Stefan Hertmans, rođen u Gentu 1951. godine, danas je vjerojatno najpoznatiji flamanski pisac u svijetu, ponajviše zahvaljujući uspjehu koji je postigao romanom “Slikar i rat”, čija se radnja događa u Prvom svjetskom ratu, a koji je objavljen 2013., uoči njegove stote obljetnice.

Roman je nastao na osnovi zapisa autorova djeda, siromašnog slikara, koje je ovaj prije smrti zavještao unuku. Prije četiri godine, 2016., Hertmans je gostovao na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, gdje je promovirao netom objavljeni prijevod romana “Slikar i rat”. 
Također, sudjelovao je na okruglom stolu o ratnoj književnosti, sa mnom i Ivicom Đikićem. Tom prilikom, kad se povela riječ o romanu “Beara” Ivice Đikića, iznio je vrlo zanimljivu tezu. 
Rekao je kako on očekuje da će se u budućnosti pojaviti roman o Srebrenici koji će napisati netko od potomaka pripadnika nizozemskog bataljuna koji su kao UN-ove snage štitili enklavu, i  to na osnovi kazivanja ili zabilješki koje su eventualno napravili nizozemski vojnici tom prilikom. Dakle, na isti način na koji je on u svojem romanu pisao o Prvom svjetskom ratu.

Ova konstatacija na poseban način govori o ovome piscu, o načinu na koji piše, oslanjajući se na dokumente i istraživanja. Hertmans nije neki virtuozan stilist. Piše u kratkim i preciznim rečenicama, suho i ogoljeno, što je za teme kojima se bavi možda i najbolji izbor. Na isti način napisan je i njegov najnoviji roman “Obraćenica”.

Radnja “Obraćenice” počinje uoči Prvoga križarskog rata u jugoistočnom dijelu Francuske. Hertmans je krenuo tragom jedne legende koja se pripovijedala u nekom napuštenom selu, u kojemu je pripovjedač, Hertmansov alter ego, kupio vikendicu.

Dakle, u slučaju romana “Slikar i rat” Hertmans je koristio zapise svoga djeda, a u “Obraćenici” je krenuo od mjesne legende. Istraživati temu staru oko tisuću godina iznimno je nezahvalan posao, pa je veoma zanimljiva Hertmansova potraga za dokumentima vezanim za slučaj tragično nastradale “obraćenice” Vigdis Adelais, djevojke koja potječe iz kršćanske normanske obitelji naseljene u francuskom gradu Rouanu, a koja nakon udaje za Davida Todrosa, sina glavnog rabina iz Narbonne, postaje Hamutal.

I danas je aktualna Mitološka priča o američkom snu koji gazi sve pred sobom

Ta potraga za dokumentima svojevrsni je roman u romanu, koji teče usporedo s glavnom fabularnom linijom. Pisac sa svojim likovima prelazi svaku etapu puta, od francuske pa do Kaira, gdje u jednom trenutku završi glavna junakinja romana.

Vigdis, odnosno Hamutal, neka je vrsta Antigone, koja se nepokolebljivo suprotstavlja društvenim normama te zato nastrada. “Obraćenica” Stefana Hertmansa po žanru je “grčka tragedija”, napisana vrlo neobično, djelomično, dakle, i u formi dokumentarnog romana. Hertmans briljantno rekonstruira priču o zabranjenoj ljubavi iz 11. stoljeća koja je usprkos tome i danas razumljiva i suvremena. Sedamnaestogodiš- nja Vigdis zaljubi se u Židova Davida i bježi s njim od kuće. Da bi pojasnio koliko je njena odluka kobna, Hertmans pripovijeda i o mržnji prema Židovima u to vrijeme. Iako je ustrajna i nepokolebljiva u svojem naumu, Vigdis, odnosno Hamutal, podvojena je između svog prošlog i novog života, čega je i sama svjesna.

