Svaka biografija ima svoj inicijalni nadnevak. Prirodno je to trenutak u kome glavni junak, bilo stvarni ili izmišljeni, prvi put ugleda svjetlo dana. Načelno, ona završava kad to isto svjetlo junak ugleda zadnji put. Književna teorija sve ono između te dvije točke naziva fabulom. Kako će se ta fabula rasporediti stvar je sižea. Kad je riječ o izmišljenim, književnim likovima, ključna je ne sama fabula, dakle manje ili više vjerodostojno nanizan slijed životopisnih stavki, nego i način kako nam je pisac tu građu prezentirao.
Tako je najoriginalniji "životopis" smislio Englez Laurence Sterne, čiji junak veći dio romana tek čeka da se rodi, a kauzalnost samoga pripovijedanja onemogućena je sižejnim izokretanjima, retardacijama, ironičnim komentarima. Nešto slično, mada daleko manje radikalno, u modernoj je hrvatskoj prozi ostvario Slobodan Šnajder romanom "Doba mjedi", čiji glavni junak iz paradoksalne pozicije sveznajućeg pripovjedača predočava zbivanja koja su dovela do njegova rođenja, igrajući se pritom i on ironičnim odmacima, komentarima grafički izdvojenima, tehnikama usporavanja i uskoravanja radnje, a sve u želji da svom autobiografizmu, jer djelo je bez sumnje kronika vlastitih korijena i života, distancom osigura književnu autentičnost.
Dubravka Oraić Tolić svojom se prozom ne krije iza narativne konstrukcije. Od početka je jasno da je priča njena i da je i autentična i faktografska. Ipak, bilo je potrebno teorijsko i književnopovijesno iskustvo koje seže još od spomenutog engleskog romanopisca i putopisca, bila je potrebna erudicija kako bi se doseglo majstorstvo sažeto u onoj nonšalantno notornoj opasci velikoga jazz glazbenika Louisa Armstronga koja poučava da se mora do virtuoznosti svladati doslovno svaki detalj zanata kako bi se moglo zaboraviti zanatsku vještinu i u tom zaboravu koji nije ništa drugo nego potpuno posvajanje tehničkog umijeća kao vlastita identiteta stvarati sasvim neopterećen. Sloboda stvaranja ishod je nemilosrdne discipline. Stoga je potrebno Oraićkino pisanje kontekstualizirati jer, bez obzira na stilsku lakoću i izbrušenost kao dobitne adute za put čitatelju, manje obaviještenu recipijentu možda i neće biti jasno koliko je znanja i erudicijom utemeljene vještine iza prvoga, površinskoga sloja djela. Pritom, i manje i više odnjegovani duh moći će podjednako "uživati u čitanju". Jednostavnost ne potire dubinu, dubina omogućuje jednostavnost.
Ovo je djelo o jednom vremenu, o sudbinama ljudi u njemu, ali i iznad svega trajan spomenik jednoj velikoj ljubavi u kojoj se osobnosti prožimlju na najdublji mogući način, ostajući istodobno snažnim individuama koje se prepoznaju u svojoj autentičnosti i istodobnoj dubokoj potrebi predavanja drugom i primanja njega. Jer Dubravka i Benjamin zajedno su od malih nogu, od ranih školskih dana. Stoga je ovo i priča o jednom odrastanju, o sazrijevanju dvoje jakih profila koji su se samo kao takvi i mogli ravnopravno nositi sa svim životnim izazovima. Jakih toliko da bi mogli sve ono što im je život u svojoj nepredvidivosti namro i sami podnijeti te baš zato sposobnih za uzajamnost u kojoj će se dovršeni karakteri bez kompenzacije vlastitih (nepostojećih) slaboća predavati bez posesivnosti. Dijeliti s drugim vlastito jastvo uživajući u njegovoj drugosti, to je zrelost kao nužan preduvjet istinskoj ljubavi.
Iznijansirano bogatstvo sudbine realizirala je spisateljica književno preludirajući duboko sadržajan život prožet raznim egzistencijalnim dimenzijama uz neizbježnu aromu politike ne kao sudbine, nego kao nametnute prisile materijalizirane stranačko policijskim pritiskom u situaciji kad je već podrijetlo i jednog i drugog protagonista stigmatizirano bez njihove odgovornosti, ali nametnutom krivicom. Medaljonima pojedinih sudbina ispisana je metodom povijesti pješaka slika povijesnog razdoblja čime se ova autobiografska proza u nekim aspektima oslanja na postupke historiografske naracije.
Govoreći o autobiografiji, upozoriti je na specifičan zahvat kojim, osluškujući glas onoga drugog, muškog partnera, ženska ruka njegovom pripovjednom vizurom ispisuje obje putanje kao jedinstvenu sudbinu. Njegova hercegovačka stamenost i njena ravničarska tiha, ali i nevjerojatna izdržljivost prožimlju se u svjedočanstvu o ljudima koji nadrastaju vlastitu sudbinu i dosežu ujevićevsku kocku vedrine u i usprkos neveselim okolnostima. On kazuje, ona sluša i odgovara glasom koji ne treba olako poistovjećivati sa ženskim pismom jer višedimenzionalnost iskaza slaže onu dramatičnu lepezu same čovječnosti.
Ovo je i posveta osobi koju nisu slomila bremena socijalističkog režima, ali jednako tako ni omamila sirenska prizivanja kapitalizma, a još manje potkupile dividende prividnog domoljublja. Čovjeku koga je nemoguće slomiti ili kupiti. Jednostavno, čovjeku.
