Poljski redatelj Janusz Kica, poznat po svom kozmopolitizmu, studioznom pristupu tekstu i preciznim režijama, u HNK-u postavlja Shakespearovog "Kralja Leara" s Mikijem Manojlovićem u naslovnoj ulozi. Premijera te obiteljske tragedije pune političkih intriga bit će u petak, 23. veljače, a u predstavi sudjeluje gotovo cijeli dramski ansambl. Kica još od 1990. režira u Zagrebu, kad je u ZKM-u postavio "Knjigu o džungli", a kontinuirano radi i u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji i drugim europskim zemljama. U HNK-u mu je ovo četvrta režija, a njegova zadnja pradstava – Matišićevi "Ljudi od voska", praizvedeni prošle sezone, veliki su hit.
Kralj Lear bit će velika ansambl predstava. Kakav ste si zadatak postavili kao redatelj?
Moj je glavni zadatak prije svega da premijeru komada kojim bih se mogao baviti još nekoliko mjeseci pripremim na vrijeme, odnosno da ispoštujem dogovoreni termin premijere. Tekst Leara već nekih godinu dana nosim u svojoj torbi, on me posvuda prati mnogo prije početka proba. Tako već mjesecima gotovo svakodnevno razgovaram sa autoricom prevoda i dramaturginjom Ladom Kaštelan.
Na kraju će iz svega toga proizaći predstava od svega tri sata, o kojoj će gledatelji brzo donijeti svoje sudove, a da ni ne spominjem kritičare. To je paradoks našeg zanimanja. Ne možemo znati hoće li naš rad ostaviti neki trag i, ako da, kakav. To je nemoguće predvidjeti. Pri tome su mi od vanjskog publicityja, bez kojeg bi kazalište danas teško moglo opstati, osobno mnogo važniji tragovi koje bi bavljenje Shakespearom moglo ostaviti na mojim suradnicima, meni osobno i, nadam se, jednom dijelu publike.
U svakom slučaju želimo duboko uroniti u djelo, bez prvoloptaških efekata. Kako kaže Alberto Giacometti: "jedino je pokušaj bitan, rezultat je uvijek poraz". Iz toga crpimo nadu da ćemo pronaći svoj put do gledatelja. Kroz ozbiljno bavljenje građom. To je možda trenutno nepopularan i pomalo staromodan način, ali ja sam redatelj nešto starijeg kova. S druge strane, moj je praktični zadatak svim interpretacijama mojih suradnika i glumaca pronaći zajednički nazivnik, odnosno, pronaći zajednički jezik i zajednički glumački izraz.
To doduše zvuči pomalo kriptično, ali to je najvažniji dio kazališnog rada, posebno pri susretu s klasičnim komadom. Možda se tome na kraju neće pridavati mnogo pažnje, ali meni je taj zadatak najvažniji. Cilj je uvijek postići neko jedinstvo. A onda je naravno vrlo važno i očuvati srž komada, a pri tome mu ipak pristupiti otvorenog uma. Drugim riječima: poštovati djelo, ali pri tome ne posezati za prokušanim i puno puta viđenim rješenjima. Stari komadi su ipak stari, ionako ih moramo prilagoditi sebi i svom vremenu.
Nismo arheolozi, radimo ovdje i sada. Uz dužno poštovanje, stari su komadi za nas samo predlošci. Ali oni nam uvijek imaju nešto za reći. Posebno Shakespeare. Harald Bloom, poznati stručnjak za Shakespeara, tvrdi čak da je upravo Shakespeare prvi artikulirao i oblikovao naše današnje shvaćanje čovjeka te da je to što on ima za reći o njemu i dan danas aktualno. Pitanje je prije svega kako možemo uprizoriti Shakespeara ovdje i sada, bez da oštetimo njegovu bit.
Po kojem ste ključu birali glumce, posebno Mikija Manojlovića, velikana beogradskog glumišta, koji igra naslovnu ulogu ostarjeloga Kralja Leara?
