Ime Karl-Markusa Gaussa nije nepoznato hrvatskoj javnosti. Još početkom devedesetih na hrvatskom je objavljena Gaussova knjiga “Uništenje Srednje Europe”, zbirka eseja o srednjoeuropskim književnicima koja je dobro korespondirala s tadašnjim vladajućim narativom među hrvatskim intelektualcima o povratku Hrvatske u srednjoeuropski kulturni krug “kojemu je oduvijek pripadala”. Dakako, danas je jasno da je Hrvatska oduvijek pripadala i balkanskom kulturnom krugu - a u međuvremenu se i mit o civiliziranoj multikulturalnoj Srednjoj Europi urušio - no Gauss je ostao sinonim za srednjoeuropskog intelektualca koji utjelovljuje “stare vrijednosti” kakve su, možda, dijelili obrazovani ljudi u doba habsburške Belle Époque. Austrijanac rođen u Salzburgu 1954. godine u obitelji Folksdojčera porijeklom iz Bačke, napisao je gotovo trideset knjiga eseja, putopisa, reportaža i kritika za koje je osvojio niz nagrada. Na hrvatskome su, između ostaloga, objavljene njegove knjige “Europljani u izumiranju”, “U šumi prijestolnica”, “Europa - neotkriveni kontinent” i “Oči Zagreba”. Pošto je godinama pisao eruditsko-melankolične putopisne eseje o zaboravljenim manjinama diljem Europe - litavskim Karaimima, Cimbrima sa sjevera i Arberešima s juga Italije, crnomorskim i slovenskim Nijemcima, makedonskim Arumunjima, Gauss je odlučio detaljno istražiti i - svoj dom. Ipak, u skladu s njegovom poetikom, stan u kući iz 1896. koja se nalazi nedaleko od stare gradske jezgre Salzburga, i predmeti koji se nalaze u njemu, autoru su poslužili samo kao povod za niz eseja o slavnim i zaboravljenim piscima, industrijalcima i slikarima, o gradovima, putovanjima i presudnim političkim događajima, kao i životnim sudbinama njegovih bližih i daljih predaka. Knjigu “Avanturističko putovanje kroz moje sobe”, svojevrsnu Gaussovu intimnu intelektualnu autobiografiju, nedavno je u prijevodu Milana Soklića objavila zaprešićka Fraktura, a tim smo povodom razgovarali s autorom.

Express: Na hrvatskom je upravo objavljena jedna od vaših posljednjih knjiga “Avanturističko putovanje kroz moje sobe”, u kojoj ste motive iz svog privatnog stana – slike, namještaj, raspored soba, razne sitnice - iskoristili kao povod za eseje o javnim temama, otkrivši pritom i dio svoje intime. Zašto ste se odlučili za taj literarni postupak? Čini se da je ovo vaša dosad najosobnija knjiga!
Silno me privukla ideja da pokažem da je moguće pronaći čitave svjetove unutar zidova jedne sobe. Otvorite li dobro oči i počnete slušati stvari koje vas okružuju, otkrit ćete da je vaša vlastita mala soba dio velikoga svijeta na isti način kao što je vaše postojanje dio velike povijesti ljudskoga roda. To sam htio pokazati, a kako bih u tome uspio, prvo sam to i sam morao iskusiti. Kad pišem članak za novine, to je uvijek povezano uz neko moje uvjerenje, ili naprosto reagiram na političku situaciju. Ali, kada pišem knjigu, uvijek je to s namjerom da otkrijem nešto novo o stvarima o kojima ne znam dovoljno, ili u koje nisam siguran. Za mene je pisanje neka vrsta samo-propitivanja i istraživanja svijeta, i obično, kada tek počinjem pisati neku knjigu, uopće nisam siguran kamo će me sve to skupa odvesti.

Express: Knjigu ste dovršili uoči pandemije koronavirusa. Kao pasionirani putnik, kako ste preživjeli izolaciju? Izgleda da se kraj pandemije ipak nazire. Smatrate li da će svijet nakon izlaska iz lockdowna biti suštinski drugačiji od onoga prije pojave Covid-19?
Izolaciju sam preživio u vrlo privilegiranim okolnostima: zajedno sa suprugom u velikom stanu prekrcanom knjigama, glazbom i s dobrom internetskom vezom. Nisam čak imao ni neku osobitu želju za putovanjima. Ono što mi jest nedostajalo su svakodnevne male radosti, sitni užici: odlazak u kafić, druženje s prijateljima, večere uz bučne rasprave… Tko zna, možda će od sada stvari biti bolje organizirane. Ali pandemija nije ustanova za moralno obrazovanje, niti je karantena katalizator za iskustvo duhovne preobrazbe! Svi čeznemo za onim što nazivamo “starim normalnim”, a to je svijet kakav je bio prije pandemije. E sad, to je istodobno i dobra i loša poruka.