“Ponekad joj se čini kao da je odricanjem od vjere svojih roditelja dospjela u svojevrsnu prazninu”, kaže se na jednome mjestu u romanu. Ona je svjesna, također, u kakvu je bezizlaznu poziciju zapala jer zna kako bi je kršćani “proglasili vješticom i odveli na lomaču”, a s druge strane bi je “Židovi upozorili da je kao prozelitkinja nedostojna ako sumnja”. Hamutal bježi sa svojim izabranikom Davidom u osamljeno i zabačeno selo u francuskoj Provansi, u kojemu žive isključivo Židovi. Ondje stupa u brak s Davidom, dobiva djecu, ali nakon što je počeo pohod križara, njen život se raspada i pretvara u tragediju, kad križari na svom putu prema Sredozemnome moru izvrše masakr židovskog stanovništva u mjestu u kojem su se skrasili. David pritom pogine, a Hamutal bježi sa svoje dvoje djece, bez kojih vrlo brzo ostaje, kad joj ih oduzmu križari.

Hamutal svoj život posvećuje potrazi za svojom djecom, i kad pri kraju romana shvati da je njena potraga beznadna, izvrši samoubojstvo otrovnim gljivama. Osim o glavnoj temi, sudbini obraćenice Hamutal, Hertmans piše o Prvom križarskom ratu, koji se na fatalan način isprepleće sa sudbinom “obraćenice”, i to na jedinstven način.

Herkul Jergovićev čudesan roman o mržnji, nama, manjinama...

Dosad se pisalo isključivo o kasnijim fazama križarskih ratova, i to najčešće kao o rodnome mjestu najpoznatijih teorija zavjere, preko priča o vitezovima templarskog reda. Ogledni primjer te vrste “literature” je roman “Da Vincijev kod” Dana Browna. Od ozbiljnih i važnih pisaca o križarskim ratovima najviše je pisao Umberto Eco u svojem romanu “Foucaultovo njihalo”, ali na ironičan način, iz perspektive teoretičara zavjere.

Dakle, imamo jednu od najvažnijih povijesnih tema, koja je u velikoj mjeri oblikovala današnje europsko društvo, i to obrađenu na književni način. I samo po tom detalju ova je knjiga dragocjena. Hertmans opisuje okolnosti koje su dovele do Prvoga križarskog rata te nam na sjajan način pokazuje kako su vojske u svojim rušilačkim pohodima bile iste i onda i danas, kao da između ta dva vremena nije prošlo niti godinu dana, a kamoli tisuću godina.

Križarske ratove pokrenuo je papa Urban II. “svojim sudbonosnim govorom u Clermontu”, kako ga Hertmans naziva, a koji je imao učinak kakav papa Urban nije mogao ni sanjati. Govor je održan u clermontskoj katedrali. Hertmans opisuje histeriju gomile, sličnu onoj koju smo gledali prilikom Hitlerovih govora:

“Propovjednici su klicali, podizali ruke u zrak, neki su se muškarci rasplakali; konji su se propinjali, nastala je gužva i komešanje, bilo je vitezova koji su razderali svoju odjeću u trake.”

On opisuje također taj pohod i u njegovoj kasnijoj fazi, oko Sredozemnog mora, pljačke, ubojstva i teror koji se tu događaju.

“Pokreću se valovi izbjeglica, dolazi do pljački i ucjena požarom” (tad je opljačkan te zapaljen i Zadar, koji Hertmans spominje na jednome mjestu). Siromašni križari, a takvih je bila velika većina, morali su svoj pohod sami financirati, i to pljačkom.

To je možda prvi put u povijesti da su stvorene paravojne jedinice. Na ovim prostorima najpoznatija od njih je bašibozuk. To su neregularne konjaničke i pješačke jedinice osmanske vojske. Prvi put se spominju u Krimskom ratu, koji je vođen polovicom 19. stoljeća. Bile su zamišljene kao dobrovoljačke. Izdržavao ih je sultan. Nisu imali plaću niti uniformu. Financirali su se uglavnom pljač- kom, odnosno ratnim plijenom. Slabo su bili naoružani, slabo organizirani i nedisciplinirani. Izraz “bašibozuk” zbog toga se koristi i u prenesenom značenju, kao izraz za rulju. Dakle, ovaj fenomen mogli bismo okarakterizirati kao direktno nasljeđe križarskih ratova.

“Papa Urban nipošto nije mogao predvidjeti kakvu će moralnu propast, kakve okrutnosti i kakvu sveopću bezdušnost izazvati njegov tako uzvišeni poziv u križarski rat”, piše Hertmans, koji ovaj svoj izvrsni roman zatvara indikativnom rečenicom, koja na neki način opisuje aktualnu situaciju, savršeno povezujući današnje i vrijeme od prije tisuću godina: “Svijet se vrti, ali ako na tren zaustaviš dah, stane.”