Miki Manojlović je sasvim sigurno više od beogradskog velikana. Iskreno, čak ni ne znam kako u Beogradu doživljavaju Mikija. Bio sam samo jednom u Beogradu, ali Mikija nisam tamo upoznao, već u Parizu, Berlinu, Ljubljani i Zagrebu. Naravno zahvaljujući prije svega njegovim brojnim filmovima kojima sam se divio. On je za mene prije svega izvrstan europski glumac i velika je sreća što može glumiti i na hrvatskom jeziku.
Kada se prije mnogo vremena u zagrebačkom HNK-u rodila ideja o Mikiju Manojloviću kao Learu i kada mi je takav zanimljivi projekt predložila intendantica Dubravka Vrgoč, nisam puno oklijevao već sam sve svoje termine prekrojio i podredio ovom projektu koji sam svakako htio prihvatiti. Izvorna ideja, da Kralja Leara radimo u koprodukciji s beogradskim JDP-om s vremenom se izjalovila, ali Miki Manojlović je ostao.
Nekada se kao redatelj usudite primiti nekog komada tek kada postoji mogucnost idealne podjele, bilo da je riječ o Hamletu, Otelu ili Learu. Za mene je Manojlović svakako idealna postava za Leara. Ne kažem to samo zbog njegovih glumačkih sposobnosti, iskustva ili njegove dobi (on je možda po godinama čak i premlad za ulogu), već prije svega zbog njegove karizmatičnosti, njegovog senzibiliteta, smisla za humor, ukratko: njegove ljudske dimenzije.
Lear u svakom trenutku balansira na rubu, njegovi su postupci često neugodni, njegovo ga ludilo čini neuračunljivim, njegov govor je obilježen patosom. Kako bi se sve to podnijelo, potreban je glumac koji istinski i bez straha može zaviriti u ponore ljudske duše, netko tko je spreman riskirati, tko ne poznaje sram i tko ovu ulogu može takoreći živjeti na pozornici. Glumiti Leara znači investirati svoj život, staviti svoj život na raspolaganje, izložiti ga pogledima. Manojlović je propustan i ne boji se razgolićivanja. Rutine svih vrsta su mu strane.
On je glumac u potrazi i stoga je predodređen za ulogu tragajućeg Leara. Svojeglav je i u stanju iznenaditi samoga sebe i svoje glumačke kolege. I mene! Uvijek iznova. Ali, naravno, "Kralj Lear” nije monodrama. Kralju Learu, koji uzgred budi rečeno uopće nije stalno prisutan na pozornici, trebaju vrlo snažni saveznici i protivnici. I sve sam ih pronašao u krasnom ansamblu HNK. Komad nudi čitavu plejadu frapantnih i višeslojnih likova.
Čak bi se usudio postaviti tezu da je ostalim likovima - liku Lude, Kenta, Gloucestera, njegovih sinova Edmunda i Edgara, Learovih kćeri i mnogih drugih – mnogo teže pronaći glumački pandan od samog Leara. Ali ja sam ih sve pronašao u HNK-ovom ansamblu. To je prava sreća. U svome sam životu već nekoliko puta doživio koliko osvježavajuće i inspirirajuće može biti spajanje renomiranog gosta s čvrstim, uigranim ansamblom. Pri čemu je u našem radu Mikijev status "poznate osobe” postao sasvim sporedan. U prvom planu je njegova kolegijalnost, može se slobodno govoriti o simbiozi između njega i ostalih glumaca.
U predstavi se apostrofira pitanje zavisti, pohlepe, ludila i posebno ljubavi, kad najmlađa kći Cordelija kaže da svoju ljubav ne može iskazati praznim riječima. Gdje ste stavili naglasak?
Moj misaoni proces je išao malo drugačije. Prvo sam se pitao u kakvom mi to sada dobu živimo.
Nastavak na sljedećoj stranici...
