Posljednje ugljenice dobile umjetničku posvetu
Ugljenica ili vuglenica kako ju zovu u sjevernoj Hrvatskoj, ćumurhana ili žega, kako ju nazivaju u BiH i Srbiji je kupolasta peć, sazidana od pečene cigle i ilovače u kojoj se termičkom obradom drvo pretvara u ugljen. Nekoć su se ugljenice često mogle vidjeti u šumom bogatim područjima Europe, no danas se mogu naći još u rijetkim krajevima, obično onima u kojima su trag ostavili tranzicijski lomovi i ratna pustošenja, poput nerazvijenih ruralnih područja Hrvatske, Bosne i Srbije i možda još ponegdje.
Na kupoli ugljenice ostavljaju se tri reda rupa koje se tijekom sagorijevanja drva zatvaraju blatom. Postupak dobivanja ugljena je jednostavan. U kupolu se položi drvo i napuni do pola. Kada se zapali vatra, dodaje se preostalo drvo do vrha kroz otvor na vrhu kupole. Da bi se drvo u unutrašnjosti ugljeniziralo, plamen vatre gasi se zatvaranjem rupa ilovačom i poklopcem na vrhu. Čitav postupak traje petnaest do dvadeset dana.
Ovi 'pogoni' inspirirali su umjetnicu Mejru Mujičić te im je posvetila izložbu, koja će se u ponedjeljak 25. veljače otvoriti u Galeriji Vladimir Bužančić u Remetincu, Trg Narodne zaštite 2.
Za razliku od takva, ljudskim radom proizvedenoga, ugljen u prirodi nastaje milijunima godina procesom karbonizacije organske tvari, najščeće biljnoga podrijetla.
Kopati ugljen, živjeti od ugljena i stvarati ugljenom vraća nas u povijest, početke umjetnosti, ali i ne tako davne, no zaboravljene načine preživljavanja u našim krajevima koji su se oslanjali na socijalno zajedništvo, humanost i solidarnost. U Bosni i danas znaju reći: „Kad si zadnji put nekoj babi iskrcao ćumur?“, misleći pri tom kad si zadnji put učinio nešto dobro.
Ćumurhane koje je Mejra snimila izgledaju začudno. Istodobno kao da insceniraju prošlost i budućnost: nešto što je postojalo u neko predsuvremeno doba i što bi moglo postojati u budućnosti, poput distopijske futurističke vizije. Iz rupa na kupoli širi se bijeli dim. U spoju elemenata – drveta, vatre, zemlje i zraka – jedan se rađa, a drugi umire. Ali onaj koji umire, i dalje postoji u onome koji se rodio. Magičan prizor svjedoči magičnu stvarnost.