(Ja sam mrtav, Ti si živ, ...i diši s patnjom na ovome surovom svijetu, da kazuješ moju priču. ‘Hamlet’, V. čin)

Četiri godine nakon što mu je u Stanfordu umro 11-godišnji sin Hamnet, Shakespeare je napisao jednu od svojih najpoznatijih, ustvari najpoznatiju tragediju “Hamlet”. Četiri i pol stoljeća kasnije Maggie O’Farrell piše roman o dječaku čiji je otac postao najpoznatiji svjetski dramatičar (neki, a nisu u krivu, tvrde i najbolji pisac) i čije ime neodoljivo podsjeća na ime velike, možda i najveće, drame. O’Farrell ne piše dosadnu studiju o Shakespeareu, nego punokrvni roman čija je pozornica Shakespeareov svijet, onaj koji će postati jedan od najvećih pisaca tek sjena koja se nad tim svijetom nadvija. 

Tužna sudbina dječaka, iako to O’Farrell ne tvrdi, vjerojatno je utjecala na nastanak jedne od najboljih drama u povijesti, istovremeno ga ovjekovječivši u liku i imenu danskog kraljevića, ali i gurajući u zaborav. Uostalom, smrt djeteta u Engleskoj krajem 16. stoljeća teško bi se tad mogla nazvati tragedijom, smrt je tad bila uobičajeni gost, život je bio čudo, smrt nešto uobičajeno. Ako je uopće moguće bilo koju smrt vidjeti kao nešto uobičajeno. Iako roman nosi njegovo ime, on je tek djelomično priča o dječaku Hamnetu koji je nenadano umro kao 11-godišnjak. Iako je utopljena u Shakespeareov svijet i njegova sjena nadvija se nad cijelim romanom, nije to samo priča o Williamu. Priča je to o svemu onom zaboravljenom, prešućenom i sakrivenom u vremenu i svijetu velikog pisca. Ponajviše o dječakovoj majci, koja je ustvari nositelj romana, koju O’Farrell naziva Agnes. Donekle je to priča o prešućenoj sudbini žene, supruge, majke, o prirodi i životu, o malim stvarima i velikim tragedijama te sitnim radostima koje se odvijaju daleko od velikih pozornica, daleko od svjetla teatra i daleko od povijesti. A velika povijest, velike tragedije, obično prešućuju sve one sitne, male detalje u kojima se krije život. Maggie O’Farrell ne bježi od te velike povijesti, dapače, nosi je na svojim ramenima, ali uporno odbija prešutjeti sve one sitnice koje je povijest zaboravila, a književnost ima dužnost ispričati. Izvanredan roman koji je osvojio mnoge nagrade. Iako to nije osobito važno. Ono što je bitno jest da je jedan daleki i zaboravljeni svijet oživljen pred našim očima kao da je to naš svijet. Uostalom, i nema tu neke razlike - osjećaji, ponašanje i porivi su jednaki. Ne uče li nas, uostalom, to Shakespeareova djela?