Mlada glumica Lara Nekić diplomirala je glumu u rujnu 2023. godine na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu a već se može pohvaliti s čitavim nizom uloga u mainstream kazalištima, među ostalim i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, gdje igra u autorskom projektu Bobe Jelčića "Sorry". Još za studija tri je ljeta igrala u predstavama Glumačke družine Histrion na zagrebačkoj Opatovini, snimila manju ulogu u RTL-ovoj seriji "Blago nama" i epizodnu u srpskom sitcomu "Aviondžije", a odnedavno je gledamo u Teatru &TD, gdje briljira u predstavi "Beštije", autorskom projektu redateljice Kristine Grubiša i dramaturginje Karle Leko u suradnji s glumcima. Teatar &TD prošli je tjedan iznenada zatvorio vrata Velike dvorane zbog problema sa statikom, a dok čekamo vijesti o tome što će biti s predstavama dok je veći dio kazališta u radovima, popričali smo s ovom mladom nadom hrvatskog glumišta. Naravno, o glumi. 
Netom ste diplomirali na zagrebačkoj Akademiji, no već ste kao studentica ostvarili čitav niz uloga u mainstream kazalištima, zaigravši tako i na pozornici HNK-a Zagreb. Znači li to da ste već sazreli kao glumica? Slavni redatelj Jan Fabre, umjetnik metamorfoza, jednom je prilikom rekao kako je "potreban čitav život da postanete mladi umjetnik". Kako vi shvaćate taj put? 
Kvaliteta i uspjeh velike su riječi kojima pokušavamo objektivizirati subjektivan dojam, stoga izbjegavam korištenje takvih pojmova – bavim se više onime "kakva sam glumica danas, na ovoj probi, s ovim kolegama", a manje etiketama. Barem pokušavam. Zavodljivo je, čini mi se, u svakom poslu i izazovu, tražiti definitivnosti, no svaka etiketa izvrsnosti ili uspjeha iza sebe ima ocean malenih, dobrih navika koje u zbroju čine ono što zovemo uspjehom. Izuzev instant slave koja dolazi iz drugih smjerova i zbog drugih razloga, dakako. Pokušavam svoj fokus zadržati sada i ovdje – rezultat rada ionako je izvan moje kontrole. Kada bih na ovaj posao gledala kao na vrh planine na koju se želim popeti, kamo bih dalje otišla kada bih možda jednog dana stigla do vrha? Ovaj me posao–put privlači zbog mogućnosti vječnog istraživanja, učenja, napretka i otkrivanja. Taj bi prostor za svakog umjetnika trebao biti nezasitan, inače bi umjetnost postala rutina, obrazac i nešto mjerljivo.
Koja je po vama osobina za glumca najvažnija?
Mogućnost prilagodbe. To ne znači nedostatak vlastitih stavova, razmišljanja, na kraju i osobina. Mislim na mogućnost prilagodbe unutar niza različitih zadataka, pristupa, procesa i ljudi s kojima surađujemo. Da bismo to mogli, potrebna je još jedna ključna osobina, a to je otvorenost. Otvorenost prema životu, radu i ljudima pruža mogućnost napretka i šireg razmišljanja. Neisključivošću vječno izmičemo zamci dosade i stagnacije. Ona pruža mogućnost bezbolnog stvaranja i uživanja u rastu. Kroz svoj put tako mogu gaziti znatiželjno, a ne frustrirano svime što mi je nepoznato. Uz mogućnost prilagodbe i neisključivost, možda najvažnije vezivno tkivo svih osobina za glumca bila bi disciplina. Discipliniranost glumcu osigurava neupitan rast. Ona je, osim toga, pokazatelj poštovanja prema poslu, sebi i svojim ciljevima. Glumci su zanatlije, sportaši, vizionari, znanstvenici (…); cijeloga se života bave istraživanjem čovjeka i društva, njihovih međuodnosa i rezultata. Čitav život postaje jedno veliko istraživanje i eksperiment, a disciplina je potrebna kako bismo barem sami za sebe znali da smo iz ponuđenoga izvukli maksimum, unatoč okolnostima i mogućnostima.
Zahtijeva li gluma određenu – nazovimo – ranjivost? Kako vi izlazite na kraj s vlastitim ranjivostima? Može li u tom smislu teatar ponuditi "odmor" od života ali i poslužiti kao svojevrsni katalizator?
