Adresu u Brčkom zamijenio je adresom u Moskvi, gdje se posvetio studiju ruske književnosti, s naglaskom na znanstvenofantastičnim sovjetskim piscima, Arkadiju i Borisu Strugackom. Žarko Milenić u cijelosti je čovjek od lijepe riječi. Čita, piše, prevodi, uređuje, sudjeluje na konferencijama za prevoditelje. Zaljubljenik je u ruski jezik, znanstvenu fantastiku, art filmove, Tarkovskog, ali je i osoba involvirana u kulturno-umjetničku scenu. Magistrirao je na Nacionalnom istraživačkom sveučilištu u Moskvi s temom o Arkadiju i Borisu Strugackom, a doktorska disertacija usko mu je vezana za ekranizaciju djela braće Strugacki u ruskom art filmu. O Strugackima redovito objavljuje radove u znanstvenim časopisima na ruskom i engleskom, sudjeluje na konferencijama i kongresima u Rusiji, Bjelorusiji, Hrvatskoj i drugim zemljama. Za prevoditeljski rad dobitnik je priznanja u Rusiji, Kini, Makedoniji te Bosni i Hercegovini. Za Zagrebačku nakladu preveo je roman “Izlet pored puta”, koji je izašao u srpnju, a za Hangar 7 preveo je roman “Teško je biti bog”, koji je objavljen u lipnju ove godine, i to su prvi prijevodi na hrvatski ta dva, njihova najpoznatija romana. 

Express:  Magistrirali ste upravo radom o braći Strugacki, piscima znanstvene fantastike u Sovjetskom Savezu, koji su autori nekih od najzanimljivijih romana tog žanra uopće. Zanimljivost koja se veže za pisce znanstvene fantastike u socijalizmu je to što su uspijevali kritizirati sustav svojim romanima, a opet nisu bili dovoljno izravni da ih cenzori ne optuže za subverzivno djelovanje protiv države. Kako je ondašnja vlast gledala na Strugacke? 
Arkadij i Boris Strugacki imali su više puta problema s objavljivanjem. Neke romane nisu mogli ni objaviti u SSSR-u nego poslije, a za neke im je traženo da ih prerađuju, da izbace sve što se smatralo nepodobnim. Tako su roman ‘Izlet pored puta’ objavili bez problema u nastavcima u jednom časopisu 1972. godine, ali je kao knjiga izašao tek 1980., i tu je ulogu cenzora odigrao nakladnik. O tome postoji golema dokumentacija u vidu korespondencije i zabilješki. Na kraju hrvatskog prijevoda dodani su komentari Borisa Strugackog o nastanku tog romana i o teškoćama s objavljivanjem.

Express: Fascinantan je roman ‘Teško je biti bog’, prema kojoj je Aleksej German snimio film 2013. godine. Iako se većina znanstvenofantastičnih djela bavi tehnološki naprednijim društvima, braća Strugacki čine potpuno suprotno: vraćaju se u davnu prošlost, u vrijeme u kojem nije postojala nikakva tehnologija. Jedna od tema ovog romana je ugnjetavanje slobode govora i prosvjetiteljstva, koje će povesti društvo naprijed. Je li to jedna od izravnih kritika ondašnjeg SSSR-a? Na što su se točno braća Strugacki referirala?
Glavni lik tog romana je Anton, koji iz komunističke budućnosti dolazi na planet na kojem je uređenje slično onom iz srednjeg vijeka na Zemlji. Braća Strugacki u tom su se romanu referirala na težak položaj inteligencije u SSSR-u i imali su sreću da to cenzura nije uočila i da je roman primljen kao pustolovni, pisan pod utjecajem ‘Tri mušketira’ A. Dumasa. To im je i bila prvobitna namjera, ali je skandal koji je u ono vrijeme načinio Hruščov, okomivši se na autore jedne izložbe suvremene umjetnosti u Lenjingradu, učinio da se autori predomisle i ubace satiričke oštrice.

