Rektor Boras kao džuboks za političke doktorate
Hrvati stalno jamraju. Ne valja ovo, ne valja ono, uništeno školstvo, osakaćena lektira, devastiran kurikulum... Ali polako! Ako malo pažljivije zavirimo ispod varljive površine stvari, mogao bi nam puknuti znatno vedriji pogled na svijet. Gdje se, recimo, znanje još cijeni toliko kao kod nas? Gdje se studentima daju prilike za najodgovornije funkcije? Ni jednu državu u svijetu, koliko nam je poznato, ne vodi jedna studentica - a Hrvatsku vodi.
Tko bi još uz težak državnički posao (predsjednica je u četiri godine bila na više od 90 međunarodnih turneja) pisao zahtjevan doktorat o situaciji u Libiji - to je tema njezine radnje - ako nije fanatik znanosti i istraživanja? A ona istražuje, proučava, piše... Ni jednu milijunsku metropolu, nadalje, ne vodi bagerist, a Zagreb vodi.
Dobro, svršeni stručnjak za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu Milan Bandić tek odnedavno je i bagerist, ali danas čovjek lakše nađe posla sa svjedodžbom KV radnika nego s diplomom ONO i DSZ-a. Osim toga, Bandić je pročitao cijelog Krležu, i to u Remetincu, mjestu gdje ljudi čitaju jedino grafite po zidovima, što također svjedoči o neutaživoj žeđi za znanjem. Oboje naših junaka u dogledno bi vrijeme, kako znamo, trebali doći i do doktorata.
Predsjednica Republike do redovitog, a Milan Bandić do počasnog, "honoris causa". Za oba, dio zasluga pripada zagrebačkom rektoru Damiru Borasu. Slično vrijedi i u slučaju Dragana Čovića, vođe HDZ-a Bosne i Hercegovine, kojemu je Sveučilište u Zagrebu dalo počasni doktorat, pa se može reći da narod i u domovini i u dijaspori vode miljenici Sveučilišta.
Nakon ovoga sigurno će još više mladih studenata poželjeti vidjeti svijeta, steći međunarodna znanja u Irskoj, Njemačkoj, SAD i drugdje, jer je sad sasvim jasno da u Hrvatskoj mogu uspjeti samo znalci.
Damir Boras je predsjednici osobno napisao preporuku za doktorat na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
"Vrh njezine karijere nije samo biti predsjednica, i to sigurno u dva mandata. Ona je mlada i nakon toga će imati puno iskustva i velike mogućnosti i u Europi i u svijetu. To je moja, rekao bih, vjerodostojna prognoza", rekao je Boras prije tri godine dodajući kako je "u svijetu uobičajeno da rektor piše preporuke studentima".
U predsjedničinu slučaju on je to učinio s osobitom lakoćom jer je Grabar-Kitarović kod njega "položila posljednji ispit na Filozofskome fakultetu", a njegova je dužnost "dati preporuku svojim studentima, posebice onim izvrsnima".
A prošle je godine Boras s lakoćom predložio Dragana Čovića za počasni doktorat pa to obrazložio time da se Čovića treba proglasiti počasnim doktorom "jer brojne Hrvate koji se iseljavaju iz BiH priroritetno upućuje u Hrvatsku čime se snažni odjeci depopulacije u Hrvatskoj manje brojčano očituju". U Senatu je bilo protivljenja, pa i snažnog, intelektualna se javnost uzgibala, ali doktorat je prošao.
Rektor Boras je tako za javnu promidžbu sveučilišta pridonio više od mnogih slavnih prethodnika, jedino nije jasno koliko je ta promidžba dobra. O trećem doktoratu, Bandićevu, kao i o stanju na Sveučilištu, za naš list nije htio progovoriti ni riječi iako smo ga ustrajno zvali. Nekoliko smo puta pitali Rektorat tko je predložio Bandića za počasni doktorat, s kojim točno obrazloženjem i je li taj prijedlog prošao verifikaciju stručnog povjerenstva, ali su se potpuno oglušili.
