“Prokleta mu uspomena”, kratko i jasno zapisao je u dnevnik 6. svibnja 1945. svećenik i povjesničar Kerubin Šegvić. Nije imenom spomenuo na koga misli. Elipsa na mjestu na kojemu je trebalo stajati ime bila je, vjerojatno, uzrokovana gađenjem nad poglavnikom Nezavisne Države Hrvatske, koja je upravo izdisala u teškoj agoniji.
Šegvić piše: “Konac tragikomedije N.D.H. 10. IV. 1941. - 6. V. 1945. došao je u Zagreb muče a da se nije ni najavio, ne zazvavši pomoć Božju 16. IV. 1941. započeo vladavinu terora. A 6. V. 1945. ne oprostivši se ovim narodom niti jednom rječju i povukavši silno materijalno blago sa sobom, osobito blago nevine hrvatske mladeži praćen prokletstvom naroda otišao je muče iz Zagreba prema Ljubljani”.
Povlačenje je, zapisao je svećenik, započelo na Sudamju, kad se u normalna vremena slavi sveti Duje. Preko Vrapča ogromno mnoštvo vojske i građanstva kretalo je 7. svibnja 1945. put Brežica. U 17 sati, kako u istrazi kaže Kirin, ili u točno u 18 sati i 15 minuta, kako navodi povjesničar Jere Jareb, poglavnikova kolona kreće prema Rogaškoj Slatini. U koloni je i zapovjednica Ženske ustaške mladeži Dolores Bracanović. U svoj dnevnik - vrijedno svjedočanstvo egzodusa - ona je zapisala:
“Oko tri sata poslije podne, pri povlačenju iz Zagreba, zaustavila se naša kolona kod Novih Dvora. Tu su se među ostalima pridružila i jedna crna kola.
’Poglavnik!’, reče mi dr. Niedzielski.
Siđemo da ga pozdravimo. Bio je miran, ozbiljan i sabran kao uviek, samo je iz njegovih dubokih očiju gledala u nas bezkrajna tuga. Pružio mi je ruku i rekao:
’Još ćemo se vidjeti’.
Kolona je krenula. Mnoštvo naroda, more - bujica!”. Sve je, zapisala je, isprepleteno: automobili pješaci, seljačka kola i dvokolice.
“Idu starci i djeca, žene i muškarci. Idu seljaci i radnici, djeca i intelektualci. Ide jedna vojska, ide jedan narod u progonstvo! Ide zato, što je poslije osam stoljeća obnovio svoju državu, što ju je gradio i branio od neprijatelja. Ide u progonstvo jedan narod, koji je svojom krvlju obilježio na zemljopisnoj mapi hrvatske državne granice, narod, koji je zahtijevao svoje mjesto pod suncem i tražio uviek samo svoje, a nikada tuđe. Ide pregledno množtvo mirno i dostojanstveno. Nad nama lete zrakoplovi zapadnih saveznika. Nitko ih se ne boji, niti se pred njima skriva. Ne smatramo ih neprijateljima. Pomislih, kad bi bar iz tih zrakoplova snimali ovaj naš mimohod pred nepravdom zapadnog svieta! Možda bi oni u Londonu i Washingtonu gledajući te snimke shvatili bar nešto od naše tragedije! Prelazimo granicu i ostavljamo za sobom našu dragu i svetu Hrvatsku! Noćimo u Rogaškoj Slatini.”
Pavelić se 7. svibnja smjestio u hotelu u tom slovenskom gradiću. Obitelj je nekoliko mjeseci prije poslao na sigurno, u Austriju. Drugo jutro, 8. svibnja, u prostorijama tog hotela održano je savjetovanje što dalje. Konferenciji su, osim Pavelića, prisustvovali general Gruić, glavar poglavnikova vojnog ureda, generali Perčević i Sertić, a sa strane Nijemaca bili su prisutni njemački poslanik Kasche i njemački general Juppe. Konferencija je održana povodom šokantne obavijesti, koja je stigla njemačkom generalu, da će njemačka oružana snaga protivno svim očekivanjima kapitulirati i na Istočnom bojištu, tj. pred Rusima, a to znači da će partizanima predati sve njemačko oružje.
Osmoga svibnja Pavelić je bio u Austriji. Scene poglavnikova bijega na zapad, preko Austrije, makabrične su. Dolores Bracanović u svom je dnevniku zapisala je kako je Pavelić, s kojim se povlačila, promatrao kolonu zaodjenut crnom togom. Kao neki jahač apokalipse! Ona je dojučerašnjega gospodara života i smrti, u crnom plaštu, doživjela kao čovjeka koji je duboko zabrinut nad sudbinom svog naroda. S tim je, nepromijenjenim uvjerenjem, Dolores Bracanović predala dušu Gospodinu, kad je, nakon povratka u domovinu devedesetih, umrla. Njena se idilična slika Ante Pavelića ni nakon desetljeća emigracije nije promijenila ni za jotu. A u dvije Šegvićeve citirane rečenice više je pronicljivosti nego u cijelom, ne baš lapidarnom, dnevniku gospođe Bracanović. Šegvić piše kako je Pavelić sa sobom povukao “silno blago”. Otkud mu? Nakon proglašenja kraljeve diktature 1929. godine otišao je u Italiju, gdje je živio od Mussolinijevih apanaža. Učio je turski jezik, pokušavao izmisliti perpetuum mobile, pisao roman “Liepa Plavka” i knjigu o boljševizmu “Strahote zabluda”. Od toga se, dakako, nije mogao obogatiti. No zato je prodaja hrane s imanja u Zaprešiću, po visokim cijenama - reklo bi se, klasično ratno profiterstvo - kao i plijen iz ustaške pljačke, dovela obitelj do bogatstva. Mara Pavelić, stvarna gazdarica Pavelićevih dvora, nikome nije davala popusta.