Express: Braća Strugacki u svojim se djelima često bave psihologijom čovjeka, njegovim kapacitetima, potrebom da napreduje ili stagnira, čini dobro ili loše. Prema ‘Izletu pored puta’ Tarkovski je snimio ‘Stalkera’. Roman je to u kojem se braća Strugacki bave nepresušnom znatiželjom čovjeka, pokušajima da sve oko sebe logički objasni. Koliko taj roman ima veze s religijom i rezonira li on danas drukčije od vremena u kojem je napisan?
Tako je. Za razliku od mnogih pisaca ZF-a, njih su na prvome mjestu zanimali psihologija i društveni odnosi, a znatno manje znanstvena i tehnološka dostignuća iako su im i prirodne znanosti bile bliske. Mlađi od njih, Boris, bio je po zanimanju astronom i informatičar. Stariji, Arkadij, bio je prevoditelj s japanskog i engleskog jezika. Neka su djela s engleskog zajedno preveli i uglavnom su to bila djela ZF žanra. Roman ‘Izlet pored puta’ znatno se razlikuje od ‘Stalkera’ Andreja Tarkovskog. Kako je istaknuo naš Darko Suvin (svjetski ekspert za ZF, kome sam se oduvijek divio i koji je na mene utjecao i često ga citiram u svojim znanstvenim radovima), prema napucima Tarkovskog Strugacki su napisali scenarij za ‘kršćansko-egzistencijalni film’. Tako film sadrži mnogo religioznih simbola, čega je u romanu znatno manje. Roman svakako rezonira drukčije od vremena u kojem je nastao. Kao prvo, došlo je 1986. do nuklearne katastrofe u Černobilju i tad su se Strugacki pokazali kao proroci. Ondje je nastala Zona kakvu možemo usporediti s onom u njihovu romanu. Ali roman je zbog univerzalnih poruka izvrsno prihvaćen u mnogim zemljama. Strugacki su daleko najprevođeniji autori ZF-a s ruskog jezika, a kojih ima vrlo mnogo.

Express: Magistrirali ste na Nacionalnom istraživačkom sveučilištu u Moskvi, disertacijom na temu ‘Problemi adaptacije romana ‘Izlet pored puta’ braće Strugacki za film i televiziju’, s posebnim naglaskom na film ‘Stalker’ Andreja Tarkovskog. Sad ste na doktorskom studiju, a vaša će disertacija ovaj put glasiti ‘Ekranizacija znanstvenofantastičnih djela braće Strugacki u ruskom art filmu 1979.–2013.’. Odakle interes za Strugacke, ali i za art filmove?
Prema ZF romanima Strugackih - ‘Izlet pored puta’, ‘Teško je biti bog’ i ‘Milijardu godina do kraja svijeta’ - Tarkovski, German i Sokurov snimili su dojmljive art filmove veoma se udaljivši od književnih predložaka, osobito Sokurov, u čijem filmu od Strugackih nije ostalo gotovo ništa. Takav postupak poznati teoretičar filmske adaptacije književnih djela Geoffrey Wagner naziva analogija. Temu disertacije predložila je moja mentorica, koja je znala da me zanima ZF, ali je pogodila i da sam još od gimnazijskih dana ljubitelj art filma i moji omiljeni redatelji su Tarkovski, Kurosawa, Kubrick i još neki.

Express: Vaš životni put je interesantan. Rođeni ste u Brčkom 1961. godine. Živjeli ste u Bizovcu, Osijeku, Rijeci, a naposljetku ste potegnuli i do Moskve. Osim studija ruske književnosti, što vas je odvelo u Rusiju? 
Moja supruga, koja je Ruskinja i s kojom sam se vjenčao 2008. godine, nagovorila me da se upišem na magistraturu 2016. i dobio sam stipendiju ruskog ministarstva obrazovanja iako više nisam mlad. Tijekom magistrature do 2018. sam stanovao u studentskom domu, a nakon toga stanujem u Podmoskovlju sa suprugom i sinom, koji je ovdje rođen.

Express: Možete li nam reći kako se živi u Moskvi? Posebice s obzirom na život u manjim gradovima, na periferiji Rusije. 
Život u Moskvi, Peterburgu i još nekoliko većih gradova je skuplji nego u drugim dijelova Rusije, ali su tamo i mogućnosti veće za posao i veće plaće. Sve je manje stanovnika po selima. Analogno tome sve se više ljudi opskrbljuju u velikim tržnim centrima zbog nižih cijena i većeg izbora proizvoda, a male trgovine se zatvaraju. Kako mnogi hrle u velike gradove, tamo je velika potražnja za stanovima i sve više se grade neboderi i cijene stanova rastu. Iako smatram da je lakše živjeti u manjim gradovima, stjecajem okolnosti boravio sam u većima, kao što su Moskva, Šangaj i Berlin. Iako bih radije kroz prozor gledao planine, a uglavnom sam boravio u ravnicama, gdje su smješteni Brčko i Osijek te spomenuti veliki gradovi. Ja ću uvijek biti zahvalan Rusiji, koja mi je omogućila studirati ono što sam oduvijek želio.

