Jednom kad ode u mirovinu, danski će pisac norveškog podrijetla Kim Leine (1964.) napisati punokrvni triler dostojan skandinavskih tekovina. Pazit će, kroz smijeh najavljuje, na sve postulate žanra i ispisati priču pred kojom će čitateljska publika zaboraviti čak i na najveća djela skandinavskog noira, a njome će zaraditi i mnogo novca za mirniju i ugodniju starost. Nasreću, Leine ne planira svoje skoro spisateljsko umirovljenje.

Nakon što je 2012. objavio književnom nagradom Nordijskog vijeća nagrađene i na hrvatskom jeziku u izdanju Hena coma predstavljene "Proroke fjorda Vječnost", fascinantne povijesne sage o jednom od najneobičnijih kolonizatorskih odnosa u povijesti, onom Danske i Grenlanda, napisao je još četiri romana, a probuđeni pripovjedački instinkt za kojim je cijelog života tragao više ne želi i ne može zatomiti.

Vaša prva knjiga 'Kalak' je autobiografski roman. Zašto ste prvo predstavljanje čitateljskoj javnosti odlučili učiniti tako osobnim? Je li pričanje priče o sebi na neki način preduvjet za nastanak nekih budućih priča?

Da, bilo je to nužno. Prije toga sam napisao tri knjige, no sve su ostale neobjavljene jer nisu bile dovoljno dobre. Oduvijek sam htio postati pisac, ali prije sam pisao samo iz te želje, nisam pisao iz unutarnje potrebe. No onda sam na Grenlandu doživio mentalni slom, postao ovisnik o lijekovima i našao se na dnu. Vratio sam se u Dansku, a kako nisam imao što raditi, morao sam smisliti što ću dalje sa životom. Pa sam sjeo i pisao o sebi. Tad to nije izgledalo kao razotkrivanje, pisao sam ono što je bilo nužno izraziti. Prosuđivao sam sebe i mislim da je nužnost te prosudbe mojem pisanju dala novu iskrenost. To je 'Kalak' izdiglo od mojih prethodnih knjiga koje nisu bile na toj razini iskrenosti. Svijest o razotkrivanju pojavila se tek kasnije, na predstavljanjima knjiga, kad pred neznancima moraš otkrivati svoje tajne. A one samo eksplodiraju. Zlostavljanje, seksualno i fizičko, zloupotreba droga i šutnja su dobri prijatelji. Prekinete li šutnju, izađu na vidjelo i na taj način prekidate krug. Mnogi su prijatelji zbog toga bili zabrinuti za mene, ali na mene je to djelovalo poput lijeka. Mnogi su mi ljudi pisali i zahvaljivali na knjizi. Ljudi koji su iskusili jednu od stvari o kojima u njoj govorim. Jedna mi je žena napisala da se uz moj roman osjeća manje samom. Doživio sam snažnu katarzu. Znam da je to novi klišej jer književnost ne bi trebala biti terapeutska, ali katkad pomaže razvrstati osjećaje i dati bolji pregled života.

S druge strane, vaš četvrti roman 'Proroci fjorda Vječnost' djelo je povijesne fikcije. Koliko je teško bilo preskočiti jaz između nečeg tako duboko osobnog kao što je autobiografsko pisanje i nečeg tako dalekog?

Bilo je oslobađajuće jer nikad nisam htio biti zatvoren u tome mračnom, zagušljivom sobičku u kojem ispisujem tisuće stranica o samom sebi. To je tako klaustrofobično. Znam da Knausgard to stalno radi, ali ja nisam htio. Kad pišete o samom sebi, diskurs se samo sužava i odjednom se nađete lupajući glavom o zid. Htio sam se okrenuti nečemu što će mi otvoriti put i započeo sam s pisanjem fikcije. Pisanje ove epske sage, kao i stvaranje izmišljenih likova i njihovo stavljanje u kontekst povijesnih činjenica bilo je oslobađajuće. S druge strane, naravno, nisam znao jesam li sposoban pisati fikciju pa sam bio pomalo nervozan. Sve je ispalo dobro, mogao sam osjetiti narativni instinkt nužan za pisanje fikcije, posebno one duge 500 stranica. Mogao sam osjetiti prisutnost tog instinkta pa onda možda, naposljetku, i jesam pripovjedač.

