U tim danima ta se granica neprestano mijenja za kilometar-dva, a tih kilometar-dva može značiti razliku između života i smrti. Doznaju da je to na rijeci Enns, kraj mjesta Untergrimming.

“...nakon otprilike 6 dnevnog kretanja po ruskoj zoni prešli u anglo-amerikansku zonu... Tako opet ceste su bile pune raznih civila, koji su se kao radnici vraćali iz Njemačke, odnosno Austrije, te smo i mi tako bez svraćanja naročite pozornosti na našu grupu nesmetano mogli ići. Tako smo stigli i do Bodenseea, mjesta gdje smo čuli da imade dosta pripadnika naših oružanih snaga u uniformi. Iako smo nastojali da obiđemo takove grupe naišli smo kod kolodvora na jednu skupinu od više stotina pripadnika PTS i ostalih vojnih postrojbi. Pojedinci su naravno prepoznali poglavnika i nas nekoje, koji smo inače uvijek bili u poglavnikovoj pratnji. Već sam prije smatrao nezgodnim da se nađem u neposrednoj blizini poglavnika, jer sam time, obzirom na to što se znalo da sam u stalnoj njegovoj pratnji, svraćao pozornost i na prisutnost samog poglavnika”, priča istražitelju Erih Lisak.

Lisak se vratio u Hrvatsku kao gerilac

Iako izražava želju da se vrati u Hrvatsku i djeluje u gerili, Ante Pavelić mu odgovara da za to još nije vrijeme. Poslije će to Lisak napraviti na vlastitu ruku. Jedanaestog svibnja Pavelićeva se grupa probijala kroz planine i šume prema Salzburgu. “Rano ujutro krećemo, još prije zore. Uvijek kroz šume i brda. Nemam hrane, jedna kutija od kile šećera u kockama je sva naša zaliha. Bratski je dielimo. Svako par sati jedna kocka po osobi. Čitav dan pješačimo. Spušta se noć. Izcrpljeni odlučujemo približiti se selu. U jednoj seljačkoj šupi, provedemo noć na golom podu tresući se od studeni”, piše Dolores Bracanović.

DEKLASIFICIRANI DOKUMENTI Tajni Pavelićev dosje otkriva: U Argentini živio na plaći Perona od 6 tisuća pesosa

A poglavnik je postao sjena dojučerašnjeg sebe, što se najbolje vidi po tome u kakvim je ćumezima i šumarcima noćivao i kakvom se hranom hranio. Na dan 12. svibnja 1945. godine dojučerašnji svemoćni gazda Hrvatske mučio se oko najobičnijeg obroka.

“Ujutro smo od seljaka dobili mlieka i jednu kokoš, koju smo zaklanu uzeli sa sobom, jer nismo imali vremena prirediti je. Idemo dalje. Vrhunac za vrhuncem se niže. Prođemo jedan i mislimo da ćemo odahnuti a ono drugi uzkrsnu pred nama, još viši i strmiji. Oko nas snieg. Umorni smo i gladni, gutamo snieg da ugasimo strašnu žeđ, koja nas muči. To smo predvečerje napokon prešli Taurske Alpe! Na vrhu smo se odmorili deset minuta, a onda smo se žurno počeli spuštati. Padali smo, sklizali se, opet se dizali i kotrljali, ali noć nas nije smjela tu zateći! Konačno smo stigli do prve seljačke kuće! Pohlepno gledamo kokoš i krumpir, koji smo dobili. To će biti gostba! Kao jedinoj ženi u grupi zapala me dužnost da to skuham. Kuharsko umjeće nije nikada bila moja jaka strana. Poglavnik, kao da to zna pa će mi smješeći se: A znaš li ti to profesorice?’. I drugi se nasmiju. Moj odgovor i držanje bili su nesigurni. Poglavnik mi priskoči u pomoć. Uživajući u toplini kuhinje i prvim mirisima kokošje juhe čekali smo strpljivo čas kada ćemo poslije pet dana pojesti nešto toplo. Okrepljeni, prospavali smo ugodno tu prvu noć, na snijegu u štaglju”, zapisala je u Dnevnik Dolores Bracanović.

10 DANA U TRAVNJU Duga, mračna, noć nad Hrvatskom: Zločinci urlaju od veselja, Nijemci su na Ilici...

Dana 13. svibnja - na dan kad se u Jugoslaviji osnovala OZNA - Pavelić se napokon dočepao američke zone.

