"Rušenje tabua jedna je od zadaća teatra, želim utjecati na publiku, želim je promijeniti "

Mlada glumica Lara Nekić diplomirala je glumu u rujnu 2023. godine na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu a već se može pohvaliti s čitavim nizom uloga u mainstream kazalištima, među ostalim i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, gdje igra u autorskom projektu Bobe Jelčića "Sorry". Još za studija tri je ljeta igrala u predstavama Glumačke družine Histrion na zagrebačkoj Opatovini, snimila manju ulogu u RTL-ovoj seriji "Blago nama" i epizodnu u srpskom sitcomu "Aviondžije", a odnedavno je gledamo u Teatru &TD, gdje briljira u predstavi "Beštije", autorskom projektu redateljice Kristine Grubiša i dramaturginje Karle Leko u suradnji s glumcima. Teatar &TD prošli je tjedan iznenada zatvorio vrata Velike dvorane zbog problema sa statikom, a dok čekamo vijesti o tome što će biti s predstavama dok je veći dio kazališta u radovima, popričali smo s ovom mladom nadom hrvatskog glumišta. Naravno, o glumi. 
Netom ste diplomirali na zagrebačkoj Akademiji, no već ste kao studentica ostvarili čitav niz uloga u mainstream kazalištima, zaigravši tako i na pozornici HNK-a Zagreb. Znači li to da ste već sazreli kao glumica? Slavni redatelj Jan Fabre, umjetnik metamorfoza, jednom je prilikom rekao kako je "potreban čitav život da postanete mladi umjetnik". Kako vi shvaćate taj put? 
Kvaliteta i uspjeh velike su riječi kojima pokušavamo objektivizirati subjektivan dojam, stoga izbjegavam korištenje takvih pojmova – bavim se više onime "kakva sam glumica danas, na ovoj probi, s ovim kolegama", a manje etiketama. Barem pokušavam. Zavodljivo je, čini mi se, u svakom poslu i izazovu, tražiti definitivnosti, no svaka etiketa izvrsnosti ili uspjeha iza sebe ima ocean malenih, dobrih navika koje u zbroju čine ono što zovemo uspjehom. Izuzev instant slave koja dolazi iz drugih smjerova i zbog drugih razloga, dakako. Pokušavam svoj fokus zadržati sada i ovdje – rezultat rada ionako je izvan moje kontrole. Kada bih na ovaj posao gledala kao na vrh planine na koju se želim popeti, kamo bih dalje otišla kada bih možda jednog dana stigla do vrha? Ovaj me posao–put privlači zbog mogućnosti vječnog istraživanja, učenja, napretka i otkrivanja. Taj bi prostor za svakog umjetnika trebao biti nezasitan, inače bi umjetnost postala rutina, obrazac i nešto mjerljivo.
Koja je po vama osobina za glumca najvažnija?
Mogućnost prilagodbe. To ne znači nedostatak vlastitih stavova, razmišljanja, na kraju i osobina. Mislim na mogućnost prilagodbe unutar niza različitih zadataka, pristupa, procesa i ljudi s kojima surađujemo. Da bismo to mogli, potrebna je još jedna ključna osobina, a to je otvorenost. Otvorenost prema životu, radu i ljudima pruža mogućnost napretka i šireg razmišljanja. Neisključivošću vječno izmičemo zamci dosade i stagnacije. Ona pruža mogućnost bezbolnog stvaranja i uživanja u rastu. Kroz svoj put tako mogu gaziti znatiželjno, a ne frustrirano svime što mi je nepoznato. Uz mogućnost prilagodbe i neisključivost, možda najvažnije vezivno tkivo svih osobina za glumca bila bi disciplina. Discipliniranost glumcu osigurava neupitan rast. Ona je, osim toga, pokazatelj poštovanja prema poslu, sebi i svojim ciljevima. Glumci su zanatlije, sportaši, vizionari, znanstvenici (…); cijeloga se života bave istraživanjem čovjeka i društva, njihovih međuodnosa i rezultata. Čitav život postaje jedno veliko istraživanje i eksperiment, a disciplina je potrebna kako bismo barem sami za sebe znali da smo iz ponuđenoga izvukli maksimum, unatoč okolnostima i mogućnostima.
Zahtijeva li gluma određenu – nazovimo – ranjivost? Kako vi izlazite na kraj s vlastitim ranjivostima? Može li u tom smislu teatar ponuditi "odmor" od života ali i poslužiti kao svojevrsni katalizator?
Ranjivost u glumi je neizbježna. Svakim izlaskom na scenu glumac izlaže sebe. A svoje 'ja' nešto je oko čega smo svi posebno osjetljivi, pa čak i glumci, koji kroz svoje 'ja' kanaliziraju nečije tuđe 'ja'. Što smo hrabriji u otvaranju na sceni, u izlaganju svojih mana, mogućnosti i nemogućnosti, ulozi su veći. Što su veći ulozi, veći je i mogući dobitak. Zbog glume i želje za napretkom i rastom u tom poslu bila sam prisiljena suočiti se sa svojim brojnim ranjivostima. Zbog izmaknutog tla pod nogama počela sam proučavati sebe, gotovo opsesivno. To je rezultiralo većom sviješću o sebi i posve novom i naprednijom higijenom mentalnog zdravlja. Moje ranjivosti su ono što me čini baš tom koja jesam; umjesto izlaženja na kraj s njima, odlučujem ih obgrliti i prihvatiti. U teatru se odmaram, ali i ostvarujem, kroz i uz teatar živim.