Sudeći samo prema vašim biografijama, mnogo je sličnosti između vas i Mortena Falcka. Koliko je vas u Mortenu? Postoje li neke stvari koje ste kroz njega rekli, a bilo vam je teško izraziti ih u 'Kalaku'?

Ne, ne baš. Morten je bitno drugačiji od mene, ali životni su nam putevi jakoslični. Bježali smo istim krugom. Bivanje zatvorenim u krugu je i tema romana. Čovjek se rađa slobodan, a okovan je sve od tog trenutka. Biti u krugu je vrlo depresivno, mora postojati izlaz. Morten razbija krug, a i ja sam ga razbio razbijajući šutnju. Morten to čini vraćajući se na Grenland i shvaćajući što znači Rousseauova rečenica o slobodi i okovima. Roman gubi zanimanje za njega kad on dovede svoj život u ravnotežu. Moj život još nije gotov, nisam shvatio tu rečenicu. Kad umrem, znat ćete da sam probio lance.

Sloboda je najvažnije pitanje u romanu. Ponekad se suprotstavlja i drugim važnim pitanjima, poput morala. Je li biti slobodan najvažnije u životu i smije li se tome išta ispriječiti?

Sloboda dolazi s okovima, to je taj nemoguć paradoks. Kako to riješiti? U jednoj ruci držite slobodu, a u drugoj hrpu lanaca. I što sad s tim? Tako je i sa slobodom i moralom. Vrlo je teško to pojmiti i odrediti što s tim. Ako koristiš potpunu slobodu, onda si sociopat. Ne možeš samo činiti što želiš ignorirajući tuđe potrebe. Moraš biti svjestan obaveza prema drugima. U ovoj vezi s drugima si slobodna osoba, ali si i porobljen moralnim načelima. Teško je to shvatiti i pronaći ravnotežu između lanaca i slobode. Ja još nisam uspio u tome, ali svjestan sam problema, što je veliki napredak.

Kakvu ulogu u tom paradoksu slobode i porobljavanja ima religija?

Jako veliku. Rusoovski lanci i sloboda dio su ljudskog stanja, baš kao i religioznost, i s tim ćemo se stalno morati suočavati. Upravo u religiji događa se rasap modernog čovjeka, čiji je Morten predstavnik. On izlazi iz tame srednjeg vijeka s Bogom kao jedinom premisom i upoznaje ljepote prirodnih znanosti. To je rasap modernog čovjeka, između religije i znanja, morala i znanosti. Izlazak iz tame doprinosi podvojenosti osobe, ali to nije nužno loše. No vjerujem da je teško živjeti s tim.

Falck, ipak, predstavlja modernog čovjeka kakav je nekad bio. Kakav je on danas kad kao da ponovno svjedočimo usponu religije i padu znanosti?

Nadam se da Trump, desnica i njihovi religijski elementi ipak malo slabe, da su ovo njihovi posljednji vriskovi, a oni su, kao i kod umiruće osobe u borbi za zrak, najglasniji. Nadam se, ali nisam siguran jer se fašizam uvijek vraća, a ponekad su pištolji potrebni da biste ga uklonili. Moderan čovjek ne ide u dobrom smjeru, ali nadam se da će za stotinjak godina biti bolje. Pogledate li statistiku, kao vrsta idemo u pravom smjeru, preživjeli smo brojne katastrofe, smanjili siromaštvo i povećali životni vijek, ali bojim se da ćemo morati proživjeti još neke katastrofe.

Možemo li 'Proroke fjorda Vječnost' čitati i kao povratak u ono što se danas događa u Danskoj?

