više doprinosi reputaciji nekoga grada nego na primijer sportske manifestacije.

Debitirali ste u kazalištu Wuppertaler Bühne, gdje ste bili kućni redatelj. Je li njemački teatar bio presudan za vaš jasan, čist i precizan kazališni izraz?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Teško mi je o tome suditi. Vjerojatno su godine školovanja i rada u Njemačkoj na meni ostavile svoj trag. Sigurno je bio značajan i moj susret s Peterom Steinom. Ali njegov je način rada neponovljiv i ne može se reproducirati. Jednostavno je prejak. Uvijek sam se divio njegovoj akribičnosti pri dešifriranju tekstova. Mislim da je to najvažnija uloga režije: precizno iščitavanje tekstova. I inače me zanimaju tekstovi i mislim da u njima leži budućnost kazališta.

Paradoksalno je da je moj apsolutni uzor u njemačkom kazalištu oduvijek bila Pina Bausch. Dakle, plesno kazalište. Pinini komadi, prije svega oni iz osamdesetih, vrhunci su mog gledateljskog iskustva. Oni su bili kao otplesani protokoli nekog tajanstvenog jezika koji nestrpljivo žudi za tim da ga se shvati, misli i osjeća. Usputno rečeno, frontalna gluma, usmjerenost glumca prema publici vjerojatno je izum Pine Bausch.

Plesači se nikada nisu pretvarali, nije bilo likova iz prašnjavih kazališnih repertoara, postojali su samo ljudi ovdje i sada. To kazalište bilo je otvoreno na jedan poseban način i uvijek mu je polazilo za rukom uspostaviti fascinantnu interakciju između pozornice i gledališta. Predstave su bile koncentrirane, ponekad i neobično tihe, bile su vrlo osobne, a pri tome nimalo tašte. Nikada se nije radilo o provokaciji provokacije radi, već o iskrenosti i prisutnosti. Imali ste osjećaj da pred sobom imate nekoga tko jednostavno želi pokazati što znači biti čovjek. I ništa više. Ali ni ništa manje. Volim kazalište koje nije "preglasno", imponira mi koncentrirana skromnost izvođača.

Kasnije ste režirali diljem Njemačke, u Sloveniji, Mađarskoj, Austriji i Hrvatskoj. Možete li se osvrnuti unazad i reći koje su predstave ili autori bili ključni za vašu karijeru?

Uopće više ne razmišljam o svojim starim inscenacijama. Ako se uopće bavim nekim starim vlastitim radom, onda samo s onim prošlim, čija jeka traje dok je ne utihne neki novi rad. Kazalište je kratkotrajno. U tome i leži njegova ljepota. Ne može ga se konzervirati, čak ni u mislima. Ne pomaže ni divna Goethe'ova misao: "Trenutku ostani još malo, tako si lijep". Evo, kada mislim na Zagreb, onda rado mislim na dvije zadnje predstave koje sam tu radio: "Čarobni brijeg” u ZKM-u, predstavu koja je još do nedavno bila na repertoaru.

Ili na "Ljude od voska”, predstavu koja još uvijek igra u HNK-u. No ipak, sasvim prirodno je da trenutno najviše mislim o Kralju Learu. Naravno da u životu jednog "putujećeg redatelja" ostaju upisani mnogi emotivni tragovi. A oni su najčešće povezani s prvim susretom s nekim nepoznatim ansamblom. Stranac si u gradu i onda se iznenada stvori posebno zajedništvo. I tako se vrlo jasno sjećam svog prvog rada u Zagrebu, "Knjiga o džungli” u ZKM-u, s time da sam namjerno potisnuo kada je to točno bilo.

Taj je susret sa ZKM-ovim glumcima bio odlučujuć za moj život, datum je samo statistika. Tako se osjećam i u vezi svog rada u drugim gradovima, bilo da je riječ o Ljubljani, Mariboru, Beču ili jednom od brojnih kazališta u Njemačkoj. Bitno je ono što se dogodi na ljudskoj razini. Uspjesi i porazi su u drugom planu.

Jednom ste izjavili da je vaša obitelj kozmopolitska i da je bilo jasno da će vaša domovina biti Europa. Da li vaš kozmopolitizam jača ili blijedi u današnjem vremenu kad jačaju razni nacionalizmi?