Ova izjava govori točno što poglavnik misli i što mu je na pameti. Nemam veze sa svojim jedinicama, neka se predaju zajedno s Nijemcima, “sam ću odlučiti o svojoj ličnosti”. U prijevodu, brinem se za sebe, a vi koji ste me slijedili, snađite se kako znate. Ujutro 9. svibnja Ante Pavelić nastavlja prema Klagenfurtu. Ali na putu doznaje da su Klagenfurt i ceste oko njega pune partizana. Okreću se i kreću prema Judenburgu. Tamo su navodno Anglo-Amerikanci. Kreću se u nepreglednim njemačkim kolonama, koje u nekoliko navrata nadlijeću sovjetski avioni.
Oko pet ujutro stižu u Judenburg, gdje se namjeravaju predati Amerikancima. No tu, nadomak spasa, doznaju za strašniji preokret. Amerikanci se povlače iz Judenburga, a ulaze Rusi! Ponovno isti nalog - pokret!
“Žurimo prema Triebenu. Zabasasmo. Našli smo opet pravi put. Najednom zastoj! Sa strane Triebena u bezglavom trku jure Kozaci na konjima: Rusi su u Triebenu. Nalazimo se u klopki! S jedne i druge strane, iz Judenburga i Triebena dolaze prema nama Rusi. Stojimo tako na cesti, savjetujući se, što da učinimo. Mišljenja su različita. Poglavnik predlaže šumu. Jedan dio nas uzimlje naprtnjače i sliedi Poglavnika. Šuma naglo uzpinje. Previše nas je na okupu. Dielimo se u dvije grupe. Jednoj je na čelu Poglavnik, a drugoj general Begić. Kako smo stigli na prvi vrhunac dielimo se ponovo u dvie grupe. Uz Poglavnika ostaje njegov sin i nas četvoro, od kojih dvojica već mrtvi (Lisak i Kirin). Spustila se noć. Ne možemo dalje, jer čujemo puškaranje. Prespavat ćemo ili bolje reći pobdjeti tu na jednoj strmini, pod vedrim nebom, hvatajući se stabala, da se ne odskliznemo. Hladno je, a nemamo se čime pokriti.”
Približava se sovjetski odred tenkova i konjice
Kreću prema Salzburgu. Od tuda dolaze još gore vijesti - gradić Trieben je u rukama Sovjeta i njihove komisije za predaju - a to pod svaku cijenu treba izbjeći. Čuju i to da se prema njima približava sovjetski odred tenkova i konjice.
“Drugog izlaza nije bilo nego čim prije napustiti cestu, te se zakloniti u najbližu šumu. Tako smo i učinili. Ostavivši samovoze i sve što je bilo u njima pokraj ceste i uzevši samo naprtnjače koje smo za svaki slučaj već imali za vrijeme čitavog puta pripremljene, krenuli smo u prvo brdo pokraj ceste. Uz poglavnika i njegovog sina bile su ovdje i sljedeće osobe: general Gruić, general Begić, zapovjednica Ženske ustaške mladeži prof. Bracanović, zapovjednik Sigurnosne službe i upravitelj zagrebačkog redarstva potpukovnik Kirin, osobni upravljač satnik Rebernišak, te još jedan ili dva upravljača i jedan mehaničar. Obzirom na to što su dvojica spomenutih generala bili u odorama sa oznakama činova, nije bilo uputno da se dalje kreću zajedno s nama, koji smo bili u građanskim odijelima, pa su se general Gruić i general Begić od naše grupe odvojili. Poglavnikov sin imao je jednu preglednu vojničku kartu kod sebe, te smo se pomoću nje mogli orijentirati i odrediti pravac puta prema Salzburgu”, opisao je bijeg istražitelju Udbe Erih Lisak.
Desetog svibnja Ante Pavelić i njegova pratnja u kojoj su Erih Lisak, Pavelićev sin Velimir, Ico Kirin i Dolores Bracanović probija se kroz šumu i teški teren, zaobilazeći naseljena mjesta. Noće u osamljenim seoskim kućama gdje mijenjaju cigarete za hranu i smještaj. Cigarete se pokazuju kao najbolja valuta u Austriji žednoj dima. Očajnički pokušavaju doznati, govori Erih Lisak istražitelju, gdje točno prestaje ruska i počinje američka zona.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
jebo vas Pavelic a vi njega i jos mu dodajte komunisticke ubojice Tita, Rankovica i sve male titice koji su bili daljeko veci ubojice od ubojice Pavelica
Svako bi bježao ! A tek ovi danas ...domaći izdainici !!!