Naravno, ako želite. Roman govori o onome što se događa kada dođe do sraza dviju kultura. Sudare se, stvaraju nove živote i, kad izađu na drugu stranu, nešto su drukčije nego prije. Proučavati što nam sudar kultura može učiniti na osobnoj razini vrlo je zanimljivo. A književnost bi uvijek trebala biti individualizirana, nije to sociološka studija.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Kako ste vi preživjeli sraz danskog i grenlandskog?

Isprva sjajno, čitao sam Karen Bixen, koja je u Africi provela 17 godina, izgorjela i vratila se kao pripovjedačica, a kako sam to htio za sebe, Afrika je bila moj prvi izbor. No onda sam počeo istraživati i shvatio sam da je Grenland moja Afrika. Na neki način, zbog statusa bivše kolonije i postkolonijalnog sindroma krivnje i ljutnje, Grenland i jest danska Afrika. Došavši na Grenland, htio sam se uklopiti pa sam govorio njihovim jezikom, jeo njihovu hranu, oponašao ih u svemu i bio presretan kad su za mnom vikali 'kalak' jer je kraj te riječi u rječniku stajalo 'pravi Grenlanđanin'. Tek sam kasnije shvatio da je novo značenje te riječi 'idiot'. I tako sam postao idiot, to je bio moj novi identitet. Mislim da, kad migrirate, to uvijek činite i iz potrebe da postanete netko drugi. Mijenjajući geografski položaj, želite promijeniti i nešto u sebi, pobjeći. Za mene je oslobađajuće bilo čak i postati glupim idiotom, bilo je bolje ni od čega. No dovelo je i do velike krize i mentalnog sloma, završio sam kao ovisnik, tri sam se godine s tim borio i u Dansku se vratio kao pripovjedač.

Je li taj slom bio geografski uvjetovan? Mislite li da biste ga jednakim intenzitetom proživjeli u Danskoj?

Nisam siguran, nekakva bi se katastrofa dogodila gdje god da sam bio. Na Grenlandu sam bio odvojen od svoje djece, bio sam razveden i ona su bila sa svojom majkom u Danskoj. Kad sam bio s djecom, činilo mi se da zapostavljam posao i mislio sam da nisam dobar otac jer se brinem o tome. A na Grenlandu sam bio odvojen od djece. Bio je to nemoguć rasap, kao da ništa što bih učinio nije bilo dobro.

Jesu li rasapi i krize točke oblikovanja identiteta?

Da, krize nas oblikuju kao ljudska bića i navode nas u novim smjerovima. Ako ne znamo kako se nositi s njima, mogu nas i uništiti. Opasne su, ali i nužne za razvoj ljudskog bića.

Kažete da ste tek nakon toga počeli doista pisati. Je li neka vrsta traume nužna za nastanak prave književnosti?

Da, mislim da jest. Barem u mojem slučaju. Bez trauma i katastrofa ne bih postao pisac. Postoje nadareni ljudi čiji im talent omogućava da pišu ni iz čega. Mislim da Kafka nije proživio neke veće traume u životu. Par nesretnih ljubavi i težak odnos s ocem, ali živio je prilično mirnim životom i napisao sjajna djela. Ja nisam bio te sreće.

Je li stanje na Grenlandu velika trauma u danskoj povijesti? Koliko suvremeni, poglavito mladi, Danci znaju o onome što se u grenlandskoj povijesti događalo?

Iako misle da znaju sve o tome, ne znaju gotovo ništa. Ne znaju kako je sve počelo, nije im poznat nastanak prve kolonije. O tome govorim u drugom dijelu svoje povijesne trilogije. Bila je to ogromna katastrofa, gotovo svi su pomrli, i Danci i Grenlanđani. I kolonizatori i kolonizirani su umalo izbrisani s lica zemlje. Danci i danas misle da znaju sve o Grenlandu, a zapravo poznaju samo svoje predrasude, što je neobično jer tisuće Danaca odlaze raditi na Grenland, no i ondje se drže zajedno i odbijaju naučiti nešto o Grenlanđanima.

