Kad smo ga predvečer napokon uhvatili za razgovor na Malom Brijunu, ništa nije upućivalo na to da je posljednja 24 sata proživio poput Rolling Stonesa iz umjereno divljih vremena. Dan ranije još je radio na "Gospodi Glembajevima" za Dubrovačke ljetne igre. Pa se to oduljilo sve do pola tri iza ponoći, jer premijera je već 6. kolovoza. Uz piće poslije toga budan je ostao sve do pet ujutro. Potom se probudio dovoljno rano da stigne na još jednu probu u 10 ujutro.

Pa je jurio na aerodrom na let za Pulu u podne kako bi stigao prvo na jedan, zatim i na drugi brod na prve probe za "Doručak sa šampionom" za Kazališe Ulysses. A tamo je vrag šalu odnio samo nešto manje nego u Dubrovniku, jer je premijera boksačke biografske predstave sa Slavkom Štimcem u glavnoj ulozi 12. kolovoza.

"Ma, slučajno je tako ispalo da imam dvije premijere jednu iza druge, pa da moram paralelno raditi obje. Krleža je trebao biti u srpnju, ali je premješten za kolovoz", ubitačan ritam Staša Zurovac je opisivao tako zen mirno da se savršeno nadopunjavao s kricima lijenoga galeba negdje iz pozadine. A nije da se nešto odmarao niti prije toga, još otkako je u svibnju postavio "Labuđe jezero" u HNK u Rijeci.

"Taj balet je važan zato što kad čovjek samo i pomisli na baletnu umjetnost, prvo što mu padne na pamet, što je u kolektivnoj svijesti, jest 'Labuđe jezero'. Balerina-labudica danas je direktna asocijacija. I to zato što taj balet postoji toliko dugo da se uspeo na gotovo mitsku razinu.

Čak i nakon 100 godina on preživljava u gotovo istom obliku u kojem je nastao iako se u međuvremenu balet razvio i tehnološki i kao vještina. U onom što se prepoznaje kao arhetipska slika, tu se nije mijenjao i zato ni ja nisam htio ništa mijenjati u onom osnovnom, muzičkom i dramaturškom redoslijedu. Smatrao sam da je važno da ljudi kad pročitaju da je to 'Labuđe jezero', da to i vide", objasnio je.

Ali zato je u onome što si je odredio da smije mijenjati napravio vraški posao, nešto do tada neviđeno. I to s vrlo malim riječkim ansamblom, čijom je jednom ranijom inkarnacijom i sam ravnao, onom iz 2003., kad mu je bilo samo 30 godina. "Htio sam to napraviti kao veliku predstavu i sjetio sam se studenata druge godine studija glume i medija, što su ustanovili Rade Šerbedžija i Lenka Udovički. Htio sam neki hibrid, novu estetiku koja za baletomane možda i nije prilična, ali ja sam htio nešto novo", kazao je.

Koreograf koji kaže da više sluša svoje glumce nego oni njega, krenuo je od slike crnog i bijelog labuda. Nastavio je istim monokronim smjerom, na tragu dualne prirode čovjeka, svijeta. Postavio je mnoštvo zrcala i zabavljao se idejama poput one da čovjeka njegov odraz iz zrcala promatra, da slijedi sve njegove pokrete - kad on podigne lijevu ruku, odraz podigne desnu... A onda ga je baš krenulo. Uočio je da je to takav balet da neka opća mjesta očekuju i oni koji balet intenzivno prate i oni koji ga ne prate, pa ih je odlučio isprovocirati, iznenaditi.

"Na primjer, kad u trećem činu uđe Rothbart s crnim labudom, svi su se zaprepastili. Kod mene nema nikog osim princa, kraljice i luda te oni svi leže na podu. Pritom se u prva 32 takta nitko ne miče. Ništa nismo promijenili, samo smo odložili vrijeme reakcije, a to je ipak jako golicalo maštu", uživao je Zurovac objašnjavajući. I onda se odjednom sjetio da mora na još jednu kratku probu s čitanjem. Ispričao se i odjurio, da bi se vratio nakon sat vremena kao što je i obećao.

"S probama ćemo nastaviti poslije, negdje do jedan ili dva iza ponoći", rekao je i ovaj put neobjašnjivo mirno, bez nekih signala da se ruši od umora, iako je, ako smo dobro računali, u posljednjih 36 sati spavao samo četiri sata, od toga radio kakvih 30 sati i planirao raditi još šest ili sedam. Baletni plesači su općenito žilava sorta, ekipa koja se kroz dril oblikuje od najranijeg djetinjstva, što je bio slučaj i sa Zurovcem. Imao je sedam godina kad su ga roditelji upisali u baletnu školu i na sportsku gimnastiku.

Jedno od to dvoje otpalo je samo od sebe - kao tinejdžer je narastao previsok i prebrzo da bi se nastavio baviti gimnastikom. I dok si rekao Baletna akademija Vaganova, Zurovac je napunio već 18 godina. Bila je 1991. i dobio je stipendiju za već tad više od četvrt milenija staru baletnu akademiju u Sankt Peterburgu.