Upit smo još u veljači slali gospodinu Borasu jer se navodno snažno založio da Bandiću bude dodijeljena ta počast, ali i kod njega smo naišli na zid šutnje. Počasni doktorati i obrazloženje prijedloga inače ne bi trebali biti tajni pa nije jasno zašto nam Rektorat ništa nije odgovorio. A ništa nam nije odgovorio ni gradonačelnik...
Odluka o Bandićevu doktoratu ogorčila je dio akademske zajednice i šire javnosti. Počasni doktorat dodjeljuje se uglednim osobama koje su svojim radom pridonijele napretku sveučilišta, znanosti ili kulture. Bandić je često u kazalištu, najčešće ne zaspi prije kraja prvog čina, na svečanim otvaranjima izložbi češće je od Tonka Maroevića, samo je li to baš značajan doprinos? Bandićeva pomoć Muzičkoj akademiji, kojoj je osigurao zgradu, nije dvojbena, ali on to nije radio iz svojega džepa - bio je to njegov posao.
Zagrebački gradonačelnik otprije je poznat policiji, no rektor je rekao da mu ne dodjeljuju doktorat zbog kaznenih prijava, nego zbog doprinosa kulturi.
Ovako je ispalo da "ruka ruku mije" - on njima zgradu, oni njemu prijedlog doktorata - ja tebi serdaru, ti meni vojvodo - uz rektorovu naklonost, svi su na dobitku, svi su zadovoljni, a Sveučilište tone, ostaje bez kadrova, pada na rang listama.
Da je pametan i skroman čovjek, Bandić bi taj doktorat - kad je vidio reakcije javnosti - sam odbio, ali to je on, takva gesta ne bi nalikovala na nj. Tu je još jedan, nesavladiv problem - počasni se doktorat, to spada u bolje običaje, ne dodjeljuje bivšim studentima, nego samo onima koji su studirali na drugim sveučilištima. No koga se to kod nas tiče? Mogu li se bolji običaji jesti, da parafraziramo Shakespeareova Falstaffa?
Nastavak na sljedećoj stranici...
"U civiliziranom svijetu znanost je zanimanje prave elite. Nju čine pojedinci kojima su prioriteti doktorirati na što prestižnijem mjestu na Zapadu, publicirati u što boljim svjetskim časopisima, surađivati s nobelovcima...", kaže naš izvor sa Sveučilišta, nesklon eksperimentirati s Borasovom tolerancijom naspram kritike, pa je zato odlučio ostati anoniman.
Onda je nastavio: "Mi u sustavu znanosti, nažalost, imamo uglavnom kvazielitu. Njihova životna i znanstvena stremljenja su sve samo ne ranije spomenuta. Pisano ili nepisano pravilo, pri čemu se na civiliziranim mjestima uvijek toga i drže, jest da se takvi doktorati ne dodjeljuju vlastitim alumnijima. Jasno, gdje civilizacija prestaje, prestaju i civilizacijski standardi, pa se onda na takvim mjestima počasni doktorati dodjeljuju svakome, i kome bi trebalo i kome se ne bi smjelo. Sreća je u nesreći da ne postoje počasne Nobelove nagrade jer već vidimo tko bi je dobio".
"Pravo je pitanje", razmišlja naglas naš sugovornik, "kako se i zašto naše intelektualne veličine, na Sveučilištu i u državi, povezuju. Ja tebi sredim ovo, ti meni središ ono. Neki bi to nazvali i korupcijom jer se zloupotrebljava javna funkcija zbog osobne koristi. Očito je i povezivanje osoba kojima je izvrsnost strana. To je nešto što je fenomen koji je bio i bit će, i sveprisutan je svugdje gdje se kvaliteta zagubila..."