A što ste, pišući, naučili vi? Religija domicilnog stanovništva kakvom je opisujete u romanu djeluje kao svojevrsni čin pobune protiv danske vlasti. Jeste li, istražujući, naišli na još takvih subverzivnosti?

Zapravo ne, Grenlanđani uopće nisu bili buntovni. Možda i stoga što Danci nisu bili brutalni gospodari. Sustav je, naravno, bio brutalan, preuzeo je njihovu zemlju, ali nije bilo fizičkoga kažnjavanja, nisu bili prisiljeni na pokrštavanje, mogli su govoriti vlastitim jezikom i živjeti u vlastitom kulturološkom mjehuriću pod danskom administracijom dok oni uzimaju sve što žele. Fizička brutalnost Danaca možda bi i od njih učinila buntovnike, no ovako je taj segment odnosa kolonizatora i koloniziranog izostao. Posljedice blage danske tiranije Grenlanđani osjećaju i danas. Danci na sve to gledaju kao na gotovo prijateljski odnos, pa ne shvaćaju grenlandsku ljutnju, nisu svjesni svoje despotske uloge. Engleska je svjesna svog položaja brutalnog tiranina u Africi ili Indiji. To nedostaje u odnosu Danske i Grenlanda.

A kakav je on danas? Jesu li se Grenlanđani izborili za svoj identitet?

Da, oni nisu Danci, Grenlanđani su. Od 1979. imaju svoj parlament, no administrativno su dijelom još pod danskom upravom. To predstavlja problem jer granice te podjele danske i grenlandske jurisdikcije nisu jasno postavljene, pa, kad trebaju s drugim zemljama i ugovarateljima poslova razgovarati o nafti ili mineralima, nije jasno tko vodi pregovore. Grenlandu je stoga potreban novi status, volio bih vidjeti neku vrstu Commonwealtha između Danske i Grenlanda jer Grenland nikako ne može ostati sam. Geopolitički je na strateški vrlo dobrom položaju, u blizini Sjevernog pola, bogat naftom i, ostane li sam, pojest će ih velike ribe, SAD, Rusija ili Kina. Grenlanđana je tek 50.000 ili 60.000, nemaju iskustva u međunarodnoj politici. Nije da joj je Danska pretjerano vična, ali ima više iskustva. S jedne je strane neovisnost Grenlanda nužna, no s druge je strane potpuna neovisnost nemoguća. Opet imamo taj paradoks.

Naposljetku, što je s kulturnim identitetom Grenlanđana? Kakav je bio, a kakav je danas? I kakve su perspektive njegova razvoja?

On je jasno izražen, kroz kolonijalno doba u njega nije zadirano. Grenlanđani su i tad imali svoju kulturu, govorili su svojim jezikom, a čak su izdavali i vlastite novine, na grenlandskom za Grenlanđane. To se nije moglo vidjeti, primjerice, u Africi. Taj je sustav funkcionirao sve do 1953., kad je kolonijalizacija završila, a Grenland postao dijelom danskoga kraljevstva. Tad im je zabranjeno govoriti grenlandskim u školama jer su trebali postati Danci i imati ista demokratska prava. Trebali su dobiti dobro obrazovanje, a za to su trebali govoriti danski. Tu počinje supresija kulture i jezika, grenlandska književnost prije toga je desetljećima cvjetala, a onda je nestala jer su ljudi zaboravili pisati na vlastitom jeziku. Stanje se sad popravlja, događa se procvat mladih grenlandskih pisaca, no 30 ili 40 godina grenlandska književnost kao da nije postojala. S glazbom je drukčije, mnogi se grenlandski glazbenici pojavljuju na MTV-u, jaka je i umjetnička scena, poglavito slikarska. Ali književnost je bila potisnuta godinama.