Express:  Osim Strugackih, prevodili ste Tolstoja, Čehova, Andrejeva, no prevodite i s engleskog, makedonskog, bugarskog, slovenskog i ukrajinskog. Pišete prozu, poeziju, drame, književnu kritiku, eseje, filmske scenarije, glavni ste urednik časopisa Susreti, za kazalište, književnost i kulturu, iz Brčkog, uredili ste antologiju hrvatskih ZF priča, uređivali ZF časopis Orion. Bili ste i stipendist Društva pisaca Šangaja. Prema svemu sudeći, život vam je u cijelosti posvećen književnosti. No diplomirali ste ekonomiju. Kad i kako vas je književnost uzela pod svoje? 
Ja sam u osnovnoj školi, gimnaziji i na studiju ekonomije u Beogradu učio samo engleski jezik. S njega sam i počeo prevoditi i do sada preveo desetak knjiga, a u Rijeci, kamo sam se doselio 1999., počeo sam učiti ruski jezik jer su me ruska književnost i kultura uopće oduvijek privlačili. Tako sam počeo i prevoditi književna djela s ruskog i do sada sam preveo više od 30 knjiga. Zadnje što je izašlo, osim ta dva romana Strugackih, je prijevod romana ‘Ešalon za Samarkand’ popularne spisateljice Guzelj Jahine, o kojem je nedavno izašao prikaz u Expressu. Zavolio sam književnost još u nižim razredima osnovne škole i tad sam počeo puno čitati. Stjecajem okolnosti neplanirano sam upisao studij ekonomije. U gimnaziji sam počeo pisati, i to baš znanstvenu fantastiku, i preveo sam niz djela tog žanra, pisao prikaze takvih djela i na kraju se posvetio akademskom izučavanju tog žanra.

Express: S ruskog ste prevodili i klasike i suvremene autore, poput Maje Kučerske, čiji je roman ‘Bog kiše’ objavljen prošle godine u izdanju Zagrebačke naklade, s kojom godinama uspješno surađujete. Rusija je velika zemlja, njezina književna tradicija je golema i utjecajna. No Rusija od Josifa Brodskog 1987. godine nije dala nijednog nobelovca. Kako ocjenjujete današnju rusku književnost? Kakve knjige se pišu i čitaju i je li se prenijelo nešto od starog sjaja u noviju rusku književnost?
Meni su nakladnici predlagali prevoditi klasike jer su smatrali da će se bolje prodavati od suvremenih pisaca, a ja sam uglavnom predlagao suvremene pisce, i to nastojeći predstaviti one čija djela nisu prije prevođena u nas i koji bi bili moje otkriće. Tako sam prvi preveo i djela Jurija Nečiporenka, Maksima Ameljina i Daura Načkebije, pisca iz Abhazije. I dalje smatram da je ruska književnost uz nekoliko njih u svjetskom vrhu, a to što je samo pet ruskih nobelovaca nije mjerilo vrijednosti. Nobelovu nagradu su zaslužili i Lav Tolstoj (preveo sam tri njegove knjige, pisao o njemu, nastupao na seminaru prevoditelja u Jasnoj Poljani) i još neki pisci koje sam prevodio – Čehov, Andrejev, Sologub i Platonov. Od suvremenih autora prevodio sam, osim spomenutih, značajne pisce kao što su Vladimir Sorokin i German Sadulajev. Volio bih prevesti i djela Vjačeslava Ribakova (po meni najboljeg suvremenog ruskog pisca ZF-a), Alekseja Varlamova, Marije Galine, Evgenija Čižova…

Express: Pisci poput Sergeja Lebedeva kritički se bave ruskom poviješću. U njegovu slučaju staljinističkim gulazima. On, primjerice, kaže: ‘Ljudi koji su patili u logorima nisu smjeli javno govoriti o svojoj patnji’. Solženjicin i Šalamov već su pisali o logoraškim iskustvima, no mislite li da je to tema kojom će se ruski pisci još više baviti u budućnosti? Koliko je to bitno za mentalnu higijenu jednog društva?
Šalamov je bio i pjesnik i prozaist, njegove sam poetske ‘Priče s Kolime’ pročitao s oduševljenjem. Manje me privukao Solženjicin, koji je postao simbol proze o logoraškim iskustvima u SSSR-u. Ali danas je u Rusiji opao interes za tu temu, a u književnosti skoro da je ni nema. Teško je reći hoće li se time pisci i dalje baviti u većoj mjeri. Ali porastao je interes za povijesne romane, osobito za one s radnjom iz dvadesetih i tridesetih godina u SSSR-u, o čemu se prije vrlo malo pisalo, a na što je sad skrenula pozornost više od svih Guzelj Jahina sa svoja tri romana, kojima je postigla velik uspjeh i u Rusiji i izvan nje. To su teme – raskulačivanje seljaka, glad, evakuacije pojedinih naroda s tragičnim ishodima… Bitno je upozoravati na takve teme kako se takve tragedije ne bi ponovile.

Express: Rođeni ste u Brčkom. Distrikt Brčko jedinstven je fenomen u BiH, a etnička slika nalikuje na predratnu. Kako u 2021. godini u Brčkom funkcionira suživot Srba, Hrvata i Bošnjaka?
Distrikt Brčko je dobro zamišljen model suživota i dobro je funkcionirao, ali samo nekoliko prvih godina. Nema tamo netrpeljivosti između tri naroda, ali većina stanovnika ne živi dobro. Godinama se tamo ponavlja niz problema koji se ne rješavaju. Uzroci tome su stranačko zapošljavanje, što je dovelo do velikog odlaska mladih u druge zemlje, korupcija, loša raspodjela inače velikog budžeta, loš tretman kulture itd.