Prvi svjetski rat, ili kako ga se tada zvalo Veliki rat, jedna je od nepravedno zapostavljenih tema suvremene hrvatske historiografije i publicistike. S književnošću je, ali zahvaljujući prije svega davno napisanim djelima Miroslava Krleže situacija nešto bolja. Vjerojatno su brojni razlozi zašto Hrvate ne zanima taj povijesni period. Posebno ako ga se uspoređuje s periodom Drugog svjetskog rata. Ja te razloge mogu samo naslutiti. Možda je najvažnija činjenica da su se Hrvati, kao i svi ostali građani države u kojoj smo tad živjeli, borili na gubitničkoj strani. Ne samo što će Austro-Ugarska Monarhija izgubiti rat, nego će kraj rata značiti i prestanak postojanja tog višenacionalnog carstva. Sa svim spomenutim je u vezi i sljedeći razlog neprivlačnosti promatranog perioda. Naime, dok će Hrvati kraj rata dočekati u odorama poražene vojske, Srbi iz Srbije postat će simbolom otpora i pobjede. I ne samo to, upravo činjenica da zbog novonastale vojne i geopolitičke situacije na budućnost nisu mogli utjecati samostalno, Hrvate će usmjeriti, donekle i primorati, na ujedinjenje sa Srbijom. A u stvaranju tog projekta Srbi će im se u svakom trenutku potruditi dati do znanja tko je bio na kojoj strani te nulte, tj. 1918. godine. Očekivanja od ulaska u prvu zajedničku državu Južnih Slavena bila su velika, pa će vjerojatno zato i razočaranja biti još veća. Posljedice neispunjenih očekivanja bit će katastrofalne. I to dvaput. Ali to je već tema za neku drugu priču.

Portal Bestbook.hr možete posjetiti OVDJE.

Dakle, uzevši u obzir s jedne strane globalnu i regionalnu važnost Prvog svjetskog rata, a s druge manjak kvalitetnog štiva kad je u pitanju hrvatski pogled na to vrijeme, knjiga koja je nedavno izašla u izdanju Srednje Europe, "Moji doživljaji. Dnevnički zapisi iz Prvog svjetskog rata i poratnog vremena", stanovitog Vladimira Vasiljevića, predstavlja pravi skriveni dragulj. Ova knjiga najbolji je dokaz da fascinantne životne priče nisu rezervirane za pripadnike visokog društva i ugledne javne ličnosti. Vladimir Vasiljević je hrvatski Srbin rođen 1881. u Vojniću. Pravni fakultet završio je u Zagrebu, a stalno zaposlenje u Kraljevskom financijskom ravnateljstvu dobio je u Bjelovaru. Tu će ga dočekati i poziv na mobilizaciju, 26. srpnja 1914., a tog dana će početi pisati i dnevnik. Kao rukopis pod naslovom "Moji doživljaji" Vasiljevićev dnevnik je čekao sto godina da bude "otkriven" i objavljen. Mladić iz austrougarske provincije još dan prije mobilizacije nije mogao ni sanjati kako će izgledati sljedeće četiri godine njegova života. Teško da bi ikome povjerovao što će sve (jedva) preživjeti, koga će upoznati, kakvim će epohalnim događajima svjedočiti. U rat je ušao kao vojnik i državljanin jedne, a iz njega će izaći kao vojnik i državljanin druge države.

KULINARSKO PUTOVANJE Od gulaša do ćevapčića ili priča o propalom carstvu, čija je kuhinja preživjela

