Pitao sam ga vjeruje li u demokraciju, a on mi se nasmijao i rekao: ‘Nije na rasporedu’, prisjeća se britanski snimatelj Nick Read razgovora s intendantom velebnog moskovskog Boljšoj Teatra Vladimirom Urinom. 

Razgovarali su u vrijeme kad se čuvena institucija, po mnogima “duša Rusije”, nosila s jednim od najvećih internih skandala, napadom na umjetničkog upravitelja baleta Sergeja Filina. 

Činjenica da je tu nekadašnju nacionalnu baletnu zvijedu u siječnju 2013. netko zalio kiselinom, unakazio ga i oslijepio, Readu je bila povod za dokumentarac “Boljšoj Babilon”, koji je bio dijelom ZagrebDoxa.

"I za pojmove ruskog podzemlja, to je jednostavno bio neobičan odabir oružja", kaže ovaj za BAFTA-u nominirani britanski redatelj koji je tada u Rusiji radio na drugom filmu, onome o jednom od najzloglasnijih tamošnjih zatvora, namijenjenom isključivo ubojicama.

"Kolega Mark Franchetti predložio je da dublje istražimo priču jer je bilo jasno da se radi tek o vrhu ledenjaka. Ili kako nam je kasnije rekla jedna balerina: ‘Boljšoj je prelijep izvana, a iznutra kuha’, objašnjava Read dodajući kako im je dolazak spomenutog Urina, kojega je Kremlj postavio nakon napada, “da što prije počisti stvari”, osigurao slobodan ulaz u monumentalni Boljšoj.

"Kad su uhitili Pavela Dmitričenka, baletana koji je napad naručio jer je, kako je rekao, bio ogorčen što Filin najbolje uloge daje svojim miljenicima, Boljšoj se zatvorio u sebe, zavladale su paranoje. Mjesecima smo čekali dozvolu da snimamo i dobili smo je kad je na scenu stupio Urin, koji je najavio transparentnost. Ono nevjerojatno, nije imao nikakvih uvjeta, osim da budemo pošteni. Ljudi mi nisu vjerovali kad sam govorio da nismo trebali potpisati baš ništa, čak nisu tražili ni da im pokažemo film prije službenog prikazivanja", kaže Read dodajući kako sad shvaća zašto zaposlenici prema toj instituciji osjećaju i ljubav i mržnju.

"Znaju da je to vrhunac, ali da zahtijeva nevjerojatne žrtve. Nimalo čudno što Boljšoj zovu ‘grobljem talenata’. Sama činjenica da si u njega upao znači da si i ti vrh vrhova, i to ti se stalno govori, što čini čuda za ego. Međutim, jednom kad si unutra, shvatiš da je to tek početak jedne stalne, žestoke borbe za prvi red, za prvo mjesto", objašnjava Read dodajući kako onda, što se tiče dobivanja uloga, druge stvari, a ne talent, postaju puno važnije.

"Insinuacije da se uloge dobivaju mitom, preko kreveta, stalna su pojava u ovom svijetu i mi smo se naslušali kojekakvih priča. Sam Filin slovio je za čovjeka koji stvari obavlja iza zatvorenih vrata te dok smo snimali držao nas je na distanci. Doduše, pojavljivao se rijetko jer je tada stalno išao na operacije. Bilo je jasno da je pretrpio prestrašan napad i da ožiljci nisu samo fizički", kaže Read dodajući da su Franchetti i on tražili izjavu i od Dmitričenka, koji trenutačno izdržava šestogodišnju zatvorsku kaznu zbog planiranja napada, za koji je rekao da nije htio da bude kiselinom (“samo da ga prebiju”). 

Taj nekadašnji prvak Boljšoj baleta na Filina je, prema vlastitu priznanju, bio ogorčen jer mu djevojci nije htio dati ulogu Odette u “Labuđem jezeru”. 

Na tragu njegovih optužbi, koje je Filin, dakako, odlučno odbacio, priča je i balerine Joy Womack, prve Amerikanke koja je potpisala ugovor s Boljšojem, a koji je napustila 2013. godine tvrdeći da je institucija zatrovana korupcijom. Womack je u jednom intervjuu izjavila da su joj za solo uloge tražili mito od 10.000 dolara.

"Stalno su mi savjetovali da nađem sponzora koji bi se kod uprave ‘založio za mene’, rekla je tada, mada Boljšoj ipak nije tužila.

To je pak 2003. učinila Anastazija Volčkova, poznata kao “balerina koju su otpustili jer je predebela”. Boljšoj ju je, nakon što je dobila spor (sa svega 47,5 kilograma), morao vratiti na posao. 

Kasnije je bivšeg direktora Teatra, prethodnika Vladimira Urina, Anatolija Iksanova, optužila da je Boljšoj pretvorio u “veliki bordel”, u kojem se balerine sili da spavaju s bogatašima ako žele “putovati na turneje ili uopće plesati”.

"To kako se dobivaju uloge u Boljšoju mračna je umjetnost i, mada i specifičan svijet, ujedno i zrcalo društvene klime. Kad upitaš ljude za korupciju, sliježu ramenima, kao da se radi o nečemu neizbježnom", kaže Read, kojega je kritičar iz Varietyja “oprao” da filmom obećava više nego što nudi, tj. da, ukratko, opet ostajemo bez jasnog priznanja gadne (ruske) javne tajne - da je svijet visoke kulture (i) od niskih strasti.

"Nije mi bilo etično iznositi tračeve bez dokaza", odlučan je Read, svjestan da se radi o jednom od nacionalnih simbola Rusije, njezinu unosnom brendu, najpoznatijem, uz kalašnjikov, kako kaže jedan od baletana u filmu.

"Ne zaboraviš nikad da je to državna institucija, da su oči Kremlja, u čijoj je neposrednoj blizini, stalno uprte u nju, s time da je Vladimir Putin manje, barem javno, opsjednut Boljšojem. Ali je to istodobno i fascinantan složen svijet za sebe. Tijekom ukrajinske krize u cijeloj toj golemoj zgradi s više od 3000 zaposlenih na jedinom televizoru nikad nisu bile vijesti", govori Nick Read čiji je film, htio-ne htio, prizvao i neke bliže nam “Babilone” - slučaj Dinka Bogdanića, primjerice, ravnatelja Baleta splitskog HNK, kojega je krajem prošle godine (još jedna) rumunjska balerina prozvala zbog mobinga.

Teatrologinja Ana Lederer, zamjenica novopečenog, već zloglasnog ministra kulture Hasanbegovića, nedavno je popljuvala ravnateljicu zagrebačkog HNK Dubravku Vrgoč tvrdeći kako je ispraznila Teatar. 

Vrgoč je naslijedila upravo Ledererku 2014. godine nakon duge proceduralne trakavice.

"Nisam se ni približila zgradi, a već su me dočekale manipulacije, medijski linč i etikete da sam anacionalna i štetočina", govorila je tada Vrgoč, na što bi joj Iksanov, bivši intendant Boljšoja, vjerojatno rekao da diskreditacije idu u rok službe. 

Tako je barem poručio Filinu kad mu se ovaj, mjesecima prije kobnog napada, žalio da se osjeća kao na prvoj crti bojišta.