"Pa, duga je to priča, ali da pokušam. Taman je počinjao rat, Zagreb je bio u zamračenjima. Roditelji su me vozili u Bratislavu, a odatle sam letio za Moskvu. Pa sam morao presjedati s aerodroma Šeremetjevo 1 na 2, s osam kofera. Pa je ispalo da na letu, koji je po rasporedu bio u jedan poslijepodne iz Moskve za Sankt Peterburg, više nije bilo mjesta. Morao sam čekati sljedeći, let broj 111 navečer, tako da sam na akademiju stigao s tih osam kofera tek u tri ujutro", prisjećao se, postajući sve sumnjiviji da izrazito natprosječno dobro pamti brojeve.

Kad je došao u bivšu Carsku baletnu školu, odnosno bivši Lenjingradski državni koreografski institut, u golemom dvorištu i u golemoj zgradi nije bilo žive duše. Osim...

"Propustila me je unutra nekakva 'babuška' koja je tamo radila na porti. Odvela me je u samu akademiju, u zgradu gdje su učionice. Na kat na kojem me je pustila bile su učionice u kojoj su imali krevete i tamo me ostavila da spavam. Ali me je zamolila da preko noći zaključam vrata iznutra", i tako je mladić napokon dobio priliku raspasti se od umora nakon avanture na putu od gotovo 2000 kilometara zračne linije od Zagreba do Sankt Peterburga.

"Sljedeća slika koje se sjećam bila je da se budim, da gledam koliko je sati. Bilo je 11 ujutro. A akademija s nastavom počinje već od sedam. Ono što me je probudilo bila je vika, lupnjava, i kad sam otključao vrata tog kata s učionicama, zatekle su me stotine djece na stepenicama i profesori koji su vikali i lupali. Prvi dan mi je započeo tako što su me svi odmah upoznali", zaključio je otrovno.

Nekoliko puta je ponovio da je to bilo "tako neugodno za prvo predstavljanje", a mi smo ga "tješili" da je, ako ništa drugo, već s 18 ostavio nezaboravljiv trag u 253 godine povijesti akademije. Tako "proslavljen" trebao je izgurati cijelu jednu akademsku godinu.

"U to je vrijeme još vrijedila razmjena studenata između Jugoslavije i SSSR-a. Imao sam i stipendiju za tu specijalizaciju, ali nisam dobivao novac s kojim bih živio cijeli mjesec jer država se već raspala. Ipak, u to je vrijeme u Rusiji još bilo dosta 'gusto', tako da je naših sto maraka...", simpatičan je bio taj lapsus sa svojatanjem strane valute.

"... želim reći, njemačkih sto maraka vrijedilo kao njihove tri mjesečne plaće, pa je to bilo sasvim podnošljivo. Bilo je to vrlo intenzivno iskustvo, od rujna jedne do lipnja druge godine. Prvi put sam bio tako daleko i tako izdvojen iz doma na tako dug period. Svi letovi su bili ukinuti, telefonske veze nisu bile uspostavljene. Mjesecima nisam mogao razgovarati s obitelji, sve dok se nije uspostavilo nešto preko Češke, preko nekih brojeva, pa si nakratko ipak mogao nazvati prije nego što bi pukla veza.

A ti imaš obavezu steći ono po što si došao, istodobno se nosiš s time što si bačen u zadnji razred najbolje akademije na svijetu. Ali vidio sam jako puno. Pohodili smo sve predstave koje smo stigli vidjeti. Kad sam na polugodištu svratio kući, putovao sam 56 sati vlakom kroz Poljsku, Češku i Austriju. Na kraju mi je u Zagrebu sve bilo čudno, kazalište mi je drugačije izgledalo, drugačije mi je izgledao Pleso. Čovjeku se, posebno tako mladom, izmijeni perspektiva i bilo je to zapravo prekrasno iskustvo", sažeo je svoju avanturu u nekoliko minuta.

Još koju godinu poslije i u Hrvatskoj su ga počeli zasipati priznanjima, posebno otkako je otkrio Vasca Wellencampa s predstavom "Balade koje donosi vjetar". Portugalski koreograf ga je odveo prvo na gostovanje u Macau, a onda i na dvije godine u svoju trupu u Lisabon. "Dao mi je priliku da kao mladi autor napravim nekoliko komada", pričao je.

To ga je, kaže, usmjerilo u estetskom smislu. Za baletnu stvarnost krvi i boli, pak, svojedobno je rekao da u tom poslu nijedna poza nije prirodna, da se njihova tijela tim vježbama opiru cijeloga života. "Osim toga, savršenstvo se teško postiže, tako da nas pedagozi stalno prisiljavaju da dajemo više i bolje. Stoga je, uz pljesak gledatelja na kraju predstave, najveća nagrada svakom plesaču osjećaj pobjede nad samim sobom, spoznaja da je postao svoga tijela gospodar", opisao je život posvećen baletu.

Vremenom je postao umjetnički sve nemirniji i sve se više počeo upuštati u dramske predstave, kao sad kad, primjerice, postavi "Labuđe jezero, a tri mjeseca poslije koreografski postavlja dvije drame istodobno. Samo, uz to je već došlo vrijeme da se Zurovac požuri na nastavak proba za "Matu Parlova", koje su se, kako je rekao, trebale oduljiti sve do jedan ili dva iza ponoći.