Da, to je istina, ideja nacionalizma mi je strana i jeziva. Još postoji ujedinjena Europa i čvrsto sam uvjeren da će ona iz trenutne krize izaći ojačana reformama. Mislim da su državni interesi u Europskoj Uniji međusobno toliko isprepleteni da je raspad Unije nemoguć. Stječe se dojam da se kriza velikim dijelom napuhava stalnim pričanjem o njoj. Za unutarnju politiku mnogih zemalja je skepticizam prema Europi političko manipulativno sredstvo. Čovjek je po sebi plašljivo biće.

A politika se oduvijek poigravala ljudskim strahovima. I kompleksima. Ono što me samo čudi je što su ti politički mehanizmi još uvijek djelotvorni i često neprepoznati kao manipulacije. Raspiruje se nacionalizam kako bi se učvrstila moć, ali ipak nitko nije spreman sasvim odbaciti Europu. Kako drugačije objasniti situaciju u Poljskoj gdje je većina stanovnika za ostanak zemlje u Europskoj Uniji, ali u isto vrijeme na izborima bira antieuropsku stranku. Tu nešto nije u redu.

No da, jasno mi je da se ovdje radi o vrlo kompleksnim pitanjima. Možda će pravi ispit za budućnost Europe biti Brexit, iako je Engleska oduvijek naginjala izolaciji. Uskoro ćemo moći vidjeti posljedice tog fatalnog koraka, kojeg uzgred budi rečeno, podržava samo polovica Engleza. Uvijek se pitam kako je s onom drugom polovicom? Demokratski su izbori uvijek pomalo nepravedni, to je u njihovoj samoj prirodi. Ako će Engleskoj po izlasku iz Unije biti dobro, možda će je slijediti i druge zemlje.

A u slučaju da se Europa jednoga dana sasvim slomi zbog interesa pojedinih grupa, jednog će se dana ponovno ujediniti, možda u nekom novom obliku. Jer to je kao u Shakespearu: staro se vraća u novom ruhu. Ali želite li sve to od mene slušati? Ja nisam ni političar niti politički analitičar. Ja sam tek nepopravljivi optimist, vjerujem u ljudski razum. I vjerujem da ništa ne može opravdati nacionalizam. On je u svojim temeljima preziran prema čovjeku i zatucan. Hrani se od gluposti.

Kako iz svoje kosmopolitske perspektive gledate na jačanje konzervativ političke struje u današnjoj Poljskoj, ali i u Hrvatskoj?

Kako na to gledam? Zabrinuto. Ponekad i s preneražanjem i bijesom. No prije svega se pitam što zapravo znači kozmopolitizam. Definicija kaže da je kozmopolit "onaj koji sebe smatra prije svega građaninom svijeta, a tek iza toga pripadnikom svoje nacije; onaj koji općesvjetsko zajedništvo svih ljudi nadređuje nacionalnoj pripadnosti.” Što bi na toj ideji moglo biti pogrešno? Zar to nije ideja koja zaslužuje priklanjanje? Koga bi ona mogla unesrećiti?

Itekako sam svjestan rastuće opasnosti koja pristiže s desna, ali vidim (dakako, kao optimist) i u Poljskoj i u Hrvatskoj mnogo ljudi koji se aktivno zalažu za prosvijećeno društvo. I u kazalištu ih ima. To ulijeva nade. Problem je pak globalan i ima dublje uzroke. Nemoguće je previdjeti da se svijet nalazi na prekretnici. Ponekad se čini da smo vraćeni u nekoliko stoleča unatrag. Očito da nismo uspjeli praznovjerje zamijeniti znanošću.

Kao što kaže njemački znanstvenik Volker Reinhardt, predodžba da je nebo prazno, a svemir tako širok nije izazvala sreću već je pobudila potrebu za starim predodžbama. Galileo Galilei je passé. Fizičari su svrgnuti s trona. Ezoterika slavi svoj trijumf. U tijeku je povratak klevete i pribijanje na stup srama. Smaknuća više nisu narodne zabave kao nekada, ali ona se vraćaju u digitalnom obliku. Javna sramoćenja postala su naša svakodnevica.

Sve je ritualizirano, čak je i žalovanje protjerano iz prostora intimnosti. Posvuda cvijeće i plišani medvjedići. Smračilo se u našem svijetu i u našim umovima. Izgubili smo iz vida sliku raja. Prognali smo razmišljanje iz našeg raja. I usprkos tome se uvijek sjetim riječi jednog kineskog pjesnika, zove se Yang Lian: "Ako već ne postoji raj, ipak se moramo boriti protiv pakla."