Najprije su ga u proljeće 1915. zarobili Rusi, da bi se godinu dana kasnije dobrovoljno priključio I. srpskom korpusu u Odesi. Upravo to će biti povod da upozna i prvu, ali ne i posljednju važnu ličnost tijekom svoje ratne epopeje. Naime, na smotru dobrovoljačkog odreda doći će, u pratnji proslavljenoga generala Alekseja Brusilova, osobno ruski car Nikola II., koji će izvan protokola poželjeti upoznati te nove savezničke vojnike, pa tako i Vasiljevića. Kao "srpski dobrovoljac" Vasiljević je u jednoj bitki s Bugarima u Dobrudži ranjen, da bi nakon oporavka bio premješten na Solunski front. Ali sam premještaj bio je pustolovina za sebe. Iako put od Odese do Soluna, uz Crno more, nije tako dug, putovanje tim pravcem zbog rata nije bilo moguće. Zbog toga je Vasiljević sa svojim bataljunom prvo željeznicom otputovao na sjever Rusije u Arhangelsk, zatim brodom do Newcastlea u Engleskoj, ponovo željeznicom do Winchestera, brodom preko La Manchea do Francuske, željeznicom do juga Italije, ponovno brodom do grčke obale i napokon do Soluna. Na solunskom bojištu upoznat će i drugu okrunjenu glavu, ovaj put srpskog prijestolonasljednika i budućeg jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Iako vojnik, Vladimir Vasiljević imat će priliku svjedočiti i važnim političkim događajima. Tako će ga zadesiti sudbina da bude izabran za člana delegacije koja će u Rimu u proljeće 1918. sudjelovati na kongresu na kojemu su predstavnici Jugoslavenskog odbora, tj. predstavnici Hrvata, Slovenaca i Srba iz Austro-Ugarske Monarhije, uvjeravali predstavnike britanske, francuske, američke i talijanske vlade da nakon rata dobiju pravo samostalno odlučiti o svojoj sudbini. Tijekom kongresa Vasiljević će se sprijateljiti s uglednim i utjecajnim hrvatskim političarom Antom Trumbićem, koji će ga zamoliti da bude njegov pobočnik prilikom pregovora s izbjegličkom srpskom vladom u svibnju 1918. na Krfu. Kao i većina austrougarskih časnika i vojnika slavenskog podrijetla, i Vasiljević će kraj rata dočekati u odori srpske vojske, pa će s činom kapetana sredinom veljače 1919. stići i u Beograd. Nakon tisuća i tisuća kilometara napokon je bio nadomak Hrvatske. Međutim... Prije nego što će krenuti na tu posljednju i najkraću etapu, otkrio je da je obolio od najsmrtonosnije bolesti tog vremena - španjolske gripe. Ali ispostavit će se da ni ta opaka bolest nije dorasla našemu junaku. Nakon svega 14 dana preležanih u zemunskoj bolnici, potpuno se oporavio i u ožujku 1919. napokon stigao u Zagreb.

INTERVJU: DUŠKO ŠIBL 'U Zagrebu sam kao gay bio dosta iskompleksiran'

Vasiljevićev rukopis pisan je poput dnevnika. Iz dana u dan bilježio je ono najvažnije i najzanimljivije što mu se događalo. Nekad su to samo crtice, nekad pravi eseji. Njegov rukopis važan je izvor za sve one koje zanima ratna svakodnevica jednog vojnika, ali se ne ograničava samo na tu temu. S obzirom na to da je mnogo vremena proveo u zarobljeništvu ili u oporavku nakon ranjavanja, imao je vremena promatrati i životnu svakodnevicu lokalnog stanovništva. U tom smislu zanimljiv mi je bio njegov osvrt na odnos Rusa prema vjeri (pravoslavlju), posebno imajući u vidu da je i sam bio iz pravoslavne obitelji, te da mu je djed bio pravoslavni svećenik.

"Rusi su uopće vrlo pobožni. Sve ono što sam prije slušao o pravoslavnoj Rusiji nije pretjerano", konstatira Vasiljević, ali i nastavlja: "Prolazeći na kilometar pred crkve skidaju kapu, klanjaju se, krste se po 3-4 puta, dok su u crkvi silno nemirni pa mi se učinilo kao da sam u kakvoj trgovini ili na vašaru. Nije mi se svidjelo". Posebno su ga razočarali ruski svećenici: "Popovi vode pravu trgovinu sa svim mogućim, počam od ikona, svijeća..., koje prave u silnoj množini i onda blagoslovljene prodavaju. Ovih popova ima u Rusiji silno mnogo, a ne znaš koji je od koga čudnije obučen i neuredniji. Svi su dobro ugojeni... Prilično zamazani...". Mnogo vremena proveo je Vasiljević u Odesi, lučkom velegradu koji ga je poprilično šokirao šarolikošću, ali i načinom života njegovih građana. Posebno žena.

Portal Bestbook.hr možete posjetiti OVDJE.

"Već prvih dana moje slobode u Odesi opazio sam da je taj grad u seksualnom pitanju na vrlo niskom nivou", započinje svoj osvrt Vladimir Vasiljević, a onda i precizira: "Nema te žene i djevojke koja ne bi htjela stupiti u ljubakanje do krajnjih često puta i ozbiljnih granica. Krivnja leži na previše slobodnom odgoju žena u Rusiji, koja tu slobodu zlorabljuju. Neću da kažem da nema poštenih žena, ali hoću da naglasim da ih ima vrlo malo".

Mislim da je ovaj kratki prikaz knjige "Moji doživljaji" već dovoljan poticaj da se s Vladimirom Vasiljevićem upustite u ovu životno-ratnu avanturu. Svoj dnevnik nastavio je pisati i nakon rata, ali je 1926. odlučio prestati. Zašto? Pa pitajmo njega samoga.

"Ako u mojem daljnjem životu bude štogod važno zapisat ću i to priklopiti ovom dnevniku koga sam najviše pisao radi mog sina da danas-sutra kad odraste pročita ovo napisano i upozna tko mu je bio otac."