Univerzalan je jezik ljudske propasti. Razumjeti ga može svaka osoba koja se susrela s nevoljom i koja je u toj nevolji ostala sama. Obožavan, cijenjen i pozdravljan čovjek odjednom postaje tuđinac, prezren i ostavljen. Ili prezren čovjek postane predmet ismijavanja, dežurni klaun kojem se rugaju čak i djeca. To je priča koju je 1905. godine ispričao Heinrich Mann, stariji brat nobelovca Thomasa Manna, u svom romanu “Profesor Smeće”, koji je i sam umro usamljen i siromašan. Osim o iracionalnoj žudnji, propasti, malograđanskoj uskogrudnosti, ispraznome moralu buržoazije na zalazu, ovo je priča i o rigoroznom školskom sustavu i obrazovanju na prijelazu stoljeća. Njemačka književnost vrvi pričama o autoritativnosti škola, profesorima tiranima i mladim studentima koji neokrznuti pokušavaju izići iz sustava. Teme se dotaknuo i Robert Musil u “Gojencu Törlessu”, Friedrich Torberg u “Mladome Gerberu” i Herman Hesse u romanu “Pod točkom”. Ako znamo da nijedan od braće Mann nije uspio završiti započeto školovanje, jasno je zašto im je tema bila bliska, a u slučaju Heinricha Manna ovaj “školski roman” djeluje kao osveta kakvom profesoru iz mladosti koji se iživljavao nad njime. Mann piše pametno, humoristično te se s posebno brižnom intuicijom dotiče različitih karakternih nijansi osoba različitih društvenih slojeva, od intelektualaca, činovnika, pa do niže radničke klase. Prevoditelj Dubravko Torjanac nenapadno je kolokvijalni govor neobrazovanih mornara i gosta te zabavljača lokala Plavi anđeo pretvorio u razumljivu inačicu kajkavice. 

Groteska ove priče, zanimljivo je, počiva na banalnoj jezičnoj dosjetki. Naime, strogog gimnazijskog profesora Raata djeca zovu Unrat, što u prijevodu znači “smeće”. A kako je Raat iz gimnazije ispratio generacije djece, od kojih je mnoge srušio i tako im uništio šansu da nađu dobar posao, cijeli grad ga zove Smeće. Nadimak je to koji mu kao kletva visi na glavom, kojeg jedni izgovaraju podrugljivo, s namjerom da ga povrijede, a drugima silazi s usana omaškom, kao navika. Onima koji ga tako oslove, Smeće se želi osvetiti. No ljutnja koju nosi u sebi je poput komada užarenog ugljena kojeg se ne uspijeva osloboditi, nego on u njemu neprestano raste. Grad koji je Smeću poprište noćne more i rušenja profesorskog autoriteta je Lübeck, gdje su braća Mann odrasla i gdje je smještena i radnja “Buddenbrookovih”. Katarzični bijeg od zarobljenog i sivog građanskog života profesoru Smeću predstavlja umjetnica Rosa Fröhlich, čije samo prezime daje naslutiti da se radi o zabavljačici, dami noćnog života koja plesom i pjesmom odobrovoljuje muškarce, indiferentnog stava i snažnog seksualnog naboja. Ona nipošto nije nježna žena, nego utjelovljenje seksualne žudnje koja čak i strogog i ukočenog profesora izbacuje iz predvidljive putanje njegova života. Njezina prijetvornost gotovo je samorazumljiva, jer žena njezina kalibra, siromašna i suštinski sama, samo tako i može opstati. Rosa nastupa u lokalu Plavi anđeo u koji zalaze profesorovi učenici, a kako bi ih ulovio i kaznio, u lokal počinje zalaziti i profesor. Trenutak kad Smeće ugleda Rosu Fröhlich, i hipnotizira se njezinom pojavom, to je početak njegova pada. Otad, pod krinkom da hvata svoje učenike, svaku večer posjećuje Plavog anđela, gdje se u kaotičnom i deliričnom interijeru vrzmaju kreature željne brze zabave. 

Unatoč tome što je grad Lübeck na neki način prešućivao Mannov roman koji je njegove stanovnike prikazao kao malograđane, priču je ekranizirao Josef von Sternberg, austrijski emigrant koji je iza sebe već imao film “Dokovi New Yorka” i tako priči udahnuo novi život. Filmska ekranizacija od romana odskače toliko da bi bilo nabolje na ove dvije priče gledati odvojeno, kao na dva umjetnička djela s tematskim sličnostima. Dok je u romanu naglašena grotesknost profesora Smeća, njegova tiranska sitničavost, no i komičnost njegove pojave, u filmu je istaknuta nota tragičnosti i samodestrukcije. 

Film “Plavi anđeo”(1930.) poznat je kao jedan od prvih njemačkih zvučnih filmova, iako mu je suštinski atmosfera nalik na onu iz nijemih filmova. Dijaloga je malo, a kretnje glumaca vrlo su ekspresivne, razumljive i bez dijaloga. Film je glumici Marlene Dietrich poslužio kao odskočna daska za međunarodnu slavu i pogurao je prema budućim glumačkim ulogama i preseljenju u Hollywood. Na audiciju je navodno došla nonšalantno jer se nije nadala da bi uopće mogla dobiti ulogu, no ispostavilo se da redatelj traži upravo takvu glumicu. Dietrich je prije toga snimila sedam nijemih filmova, no u to vrijeme puno je slavniji bio Emil Jennings, zvijezda nijemog ekspresionističkog filma. Gotovo identičnu ulogu odigrao je u filmu “Posljednji smijeh” F.W. Murnaua, u kojem tumači ulogu napuhanog hotelskog vratara koji preko noći gubi posao, čime počinje njegov mentalni i emotivni krah. Za razliku od romana, u filmu učenici profesora Smeća imaju sporedne uloge. Tu su tek da su tu, gotovo kao siluete. U romanu su upravo oni personifikacija njegove emotivne nezrelosti. On je poput njih, samo na poziciji autoriteta. A njegova sitničava žudnja za osvetom i poniženjem put je koji će ga paradoksalno odvesti u vlastitu propast. Jedna od središnjih figura romana je sedamnaestogodišnji učenik Lohmann, lik koji bi mogao biti najsličniji Mannu, i koji je mentalno nadrastao malograđansku sredinu, zbog čega ga Smeće još više prezire. Možda su najzanimljivije političke konotacije ove priče. Vrijeme je carstva, njemačke zemlje su ujedinjene, još nezahvaćene Prvim svjetskim ratom, a u društvu se njeguju konzervatizam i vojna izvrsnost, uz patrijarhalne i vjerske navike. Profesor Smeće, beskičmen, idealan je činovnik koji će raditi na funkcioniranju takvog društva. Sve dok sljedeće doba ne donese neke nove ideale.