Tko je dr. Damir Boras? U travnju 2014. godine prvi je put izabran za rektora - u drugom krugu je za četiri glasa bio bolji od sadašnje ministrice Blaženke Divjak. Čim je izabran, najavio je povratrak univerze dragome Bogu, pa se, tronut, rasplakao: "Želim da Sveučilište u Zagrebu postane ono čemu težimo - mjesto temeljnih biblijskih vrijednosti koje se danas, nažalost, ne poštuju".
Emotivno dirnut, priznao je kako nakon dobivenoga pljeska izbornoga tijela nije mogao održati govor jer se rasplakao. Akademska bi zajednica možda bila nešto sretnija da je Boras najavio povratak nekim drugim kriterijima, ali ovako je barem netko sigurno bio sretan - njegova vjerska zajednica.
"Ponosni smo i zadovoljni. Predsjednik našeg Sinodalnog vijeća dr. Damir Boras, novi rektor Sveučilišta u Zagrebu, jako je dobra i pristupačna osoba, odgojena na temeljnim ljudskim vrijednostima", rekao je Jutarnjem listu Darko Mejaški, župnik zagrebačke župe Hrvatske starokatoličke crkve, čiji je Boras član.
Iako od tronutosti izborom nije mogao govoriti, Boras je mogao slaviti, pa je organizirao velebnu proslavu svojeg akademskog trijumfa, koju je dio njegovih protivnika opisao kao "seoski dernek" i "malograđanski vašar". Bivši zamjenik ministra znanosti Saša Zelenika rekao je tako Nenadu Jariću Dauernhaueru na T portalu da je "takva ceremonija pokazatelj palanačkog mentaliteta... karakterističnog za društva na rubu stvarnih znanstvenih, tehnoloških i društvenih događanja. Uz osobne taštine organizatora, ono što posebno zabrinjava je pristanak 600 uzvanika da sudjeluju na tom malograđanskom vašaru".
Boras je o proslavi imao suprotno mišljenje.
"Inauguracija nije ni skupa ni pompozna. Naše Sveučilište ima tradiciju dugu 345 godina i normalno je da ima neke procedure koje nisu savršeno moderne. Uz nju ne idu nastupi na stadionima, nego u kazalištu. Ja ni od koga nisam čuo da je inauguracija pompozna. Mislim da su takve tvrdnje izraz nerazumijevanja. Ona je jeftinija od bilo kojeg domjenka koji se održava povodom 50. obljetnice neke ustanove ili fakulteta."
Način na koji je rektor ponovno izabran 2018., iako je navršio 65 godina, dokazuje njegovu virtuoznost i, u našim krajevima tako važnu osobinu, snalažljivost.
"Na natječaj Učiteljskog fakulteta Sveučilištu u Zagrebu, raspisan 21. prosinca 2016., stigla je jedna prijava", objavio je svojedobno Jutarnji list, a vi, naravno, pogađate čija je to prijava bila.
Riječ je o čovjeku koji bi morao u mirovinu - osim ako ne bi bio neophodan. A Boras je bio neophodan. Barem formalno.
"Jedini pristupnik koji se javio je rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras", potvrdio je novinarima dekan Učiteljskog fakulteta u Petrinji, čije je Fakultetsko vijeće tajnim glasanjem potvrdilo odluku o zapošljavanju na temelju natječaja.
Tako je Boras osigurao i nastavak rektorskog mandata.
"Natječaj za radno mjesto u Petrinji nije bio namješten. Regularno je objavljen u Narodnim novinama i mogao se javiti tko je želio", rekao je dekan Učiteljskog fakulteta, prema čijim je riječima "Boras izuzetan znanstvenik i profesor", zbog čega su na Učiteljskom "ponosni što će ga imati".
Namjeravali smo rektora upitati i o tvrdnjama koje se čuju o nepotizmu na Sveučilištu, dodjeli novčanih sredstava, toleriranju "torbarenja", ostanku profesora na Sveučilištu i poslije 65. godine, izvrsnosti, bijegu mladih iz zemlje, nedostatku kadrova..., ali rektor nije bio voljan za komunikaciju. Svejedno, ponosni smo što ga imamo.