'Prošao sam knjige o diktaturi i shvatio: Trump je novi Hitler'
Rođen sam u u Hamburgu, u Njemačkoj 1949. godine, tako da sam odrastao igrajući se kauboja i Indijanaca sa svojim rođacima u ostacima mog rodnog grada. Godinama se prepričavalo kako je moja majka, koja je preživjela bombardiranje Hamburga 1943. godine, radila moje dječje majice od tkanine paketa šećera koje su slali Amerikanci u svojim humanitarnim paketima. Njen je otac poslan u logor jer je radio za sindikat koji je proglašen ilegalnim, no, preživio je. Radi nedostatka mjesta za stanovanja radi bombardiranja, moji roditelji i ja 11 smo godina živjeli u stanu koji se sastojao od jedne sobice. Moje je djetinjstvo bilo dnevni podsjetnik na katastrofalne posljedice destrukcije Adolfa Hitlera.
Druga konstanta mog ranog života je prisutnost svih američkih stvari koje su nadilazile samo majice napravljene od paketa šećera. Iako smo živjeli u britanskoj okupacionoj zoni, američki su filmovi igrali u lokalnom kinu gdje je moja majka radila, a “Bill Haley & His Comets” bili su najdraži bend mog oca. Moj je otac bio američki ratni zarobljenik, i iako nikada nije pričao o samome ratu, često je govorio o godinama između 1945. i 1947. u logorima u Njemačkoj, Nizozemskoj i Francuskoj. Amerikanci, govorio bi, su bili dobri prema njemu i naučili ga kako voziti kamione. Kada su moji roditelji prvi puta putovali u Ameriku na moje vjenčanje s Amerikankom - šest godina nakon što sam prvi puta posjetio SAD i tri godine nakon što sam proveo godinu dana kao student na Indiana Sveučilištu - on je sa sobom ponio svoju desetljećima staru POW vozačku dozvolu u nadi da će mu moj tast dopustiti da vozi njegov automobil. U to je doba moje njemačko obrazovanje nadograđeno s američkim, te s poštovanjem prema američkoj širokogrudnosti i otvorenosti. Divio sam se principima američkog ustava i snazi demokratskih institucija. Supruga i ja imali smo dva sina (jedan je od njih pisac za POLITICO) dok sam ja radio na svom doktoratu na UCLA, što je pak lansiralo dugu i produktivnu karijeru profesora Njemačkog i književnosti. Godine 1999. postao sam američki građanin.
I onda su došli izbori 2016. Odjedanput, bio sam prisiljen propitati svoje uvjerenje da je američko društvo ustavno imuno na prijetnju diktature. Znam da nisam jedini koji se pitao jesmo li došli na neki prag, neku prepreku - nije to bila slučajnost, da je Orwellov klasik "1984." odjedanput bio na vrhu svih mogućih književnih ljestvica popularnosti i kupnje. Ipak, shvatio sam da mi ponovno čitanje tog klasika neće do kraja osvijetliti u kakvom trenutku u povijesti živimo. Slijedio sam svoj akademski instinkt. Napravio sam popis literature, sve knjige o totalitarizmu kojih sam se mogao sjetiti, više od stoljeća pisanja. Došao sam do 12 romana koje sam čitao kronološki - "The Iron Heel" Jacka Londona iz 1908., "The Trial" Kafke iz 1915. i Sinclairov satirični roman iz 1935. "It Can't Happen Here". Bili su tu još i "Darkness at Noon", Arthura Koestlera, "Fahrenheit 451" Raya Bradburyja i naravno "1984.". Bilo je i opskurnih radova poput "Every Man Dies Alone" Hansa Fallade, i "The Penultimate Truth" autora imena Philip K. Dick. Onda "The Handmaid's Tale" Margaret Atwood, "The Plot Against America" Philipa Rotha i distopijsku viziju Dave Eggersa iz 2013. "The Circle".
Tijekom mog 15-tjednog "uranjanja" s članovima književnog kluba shvatio sam da mi najviše govore romani koji pričaju o ne do kraja formiranim totalitarnim režimima - "The Trial", "Darkness at Noon", "Every Man Dies Alone", "1984.", "Fahrenheit 451", "The Penultimate Truth" i "The Handmaid's Tale". Onda su tu one knjige koje nas vode od poznatog teritorija prema najgorem scenariju - "The Iron Heel", "It Can't Happen Here", "The Plot Against America" i "The Circle". Ako čitate po redu, događaji i svjetovi opisani u ovim bilježe progresiju autoritarnih sustava i totalitarnih režima.
Od korištenja sirove vojne sile u "The Iron Heel", druge knjige opisuju još suptilnije načine na koje se može manipulirati ljudima da prihvate diktaturu jedne ili druge vrste. No, od 12 knjiga ona koja je na mene ostavila najjači dojam je vjerojatno najmanje poznata knjiga, naslova "The Oppermanns", napisana 1933. od strane njemačkog prebjega imena Lion Feuchtwanger. Priznajem da je dio onog što me privuklo činjenica da se knjiga bavi njemačkom poviješću koja je meni vrlo bliska i osobno sam je osjetio. Ali tu ima i više od toga. On je postigao nešto nevjerojatno, napisao je snažnu knjigu koja je razotkrila istinu nekoliko "trenutaka" prije no što je Hitler postao kancelar u siječnju 1933. godine. I napravio je to u "real timeu". Feuchtwanger je roman napisao u nekoliko kratkih mjeseci dok je boravio u Francuskoj, te dok je Hitler implementirao neke svoje prve ideje i konsolidirao moć.