“Na drugoj strani Ennse ćemo se odmoriti! Skupljamo zadnje snage, pješačimo bez odmora. Napokon ugledamo most, i Amerikance kako dolaze Rusima. Taj smo moment izkoristili da pređemo most. Najrađe bi se bacili na travu pokraj ceste, da se odmorimo, ali moramo dalje, još dalje, samo dalje od demarkacione linije. Napokon zaustavimo se u Klachau i tu prespavamo”, piše Dolores Bracanović.

Idućeg dana nastavili su pješačenje. “Noge su nam umorne i izranjene, pune mjehurića. Čim dođemo do kojeg potoka uranjamo ih u vodu, da ublažimo bol. Pijemo na svakom izvoru. Voda osvježuje i daje snagu za daljnji put. Neka žena na cesti stala pred svoju kuću uz veliki kotao i bezplatno dieli svima prolaznicima toplu kavu. Neka joj Bog plati. Taj smo dan susreli i Mađare, kako se u dugom nizu seljačkih kola voze. U Bad Ausseeu nađemo prvo pravo konačište s krevetima. Tu se napokon operemo i uredimo. Ali hrane nije bilo”, piše Dolores Bracanović.

U međuvremenu dio ministara Englezi prebacuju u Spittal na Dravi. Dan kasnije, 14. svibnja, kolona i dalje tumara austrijskim cestama i šumama.

“U napasti smo, da krenemo željeznicom dalje, jer smo izcrpljeni dugim pješačenjem, ali doznajemo, da je kontrola na željeznici. Ne preostaje nego šumom Obertraun. Susrećemo opet jednu grupu Hrvata, koja nas prepoznaje i daje nam jesti. U Hallstattu bi htjeli prespavati u jednoj gostioni, ali potrebno je izpuniti prijavnice. Prenoćili smo kod nekih ljudi, koji su nam čak i dali jesti konjskog gulaša, ali se neka njihova stara tetka bojala da nas primi na spavanje, pa je neprestano htjela ići prijaviti policiji”, prisjeća se Dolores Bracanović.

FELJTON: 3. DIO Poglavnik bježi kao štakor! Đuro ulazi u povijest, a Živka skriva pištolj ispod suknje...

Dan kasnije stigli su u Krumpendorf. Stanje u Krumpendorfu je na trenutke dramatično, a na trenutke tragično i groteskno. Mnogi su gladni, gotovo da nisu jeli otkad su krenuli iz Zagreba, a tad izbija skandal kad se otkriva čitav jedan kamion pun šunki i brašna, vlasništvo bivšeg ministarstva gospodarstva, koji su njegovi “vlasnici” čuvali za sebe. “...kada smo skinuli odore, činove, odlikovanja, kada smo izgubili položaje, pa čak i blagostanje, čovjek je svanuo u svojoj bijedi, često bijedi do gađenja”, zapisao je Vinko Nikolić i dodao: “Istoga smo dana oko 1 sat poslije podne u Rogaškoj Slatini stigli glavnu kolonu, u kojoj je bio i Poglavnik”.

A njen suprug (doduše rijetko) jest - već smo opisali kako je Ante Moškov, njegov prvi pretorijanac, kroz dva prizora posve razbio uzvišeni lik svoga idola. U prvom prizoru vidio je kako Pavelić, samo nekoliko dana prije najveće nacionalne katastrofe u povijesti, odlazi u “galantni posjet” ljubavnici. Moškov isprva nije vjerovao svojim očima, vjerovao je propagandi koja je Pavelića činila sankrosanktnim ocem nacije, idolom plemena, koji živi samo za svoju obitelj, boga, domovinu i hrvatski narod, ne nužno tim redom.

A onda se u tu nisku svetinja uplela i ljubavnica, supruga Pavelićeva osobnog liječnika, dr. Mile Budaka (ne treba ga brkati s istoimenim književnikom). Pavelić je Budaku, masonu, zbog toga spasio i život i karijeru - zauzvrat se posluživši njegovom suprugom, koja je, ljepotica, živjela na visokoj nozi - povremeno bi odlazila u šoping u Italiju, dobivajući sve potrebne papire od šefa talijanskih obavještajaca u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ustaše su preljube i, uopće, ljubakanje u ratu tretirali jednako puritanski kao i partizani - pa i strože, jer je su se oslanjali na Crkvu, no - opet, kao i u partizanima - pravila su vrijedila za sve, osim za one koji su ih pisali...