Ranjivost u glumi je neizbježna. Svakim izlaskom na scenu glumac izlaže sebe. A svoje 'ja' nešto je oko čega smo svi posebno osjetljivi, pa čak i glumci, koji kroz svoje 'ja' kanaliziraju nečije tuđe 'ja'. Što smo hrabriji u otvaranju na sceni, u izlaganju svojih mana, mogućnosti i nemogućnosti, ulozi su veći. Što su veći ulozi, veći je i mogući dobitak. Zbog glume i želje za napretkom i rastom u tom poslu bila sam prisiljena suočiti se sa svojim brojnim ranjivostima. Zbog izmaknutog tla pod nogama počela sam proučavati sebe, gotovo opsesivno. To je rezultiralo većom sviješću o sebi i posve novom i naprednijom higijenom mentalnog zdravlja. Moje ranjivosti su ono što me čini baš tom koja jesam; umjesto izlaženja na kraj s njima, odlučujem ih obgrliti i prihvatiti. U teatru se odmaram, ali i ostvarujem, kroz i uz teatar živim.

Posljednjih vas mjeseci gledamo u "Beštijama" Teatra &TD, svojevrsnom kazališnom dalmatinskom folk-hororcu koji se bavi frustracijama života unutar male zajednice. Kako biste opisali zeitgeist našega vremena iz perspektive svoje generacije? Koje su to za vas ključne neuralgične točke trenutka u kojemu živimo?
Moju generaciju zahvatio je val tektonskih promjena u svijetu, koje akceleriraju brže nego ikad. Mi svjedočimo novoj brzini vremena, od koje se prečesto nalazimo u kaotičnim stanjima. Sve nam je pruženo, a i ništa nije. Koliko je svijet brži, toliko ima i više informacija. Živimo u anksioznosti, bombardirani sadržajem i informacijama bez filtera.  Sve se svodi na pojedinca i njegove sposobnosti prilagođavanja, filtriranja i postavljanja novih vlastitih ograničenja u ovom nabijenom svijetu prenaglašenog bezakonja.
Osjećate li frustraciju globaliziranim svijetom koji kako se širi postaje proporcionalno sve manji i klaustrofobičniji? Kako ste na to i druga pitanja nastojali odgovoriti svojom ulogom u "Beštijama"?
U "Beštijama" smo se bavili vlastitim iskustvima odrastanja u malenim dalmatinskim sredinama. Zaobilazimo ljetne ljepote i radosti tih mjesta, te pred publiku prilažemo ono nevidljivo svima koji na more odlaze kako bi se odmakli od grada i odmorili. U tom kontekstu klaustrofobija je ustaljeni osjećaj, a nedostatak sadržaja nešto na što se svatko navikava na svoj način. Kroz Biserkine oči, djevojke u dvadesetim godinama, koja živi s bakom i koja ju odgaja i vodi selo, htjela sam prikazati čest sklop alata za preživljavanje u takvoj sredini. Biserka sve što se oko nje odvija svjesno provlači kroz filter od kojeg gradi novi, bolji i vedriji svijet u svojoj glavi. Zbog uskraćenih informacija činjenicama sama pronalazi definicije i tako uživa netaknuta u svom velikom mjehuriću. Takav mentalni sklop omogućuje joj iskren, jednostavan i pomalo infantilan iskaz. To je lice koje neupitnom vjerom u jednoga Boga, u riječi svoje bake i u svoj filter, stvara sigurnost. Ovakav obrambeni mehanizam doima se kao pametno rješenje, ali je nestabilan, što se pokazuje i kroz daljnje događaje u predstavi. Koja je točka pucanja za takve mlade ljude? Što se događa ako se takvom stvorenju izmakne tlo pod nogama? To su pitanja na koja odgovaram kroz ovu predstavu. Kako približiti i emotivno razjasniti što mlade osobe proživljavaju ako danas odrastaju sasvim izolirano i neinformirano.
Glumačka interpretacija podrazumijeva prostor slobode, no pretpostavljam da postoje granice slobodi koju glumac uživa unutar uloge koju igra… Što za vas znači sloboda?
„Sloboda znači biti sposoban odabirati unutar mogućnosti koje mi se pružaju i biti odgovoran za svoj odabir.“ Ovaj citat Jorgea Bucaya najviše odgovara mom poimanju slobode. To znači da za mene ne preostaje ništa drugo doli povećavanje broja pruženih mogućnosti kako bih živjela i radila uživajući veću slobodu. Te mogućnosti povećavam upornošću, učenjem, radom i rastom. U samoj glumi općenita sloboda rezultira i općenitom glumom. Pokazalo mi se da broj zakona i zadatosti rezultira širom slobodom. Kad je u glumi pružena opća sloboda, ljudi su skloni posezanju za istim, viđenim rješenjima. Kada se prostor slobode u glumi ogradi, rezultira otvaranjem novih, neviđenih svemira unutar zadatih ograničenja. Zadatosti služe samo kao smjernice, a svaki smjer iza sebe krije beskonačne mogućnosti i slobodu. 