U knjizi "Oppermanns" Feuchtwanger priča priču o proširenoj obitelji vrlo asimiliranih Židova tijekom 1932. i 1933. Oni se vide kao patriotski Nijemci. Glavni dio obitelji proizvodi namještaj za srednji sloj i prodaje ga kroz mrežu dućana. Gustav, brat s kojim roman počinje i završava, je relativno bogat, kulturan muškarac koji piše biografiju o ocu moderne njemačke literature Gotthold Ephraim Lessingu, a nalikuje i još jednom titanu literature, Goetheu. Malo tko može zamisliti više njemačku ličnost od Gustava Oppermanna.
Roman je podijeljen na tri trećine. "Yesterday" ili "jučer" kreće 16. studenog 1932. godine, 10 dana nakon posljednjih istinski slobodnih izbora u Weimarskoj Republici, i na dan Gustavovog 50. rođendana, a zatvara se s imenovanjem Hitlera kao kancelara 30. siječnja 1933. "Today" ili "danas" kreće par dana nakon imenovanja, nekoliko dana nakon požara u Reichstagu, s Gustavovim bijegom u Švicarsku. "Tomorrow" ili "sutra" počinje na proljeće 1033. u Švicarskoj, gdje Gustav čuje glasine o sve većim hororima nacističkog režima. Dok u Francuskoj odlučuje se vratiti u Njemačku gdje je uhićen i brutaliziran u logoru smrti. Nakon što mu visokorangirani prijatelji pomognu da se vrati u Francusku, izdiktira svoj "rad" i čeka smrt ispod francuskog ljetnog sunca.
Dok roman, koji slijedi Oppermann klan i mnoštvo likova oko njih, pokazuju niz reakcija na rast nacizma koji idu od užasa, preko negiranja do prihvaćanja. Gustavova je priča tu naravno najvažnija jer je najtemeljitije obrađena, te ide od prihvaćanja, preko bijega, do borbe protiv sistema i želje za preživljavanjem. Nedugo nakon što Hitler postaje kancelar, tijekom kriznog sastanka braće, Gustav pita: "Vjerujete li da će zabraniti našim kupcima da kupuju od nas? Da će dućani biti zatvoreni? Da će nam kapital biti konfisciran jer smo Židovi"?
Vidi se po njegovim pitanjima kako smatra da je odgovor "ne", no unutar nekoliko tjedana i mjeseci židovski poslovi su bojkotirani i Oppermannovi su prisiljeni prodati biznis "pravom" Nijemcu. Dakle odgovori na pitanja koji su bili "ne", sada su odjedanput "da". Što je dulje Gustav u egzilu to više ima vremena čitati i saznavati kako je i koliko krivo procijenio pravu prirodu nacizma.
No, tada je već prekasno. Njegov pokušaj da se vrati i radi protiv režima je besmislena gesta koja ga ostavlja slomljenog. Njemačka koju je slavio u svojem pisanju i osjećao kao domovinu više ne postoji. Njegova je šira obitelj diljem Europe i u Palestini.
U pravom životu Feuchtwanger je bio dio te dijaspore. Njegov bijeg iz Francuske je sam za sebe vrijedan snimanja filma. Gestapo ga je tražio kao "neprijatelja države", a bio je u opasnosti i kad su Nijemci pregazili Francusku. Jedan je Amerikanac pomogao da se dočepa Portugala (preodjeven u ženu) i onda na brod za SAD. Pridružio se čitavom društvu njemačkih izbjeglica u Los Angelesu i nastavio svoju spisateljsku karijeru.
Ono što njegovu knjigu razlikuje od ostalih jest to što on ne zamišlja fikciju, on piše o onome što se događa. To je realističan prikaz "klizanja" Njemačke u diktaturu koju bilježi autor koji je i sam u tome sudjelovao.
Taj je roman studija o tome kako brzo institucije i demokracija i "navike" civilizacije mogu biti uništene i kako obrazovani građani mogu gledati proces destrukcije bez da ga vide. Feuchtwangerova mogućnost da stvori uvjerljive likove koji kao da su stvarne ličnosti je nevjerojatna. Čitajući ga sada - 84 godine nakon što je knjiga izdana i 60 godina nakon njegove smrti - čini se nevjerojatno suvremenim.
Nadišao je i taj epistemološki problem za moderne čitatelja: znamo kako je sve završilo. Neke nas stvari i iz današnje, sveznajuće, perspektive ipak šokiraju i fasciniraju, te iznenade. Mi vidimo i osjećamo stvari i znamo stvari koje Nijemci tada nisu znali niti osjećali.
Sve se knjige na mom popisu, na ovaj ili onaj način, mogu shvatiti kao upozorenja, no dok većina traži da prepoznamo određene akcije ili događaje, Feuchtwanger nas upozorava kao suvremene građane u određenom povijesnom trenutku da pogledamo prvenstveno sebe, da budemo hiper-svjesni važnosti djela, riječi i događaja koji nas okružuju, kako bi izbjegli zamku u kojoj su se Oppermannovi našli kada je već bilo prekasno.
Članak je u potpunosti preuzet sa portala Politico.