FELJTON: 2. DIO Nezasitnog Pavelića čeka vrlo elegantna dama u kućnoj haljini - supruga Mile Budaka

Sudbina Pavelićeva liječnika je zanimljiva. Dr. Mile Budak, inače mason (ustaše su ih žestoko proganjale), bio je veliki liječnik i znanstvenik koji je prvi u Hrvatskoj započeo liječenje plućne tuberkuloze torakokaustikom. To je metoda koju danas zna svako dijete: riječ je o pregledu pluća i grudnog koša pomoću osluškivanja zvukova koji nastaju pri udarcima prstima po prsnom košu ili slušanju stetoskopom. Prve godine NDH postao je docent interne medicine za predmet bolesti prsnih organa. Na zagrebačkoj Internoj klinici radio je do 1942. godine. Kad je 1942. u Zagrebu otvorena Zakladna bolnica na Rebru, prešao je u nju kao predstojnik plućnog odjela. Kao utjecajan čovjek i osobni Pavelićev liječnik, opskrbio je lijekovima i instrumentima prihvatni centar na Zavrtnici, gdje su bili smješteni brojni Židovi, među njima i židovski liječnici, koji su poslije poslani u Bosnu suzbijati epidemiju sifilisa. Mnogi među njima kasnije su svjedočili u Budakovu korist pa je prošao s dvije godine Gradiške, u kojoj je bio šef liječničkog tima. Godine 1948. zaposlio se u zagrebačkoj Bolnici za sušicu, gdje je je osnovao Centar za tuberkulozni meningitis. U ovoj je bolnici radio sve do smrti 1961. godine.

FELJTON: 1. DIO NDH kaputt! Zadnjih šest sati kukavice Pavelića u Zagrebu: Cijene divljaju, hrane nema...

Na ovome mjestu spomenimo i drugo blago o kojemu govori svećenik Šegvić - “blago hrvatske mladeži”. Ante Pavelić doista je za sobom poveo veliku masu naroda, među njima masu mladih. NIsu te kolone nipošto trebale biti tako masovne, ali on je iza sebe želio imati masu kako bi Anglosaksoncima pokazao da iza sebe ima narod. I da može dići veliku vojsku, s kojom će, kad dođe čas zapadnog obračuna s komunistima - a on će, računao je, doći brzo - krenuti nazad. Kako bi tu i druge obmane učinio što uvjerljivijima, često je mahao nekim pismom, koje navodno sadrži zapadna jamstva za njega i hrvatski narod. Ta pisma, međutim, nitko nije vidio.

Mahniti bijeg poglavnika s pratnjom

Nije baš viđena ni njegova hrabrost vojskovođe. Drugi prizor u kojemu se Ante Moškov razočarao u poglavnika odigrao se u Austriji, gdje je Moškov bio u koloni s Pavelićem. Nizu karakternih i ljudskih nedostataka koje je počeo pripisivati Paveliću kad se otrijeznio od ljubavi prema njemu dodao je i kukavičluk, koji je oslikao pričom o mahnitom bijegu u koji je poglavnik s pratnjom udario čuvši da dolaze ruski tenkovi. Prizor zapovjednika koji panično bježi od imaginarnih Rusa potresao ga je do temelja.

“Zapanjen njihovom trkom, a još više upravo izbezumljenim izgledom Pavelića koji je na moja pitanja ‘što se dogodilo’, ‘što trčite, kuda trčite’, ne umanjujući bježanje i već zamjetljivo hripajući i zagrcavajući drhtavim usnama i izgubljenim pogledom jedva je odgovarao, upravo zastenjao: ‘Idu Rusi... tenkovi.. hajde sa mnom’ što su odmah Lisak i Kirin objasnili kako se navodno iza kolone nalaze ruski tenkovi. Moje uvjeravanje da je nemoguće da se ikakav tenk probije kroz kolonu bilo je uzaludno, i Pavelić ni jednog časa nije umanjivao koraka, nego u ovom razgovoru i dalje žurio kao u groznici. Rekao sam da ja ostajem, na što je i Lisak malo zaostao i rekao da je Pavelić na vijest provjeravanja naglo poletio u šumu i da ga navodno ni on (Lisak) nije mogao zaustaviti od jurnjave. Lisak je, videći da Pavelić i dalje odmiče nesmanjenom brzinom, opet za njim požurio. Sve se to odigralo filmskom brzinom i ja sam ostao upravo zaprepašten tim prizorom, kao da me netko udario maljem po glavi. Takvu jadnu, bijednu i upravo nedostojnu i izbezumljenu sliku osobnog kukavičluka i panike kakvu je pružao Pavelić nisam nikad u životu ni vidio”, rekao je Moškov dodajući kako nije ni slutio da bi takva panika ikoga mogla zahvatiti ni pred najizravnijim vidom opasnosti.