U HNK-u Zagreb igrali ste u predstavi "Sorry" Bobe Jelčića, obilježenoj istraživanjem, transgresijom, tipičnima za ovog redatelja. Kako gledate na konvencije u kazalištu? Publika u teatar dolazi s određenim očekivanjima, obično vrlo konvencionalnima… Zanima me što mislite o iznevjeravanju tih očekivanja?
Mislim da nam je iznevjeravanje tih očekivanja krajnje potrebno. Iznevjeravanja tih očekivanja također je premalo u kontekstu Hrvatske. Takvih mladih umjetnika očito ima, na pregršte, ali ima li publike spremne na njih? Ima li sredstava potrebnih za opstanak nekonvencionalnih umjetnika i kazališta? Publika ima očekivanja s razlogom, ona su se izrodila posljedično iskustvu. Bilo bi idilično kada bi ta očekivanja bila 'iznevjereno očekivanje', ali na žalost naša publika nije tako odgojena. U kazalištu ulazimo u drugi svemir, a ako prilikom tog ulaska možemo predviđati i očekivati ono što nas čeka unutra, onda kazalište nije nimalo drugačije od McDonald´sa u kojem znamo kakvi nas hamburgeri čekaju. Čarolija teatra je u njegovim beskonačnim mogućnostima, stoga je rušenje normi i iznevjeravanje očekivanja vječna zadaća živog teatra.
Koliko je vama bitna publika? Kakav odnos nastojite stvoriti s gledateljima?
Publika je pokretač radnje u kazališnom svijetu. Bez publike, nema mog zanimanja. Na publiku želim utjecati, publiku želim promijeniti. Tokom i nakon izvedbe nikada ne razmišljam na način da nastojim stvoriti nekakav odnos između sebe i gledatelja; voljela bih kad bih mogla utjecati na publiku tako da ona sama stvori odnos prema onome što radim. Voljela bih u svakom pojedincu nešto pomaknuti, bilo to pozitivno ili negativno, da nakon predstave ljudi budu promijenjeni. Samim poimanjem da su oni publika, a ja glumica mi smo u odnosu. Sve ostalo su posljedice, što različitije to bolje i zanimljivije. Svi drugi ostvareni odnosi su dobrodošli jer je to znak da se nešto ipak događa, da je živo.
Jedan od imperativa svake umjetnosti je težnja za autentičnošću. Što za vas i vašu generaciju, rođenu i odraslu u – barem kad je o umjetnosti riječ – postmodernističkom svijetu dokinutih pravila, znači pitanje autentičnosti? Je li stvarna autentičnost moguća?
Autentičnost shvaćam jednostavno. Autentičnost iziskuje dobar odnos sa samim sobom, dosljednost samome sebi. Ona se postiže djelovanjem u skladu s vlastitim unutarnjim materijalom, vrijednostima, stavovima, emocijama i slično. Svatko tko poštuje to pravilo je autentičan. Autentičnost se ne treba hiniti, dovoljno je biti iskren sa sobom. Ona je važna za unutarnji balans osobe i važna je za svakog pojedinca, ne samo umjetnike. 
Što tražite u likovima koje igrate, što neka uloga mora imati da bi vas zaintrigirala? Na čemu temeljite "prepoznavanje" s likom? U tom smislu, kako pristupate emocionalnom oblikovanju likova, kako pronalazite ravnotežu između sebe i uloge? Je li ta sposobnost nešto urođeno ili proces koji se nauči?
Sve što radim može se naučiti. Sve što radim sam naučila, što sama, što kroz radionice, što kroz fakultet, što kroz iskustvo. Nema ničega misterioznog u ´prepoznavanju´ s licem i stvaranju odnosa prema njemu. To je sve skup informacija i tehnika. Ozbiljno se zalažem za maksimalnu analizu lica i materijala, za što više informacija skupljenih, bilo to putem filmova, knjiga, podcasta ili razgovora na probi – što je više informacija to je bolja podloga. Prilikom ovakve analize ključno je donošenje odluka. One ne moraju biti uklesane u kamen, one služe, kao što sam već rekla, kao smjernice u stvaranju. Zatim konkretiziram i pojednostavljujem kako bi lakše mogla povezati svoje tijelo i bivanje s nakupljenim informacijama. Ostalo je posljedica. Emocije su nešto univerzalno, svi ih osjećamo, a detalje i popratne elemente tvori kontekst. Zato je najbolji način povezivanja s licem – rad. Rad uložen kako bi saznali i osvijestili što više toga vezano za lice i kontekst u kojemu se ono nalazi.

Spominjali smo ranije transgresije; što je s vašim vlastitim transgresijama – koliko poznajete vlastite granice?