Express: Prije točno trideset godina objavili ste knjigu eseja ‘Uništenje Srednje Europe’ u kojoj ste, između ostaloga, iznijeli tezu da su mali narodi srednje Europe, nakon propasti komunističkih režima, nekritički pristali postati drugorazredni Europljani, podređeni ekonomskoj moći zapadne Europe, osobito Njemačke. Kako danas gledate na posljednja tri desetljeća povijesti Srednje Europe, osobito u svjetlu velikog gospodarskog rasta Češke, Poljske, Slovačke, Mađarske, Slovenije, pa čak i Rumunjske? Je li ipak Srednja Europa u međuvremenu ‘uništena’?
Da, na neki način, ta “Srednja Europa” danas je tek melankolično sjećanje a ne realnost. Ono što joj po meni nedostaje su takozvani “disidenti”, ljudi koji su imali hrabrosti ne slagati se s komunističkim načinom upravljanja društvom i istovremeno su zastupali viziju demokracije. Ta vrsta ljudi danas nestaje. Bojim se da su se neki od prošlih disidenata u međuvremenu dobro utaborili kao novi vladari, dok ostali ustraju u svojim ulogama žrtava i nastavljaju borbu protiv komunizma koji danas više nigdje i ne postoji. Moram sad malo iskritizirati i samoga sebe: jer ja sam doista bio čvrsto uvjeren da će nacije s one strane Željezne zavjese, doslovno istoga trenutka kad ona jednom padne, donijeti Zapadnoj Europi bogatstvo kulture, političkih ideja i društvenog napretka. Strašno je razočaravajuće to što su se neke od zemalja istočne i jugoistočne Europe sada etablirale kao avangarda antidemokratskih restrukturiranja svojih državnih ustroja.

Express: Da, Europa je podijeljena po pitanju interpretacije “europskih vrijednosti”, odnosno poštivanja ljudskih prava izbjeglica i seksualnih manjina, vladavine prava, slobode medija, odvojenosti crkve i države. Ta podjela ugrubo ide po liniji nekadašnje Željezne zavjese. Koji bi mogli biti razlozi za to? Nasljeđe komunističkih režima? Ili su oduvijek postojale dvije Europe?
Granica koja raspolućuje Europu starija je od Željezne zavjese! Ona je, dakako, bila njezino najagresivnije utjelovljenje. Nije ispravno reći kako danas postoje dva bloka: onaj liberalni na zapadu, i neliberalni na istoku. Naime, društva koja su se jučer nalazila iza Željezne zavjese, danas nisu niti uniformirana niti sinkronizirana – riječ je o suprotstavljenim skupinama i silama. U zapadnom dijelu Europe vrijednosti koje spominjete vjerojatno imaju nešto veću vrijednost, no golemi nesrazmjer u raspodjeli bogatstva diljem Europe ipak je krivnja moćnih gospodarstava i sebičnih politika zapadnih zemalja. Ili bolje, ne krivnja, već njihov pravi cilj.

Express: Kao protivnici “liberalne Europe” osobito se ističu Mađarska i Poljska, odnosno njihove vladajuće stranke/pokreti koje imaju veliku biračku potporu. Čini se da s vremenom društva pojedinih srednjoeuropskih zemalja postaju sve uskogrudnija i konzervativnija. Može li se govoriti o trajnom trendu ili je riječ o privremenom razvoju događaja?
Nažalost, ne čini se da je riječ o tek kratkotrajnom trendu, neobičnom interludiju na europskoj pozornici. No moramo se prisjetiti da ni PiS u Poljskoj niti Fidesz u Mađarskoj nisu izbor većine: obje stranke uvele su vlastita izborna pravila. Orban je dobio oko 42 posto glasova birača i čak 67 posto zastupnika u parlamentu!!

Express: Čini se da je i austrijski kancelar Sebastian Kurz počeo prihvaćati neke neliberalne ideje od svojih istočnih susjeda. Gdje se točno Austrija “nalazi”? Što doživljavate kao “prirodnu ulogu” Austrije u europskom kontekstu?
Ponekad sam posve uvjeren da bi Kurz mogao krenuti Orbanovim stopama: s kontrolom medija, kontrolom sudstva i poigravanjem uvijek istim populističkim temama. Možda mu i pada na pamet zavodljiva ideja: da postane neka vrsta europskog vođe manjim zemljama na istoku i jugu kontinenta. Srećom, i masovni i javni mediji, baš kao i naše sudstvo, za sada još uvijek rade prilično dobar posao!

Express: U više svojih knjiga bavili ste se zaboravljenim jezičnim, etničkim i vjerskim skupinama koje su na rubu nestanka diljem europskog kontinenta ili su već nestale. Otkud taj vaš interes za te manjinske zajednice? Što nam važnoga može poručiti njihova sudbina?
Mislim da me na to naveo vrlo jednostavan razlog: daleko je zanimljivije, uzbudljivije i ljepše ne pisati o stvarima o kojima već svi sve znamo, već o regijama, tradicijama, ljudima koji su gotovo nepoznati ili su zaboravljeni. Književnost mora dati glas potlačenima, zapostavljenima, onima koji nisu uspjeli. Književnost nije truba napretka – ona je u jednom svojem dijelu svakako i odavanje priznanja izgubljenima.