Vjerojatno je Moškov ponešto i pretjerivao, premda ne postoji puno epizoda koje bi svjedočile o Pavelićevoj hrabrosti. U pravilu je u prve redove, gdje padaju glave, gurao druge. Zato je i poveo toliki narod za sobom. Za Hrvatsku, to je bila populacijska katastrofa. Ni Bleiburg ni ono što se događalo poslije kapitulacije nisu trebali biti tako masovna stradanja da nije bilo ove odluke o masovnom povlačenju, o živom štitu hrvatskoga naroda poglavniku.

U Klagenfurtu i Krumpendorfu, gdje su se bivšim ministrima NDH pridružili Artuković, Balen, Dumandžić i Tortić, vladaju sveopći nered, kaos i gungula. Nove kolone vojske i civila iz Hrvatske pristižu, kako zapisuje Vinko Nikolić, ali nitko njima ne zapovijeda. Zapovjedni lanac jednostavno više ne postoji. Sve što vodi prema Zapadu predstavlja spas. Oni koji su četiri godine prije rastavljali obitelji, sad se i sami nalaze u sličnoj poziciji. Ivo Rojnica, ustaški stožernik u Dubrovniku, koji je hladnokrvno potpisivao zločinačke naredbe u Dubrovniku, sad je bjegunac za kojega nema mjesta u kamionu, pa se vozi na blatobranu, dok mu je obitelj tko zna gdje...

“Kako za mene nije bilo mjesta u tim kolima, to sam se vozio na blatobranu. Zamolio sam Hrvoja da dopusti Živkoviću popeti se na drugi blatobran, na što je dobri Hrvoje rado pristao.

ŽUPNIK IZ DONJE STUBICE Slučaj Franje Rihara: 'Neću služiti misu ustašama', kaže svećenik. Ubili su ga

Na taj smo način krenuli dalje, Živković na jednom, a ja na drugom blatobranu. Neki ljudi, koje smo na putu susreli, rekli su nam da se Englezi nalaze dvadeset kilometara pred nama i da im idemo u susret. Već je bila ubačena vijest da vojska ide u zarobljeništvo, temeljem međunarodne konvencije, a civili da će biti slobodni. Kolona automobila, vojska i civili krenula je u pravcu Zapada. Kad smo stigli do raskrižja u Völkermarktu, opazismo, da jedan put vodi lijevo, u Klagenfurt, a drugi u Wolfsberg-Judenburg. Kolona je stala, jer je izvidnica predhodnice ustanovila, da pred nama nema Engleza, već da su partizani iz Klagenfurta.

Naša je kolona krenula desno, u pravcu Wolfsberga. Radi velikih zavoja na brdu Griffner Bergu, put je bio zakrčen raznim vojničkim jedinicama, te smo morali zastati. Nije se moglo ni naprijed, ni natrag. Ostali smo do u predvečer, kad su, konačno, došli Englezi u malim, laganim bornim kolima i džipovima i razdvojili kolonu, te jednostavno izdali nalog zadnjem dijelu, da krene u pravcu Klagenfurta. Pedeset metara iza mene nalazila se je moja žena s malom Dubravkom, sada u automobilu veterinara, satnika dr. Tončića, i baš u onom dijelu kolone, koju su Englezi razdvojili i uputili u Klagenfurt. Ovo sam, naravno, saznao tek kasnije...”, piše Rojnica.