Granice postavljam ovisno o kontekstu situacije, ali moglo bi se reći da je to linija koja je u mom slučaju plastična. Svoje granice kontinuirano istražujem, a njihovu pomicanju vječno težim. To je prilika za nova otkrivanja i iskustva. Strah od nečeg novog i drugačijeg je prirodan, ali ne nužno i loš. Predumišljaji i određivanje granica unaprijed opasni su po svakog umjetnika, ne samo zbog ograničavanja mogućnosti, dakle smanjenja slobode, već i zbog zamke stagnacije. A stagnacija za glumca znači smrt.
Nastavno na to, kad govorimo o pomicanju granica u umjetnosti, zanima me što vi mislite o tabuima, što je po vama još uvijek tabu? Je li zadaća teatra rušiti te tabue? Kako?
U današnje vrijeme tabu teme ne bi trebale postojati, ali čini se da to ipak nije posve točno. Tabui su posljedica neinformiranosti i pokušaja da ostanemo unutar predodređenih granica, čime se ugrožava i društvena sloboda. Rušenje tabua jedna je od zadaća teatra, a prvi korak tome bio bi educiranje i slobodno razmišljanje. Istaknula bih važnost Teatra &TD za mlade umjetnike pa tako i za razbijanje tabua uvučenih u današnje društvo. Teatar &TD poseban je po tome sto njeguje i potiče mlade ljude! Sjajna je platforma za prezentaciju ideja i sposobnosti mladih. Zbog toga pruža priliku novim mišljenjima i načinima koji su u borbi protiv tabua ključni.
Ranije sam spomenuo Jana Fabrea, redatelja čiju ste radionicu pohađali a koji je prije nekoliko godina optužen i osuđen za seksualno uznemiravanje. I zagrebački se ADU upravo nalazi u jeku skandala vezanog uz profesora optuženog za zlostavljanje studentice. Kako gledate na to što se događa?
Prije svega mogu samo iskazati poštovanje prema studentima koji su se ohrabrili napokon progovoriti. Ovo što se trenutno događa kaotično je, ali samo je prikaz stupnja ugroženosti do kojeg su mladi studenti bili dovedeni da bi se njihov glas čuo. Ovo je savršeni prikaz slučaja u kojem bi granice morale postojati. Podržavam ovaj i svaki sličan pokret mladih ljudi jer je to znak da se nešto ipak mijenja. Osobno nisam imala neugodna iskustva, ali svjesna sam opasnosti ovog neuravnoteženog sustava.
Je li teško pronalaziti uzore u takvom okruženju? Tko su vaši uzori, imate li ih?
U ljudima tražim inspiraciju. Nastojim je pronaći u svakom pojedincu, ali postoje oni koji prirodno zrače. Takvi ljudi me magnetski privlače, osjećam se ugodno boraveći u njihovom gravitacijskom polju. Bude u meni poticaj za glumačkim i životnim rastom, otvaraju mi oči za stvari koje možda prije nisam vidjela. Jedna od takvih osoba u mom životu svakako je Alma Prica, koju sam prvi put upoznala u projektu "Sorry" Bobe Jelčića, a zatim malo pobliže u "Beštijama". Unutar ta dva procesa shvatila sam koliko njeno prisustvo ima pozitivan učinak na mene. Zaintrigirala me svojom pojavom i probudila u meni znatiželju za znanjem koje posjeduje. Neizmjerno sam zahvalna na prilici da učim i sazrijevam uz takvu osobu.
Što je s redateljima, jeste li već utvrdili kakvi vam redateljski senzibiliteti najviše odgovaraju?
Od svakoga se može nešto naučiti. Voljela bi imati priliku za suradnju sa što više redatelja i redateljica. Tako bih mogla istražiti razne pristupe, usvojiti više znanja i lakše konkretizirati kakvi mi senzibiliteti odgovaraju. Svakako bih voljela surađivati s Oliverom Frljićem, čiji rad mi je poznat iz perspektive publike ali što se krije u njegovim procesima potpuno mi je nepoznato. Zanima me njegov proces istraživanja i stvaranja, njegov senzibilitet prema glumcima i materijalu koji hrabro iznosi na scenu.
S dosadašnjim ste angažmanom osvojili brojne hvalospjeve kritike i publike. No, uspjeh je ipak subjektivna kategorija. Što je za vas – uspjeh? Kada ćete moći reći da ste zadovoljni postignutim?
Učim se odvajanju vlastitog zadovoljstva od uspjeha, nerijetko je u našem poslu najveći uspjeh upravo pogreška. To je samo prostor mogućih novih ostvarenja i znanja. Zato sam, posljedično, zadovoljna i onime što sam ostvarila, stvaram ili ću ostvariti. Uspjeh je raditi posao koji volim najbolje što mogu, prema tome gledam na sebe kao uspješnu osobu, zahvalnu uspješnu osobu. Zadovoljna sam dokle god moj rast, razvoj i istraživanje traju, a to je nešto što je moja doživotna zadaća. Inače bih teško pronalazila smisla u ovome svijetu.