Express: U toj svojoj potrazi za odgovorima na pitanja o sudbinama manjinskih zajednica proputovali ste europski kontinent uzduž i poprijeko. I sami ste potomak podunavskih Nijemaca koji su nakon Drugog svjetskog rata bili prisiljeni napustiti gradove i sela u bivšoj Jugoslaviji u kojima su živjeli stoljećima. Vi ste rođeni u Salzburgu gdje živite čitav život. Osjećate li ipak povezanost s krajevima u kojima su živjeli vaši preci? Kakve misli vas obuzimaju kad, primjerice, doputujete u Bačku?
Ne osjećam se ni najmanje kao netko tko polaže neka prava u smislu pripadanja, a obuzme me tek vrlo suzdržan oblik melankolije. Ali uvijek imam snažan dojam europskog ozračja u toj regiji, kao i to da se ona ponovo razvija u zanimljivu multikulturalnu regiju, ali s drugim igračima u svojem timu.

Express: Dobro poznajete bivšu Jugoslaviju. Mislite li da trajna krizna žarišta i neriješeni politički i gospodarski problemi u BiH i na Kosovu, te u manjoj mjeri u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori, imaju potencijala prerasti u otvorene sukobe? Ima li nade za taj nesretni dio europskog kontinenta? Hoće li jugoistok Europe ikada biti dosadno ‘skandinaviziran’?
Kakva zanimljiva kovanica koju nikad do sad nisam čuo: “dosadno skandinaviziran”! Zanimljivo je da su sve izraženiji signali da mnogi sukobi s kojima se Skandinavija najduže od svih nije morala susretati polako počinju oplakivati granice te prijateljske, mirne i harmonične regije. Što se tiče regije Balkana, kao jedinu viziju mira vidim članstvo u Europskoj uniji. To će, dakako, donijeti čitav niz novih problema pojedinačnim zemljama, a i regiji u cjelini. Kao što upravo možemo vidjeti na primjeru Mađarske, uopće nije nemoguće da se zemlje članice Unije – koje, usput, dobivaju izdašna financiranja od EU-a – transformiraju u neliberalne države. Ali ono što je stvarno neshvatljivo je da zemlje EU mogu međusobno zaratiti oko pitanja svojih nacionalnih manjina.

Express: Kako biste u tome smislu ocijenili ulogu Europske unije u regiji? Kako biste općenito ocijenili taj paneuropski projekt u smislu kulture? Je li Europska unija svojom kulturnom politikom doprinijela većoj vidljivosti malih nacionalnih kultura, ili ih je naprotiv dodatno marginalizirala?
Odlučite li putovati na jug Italije, tamo ćete sresti albansku manjinu Arbereše koja tamo stoljećima živi, i čija je povijesna prisutnost dobro dokumentirana u mnogim školama i provincijskim muzejima. Ali na svakom od tih mjesta koči se natpis: “Financirano sredstvima Europske unije”. Nigdje ne stoji natpis: “Financirala regija Kalabrije”. Ili “Financirala Vlada Italije”. Tako da, barem što se tiče manjina, Europska unija doista jest odigrala dobru ulogu. Nažalost, samo u tom smislu. Jer, istovremeno, europsko gospodarstvo u nekim regijama podriva ekonomske temelje na kojima opstaju takve manjinske skupine.

Express: Između ostaloga, pisali ste i o Miroslavu Krleži, piscu koji je desetljećima u Hrvatskoj i zemljama bivše Jugoslavije smatran gotovo literarnim božanstvom. Vjerujem da takav status nije bio sasvim nezaslužen. Imate li danas odgovor na pitanje zašto on nikad nije imao veću recepciju izvan bivše Jugoslavije?
Kao prvo, to je zato što je interes intelektualaca na zapadu za pisce iz drugih dijelova Europe oduvijek sramotno mali. Kao drugo, Krleža je divan stilist hrvatskoga jezika – nevjerojatno ga je teško prevesti. I, kao treće, a znam da će ovo zvučati blesavo: moj mi je knjižar rekao da naprosto nitko ne zna kako se izgovara njegovo ime…

Express: Na kraju, kakvi su vam planovi? Pišete li? Planirate li nova putovanja po europskim nedođijama? Planirate li novi posjet Zagrebu i Hrvatskoj?
Boravit ću u Tirani na spisateljskoj rezidenciji u organizaciji Austrijskog veleposlanstva u Albaniji. Pun sam planova i istinski se nadam da ću neke od njih i uspjeti ostvariti. Prije nekoliko tjedana svojem sam austrijskom izdavaču Zsolnay-Verlagu predao novi rukopis, naslova “Godišnja doba vječnosti”. A kad bi me netko pozvao u Zagreb, Pulu, Rijeku, ili bilo gdje u Hrvatskoj, dojurio bih tamo sljedeći tjedan.