NOVI EXPRESS 'Ustaša', svećenik i dvoje ilegalaca spasili su Zagreb od Pavelićeva ludila

Vojni vikar Dragutin Kamber, pročelnik duhovnika Hrvatskih oružanih snaga, budi se prije zore. Lokalni župnik “pomalo nevoljno” ga je primio nakon što je pobjegao od četnika u partizansko selo. Kamber se pridružio njemačkim kolonama koje su čekale na prijelaz dravogradskog mosta. Gužva je bila nesnosna. Odlazi na stanicu u nadi da će uhvatiti neki vlak. Još jučer su vlakovi, kako-tako, prometovali. Nema druge nego u kolonu. Ali tad izbija pucnjava. Ni sam ne zna je li mjesto partizansko ili je protiv partizana. U svakom slučaju, stariji čovjek koji mu je dao malo kave i kruha ne govori ništa protiv partizana. Partizanske uniforme sad se otvoreno pojavljuju među njemačkima, Nijemci navodno moraju ostaviti kamione i oružje te preko mosta pješice. Civili idu u logor.

"Traže savjeta, hoće da ih ja vodim"

“Ja odložim ruksak na leđa pa se pokušam osobno sam probiti. Drugo mi nije preostajalo. Preko Drave, koja je bila golema i brza, nisam mogao preplivati, a i kuda bih onda gol, a čamce su sve partizani rekvirirali. Krenem. Međutim nisam napravio ni 30 koraka, počnu me sustizati pojedinci Hrvati iz jučerašnje kolone. Utekli i oni od četnika, pa pošli prema mostu. Jedni mi viču: ‘dopukovniče’, drugi ‘doktore’, treći ‘velečasni’, i kupe se oko mene. Traže savjeta, hoće da ih ja vodim. Koliko god im tumačim da je sada kasno za sjednice i dogovore, da svako treba sam sobom proviđati, da sam ja osobno u većoj pogibelji nego njih ijedan, da ovo nije Zagreb, gdje moja riječ nešto vrijedi, da će kupeći se oko mene samo navući i na sebe i na mene nesreću, badava: hoće savjet, pa Bog! Uto, desi se upravo ono što sam predviđao, dođe k nama partizan, pa ravno k meni i zaiska legitimaciju. Kad mu je dadoh, pogleda me, pa će mi: ‘U komandu!’ Ja mirno odgovorim: ‘Pa vidiš brate da sam tamo i pošao’. To ga zadovolji i on ode.

Ja opet na ono društvo navalim da se raziđu, a oni opet na mene da im bezuvjetno prosvijetlim pamet. ‘Ma, ljudi, ako muku znate, niti je ovih par sekunda dovoljno za pametno razmišljanje, a niti je ovakva dispozicija pogodna za mudre savjete. Bježite, kako tko zna’. Dok sam se ja tako s njima natezao, evo opet drugog partizanskog stražara, pa opet k meni i traži legitimaciju. Ovome ja (ne dajući da me pita) odgovorim: ‘Pošao sam u komandu, pa ovima ovdje tumačim da zajedno sa mnom krenu’. On mi pokaže rukom gdje je, a ja odgovorim: ‘Znam ja, druže nego ovdje pogdjetko ne zna, pa ću ih ja povesti’. Tako ode i on. Sad se uistinu naljutim, pa vidjevši da se od ovih paničara ne mogu obraniti, reknem im: ‘Tražite savjet? Evo ga: ja idem doista na komandu’. Oni se zgledaju pa će: ‘Pa i mi ćemo!’ Šuteći odlučno krenem ja prvi. Oni za mnom. Kad sam stigao na raskršće, koje vodi jednim krakom na most drugim na komandu, ja isto tako odlučno, šutke, krenem na most.

Preda mnom se ispriječila dva kamiona zatvarajući put, a mali prolaz među njima čuvao je partizan s puškom i bombama. ‘Druže, meni su rekli da ja ne trebam na komandu, da ja mogu odmah proći’. Partizan se ukloni, uvjeren u moje riječi i ja prođem. Moje se društvo pokolebalo, stalo, zašutilo, ušeprtljilo se. Međutim, na samom početku mosta iz stražare izađoše tri partizana i preda me sa začuđenjem. ‘Eh gospod, kam pa vi’ - pitaju. Vidim Slovenci. Prek Mostu!’ - odgovaram mirno i kao čudeći se pitanju. ‘Legitimaciju!’ - traže. ‘No vzemite je i poglejte tudi vi, ko se je že toliki drugi pogledali’ - govorim i vadim polako. ‘Čovek najprej mora okoli po svetu preganjan od Nemcov in ko stigne domov, tedaj na sve strane težave in dvomi...’ Razvije se između njih i mene čitav dvoboj riječima. Nekako ih uvjerim da ne bježim uopće, nego da idem sa svojim biskupom u Klagenfurt da mi dade novu službu. Počnem im pričati o svom proleterskom porijeklu, o svom ocu i o generalnom štrajku u Sarajevu 1906. i o svom sadašnjem proleterskom položaju (100% istina) i reknem im neka love one što bježe avionima i autima, a neka se okane sirotinje koja hoda pješke i otvorena čela prolazi kroz straže. Na koncu, kao da mi je već dojadilo pričati reknem: ‘Drugovi, ja bih rado još razgovarao, ali zbilja moram ići, žuri mi se...’

FELJTON. 5. DIO Tajna ruta bijega krvnika iz Hrvatske: Pavelićevo po šumama i gorama

Oni mi se za put - za svaki slučaj - ljubazno zaprijete da će me već stići i u Klagenfurtu, ako samo spadam među kakve ratne krivce, jer su - vele - zauzeli čitavu Korušku. Upravo ja apsolviram ovaj svoj ispit - kad nećak pok. Kovačevića, župnika obuzet panikom viče za mnom ispred onih kamiona: ‘Velečasni!’ Partizani se zgledaše. Prepadoh se i ja, da me ti pozivi ne zaustave zajedno s njime, no odmah se snađem i zavičem s iskrenom srditošću: ‘Magarac jedan, uvijek zastajkuješ, razgovaraš, kao prava baba. Žuri, ja te ne mogu čekati!’ On potrči i partizani ga - propustiše. A bio je čovjek koji je imao s njima krupne račune”, piše Dragutin Kamber u sjećanjima na NDH u Rimu 1945.

Ovaj svećenik dospjet će do Klagenfurta, gdje su i Englezi i partizani, ali kako doznaje od onih koji su dulje tu, partizani vode glavnu riječ. Ipak, u Klagenfurtu vidi ustaške kamione i druga vozila. Ustaše su i dalje naoružani, a Englezi tek drže stražu oko njih, partizani se drže podalje. Doznaje da je vlada u hotelu Moser i da pregovara s Englezima. Posuđuje bicikl da o tome obavijesti suputnike koje je ostavio pred Klagenfurtom, ali na putu mu u susret ide partizanski kamion s razvijenim zastavama, pun do zuba naoružanih partizana. Sklanja se s puta u šumu.

10 DANA U TRAVNJU Pavelić ušao u Zagreb, a Tito okupio komuniste od akcije: 'Još nije vrijeme za ustanak'

“U šumi kod mog pratioca nađem još tridesetak Hrvata, čitavo jučerašnje društvo što je tražilo savjet. Pustili ih partizani, jer su imali previše njemačkog plijena. Reknem neka krenu, zrak je čist. A što je ono što malo prije prođe’, pitaju. ‘Ono su partizani, ali nisu gospodari u Klagenfurtu. Teško da ih Englezi puste u grad, jer sam vidio nekoliko tenkova na putu prema njima.’ I zbilja, na povratku opazim kako je partizanska kolona stala, a pred njom ukoso prepriječio cestu engleski tenk s topom okrenutim naprijed, a Englezi izašli pa partizane zadržavaju. Mene propustiše i propustiše kasnije sve one hrvatske jadnike. Priključimo se koloni, koja će krenuti oko 4 sata poslijepodne. Kolonu je navodno organizirao rektor Sveučilišta Horvat. Međutim nitko nije pratio kolonu da se ne potrga, nitko nije izišao da je zaustavi gdje treba, i vrh kolone mjestu u Krumpendorf, gdje smo poslije čuli da se je trebalo zaustaviti, otišao u Felden. I ja sam bio u tom vrhu. Nered u vožnji neću potonje opisivati. Noćimo u Feldenu...”, prisjeća se Dragutin Kamber.

“Za Pavelićevu Hrvatsku četnici su govorili da bez Nijemaca ne bi preživjela ni tri dana. Nije, nažalost, bez Nijemaca izdržala ni sekunde”, napisat će u egzilu. S druge strane, Kerubin Šegvić, s kojim počinjemo tekst, ni s novom državom nije imao sreće. Strijeljan je nakon rata.