Mnogo je danas pjesnikinja i pjesnika. Pišu, objavljuju, čitaju, nastupaju na manifestacijama i festivalima, natječu se sami sa sobom, s vremenom, s obavezama, s brzinom življenja i mukama preživljavanja, s prilikama i neprilikama objavljivanja, ponekad i jedni s drugima. Opstati kao pjesnik/inja godinama, ne posustati, ne odustati, održati razinu koncentracije i umjetničke vrijednosti, kao i ljubavi za stihove, meandrirajući kroz vlastitu poetiku održavajući je prepoznatljivom i ostajući u krugu najboljih i najupornijih, nije jednostavno. Uspjelo je to pjesnikinji Sonji Manojlović (1948), čija je šesnaesta knjiga poezije, naslovljena "Šale i opomene" (Fraktura, 2022), ovih dana pred čitateljima.

Sonja Manojlović u hrvatskoj se poeziji javila 1965. godine knjigom "Tako prolazi tijelo". U prvoj pjesmi te prve knjige samo su dva stiha: "Dođoh da prozrem dogovore/a evo dogovarati se treba za riječ". Ova se autorica neumorno "dogovara za riječ" više od pola vijeka. Za svoj je pjesnički rad i ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu 2016. godine dobila cijenjenu nagradu Goranov vijenac, a nagradu Plaketa sv. Kvirina dobila je 2011. godine, također za ukupan doprinos hrvatskoj poeziji. Pjesme su joj uvrštavane u antologije, nagrađivane i prevedene na više od 20 jezika, bila je gošća svjetskih pjesničkih događanja. Njezin pjesnički glas važan je i kao predstavnik suvremene hrvatske poezije u svijetu.

Nova knjiga, "Šale i opomene", donosi 68 pjesama podijeljenih u četiri ciklusa: "Majke svijeta su uvijek mlade", "Svežder, nepomoziv", "Okus je čuvar našeg života" i "Odasvud vidljiva". Naslovnicu je kreirao Saša Šekoranja, koji je autor i 11 crtačkih ilustracija u knjizi; te su jednostavne ilustracije poezija za sebe, a sljubljene s autoričinim stihovima čine jedinstvenu pjesničku cjelinu. Autorica već godinama surađuje sa Šekoranjom, koji je likovno obogatio i neke od njezinih ranijih knjiga.

U knjizi "Šale i opomene" pjesme su otisnute samo na desnoj strani, što stvara dojam prozračnosti - ostavljanjem prostora bjelini, svaka pjesma postaje djelo s kojim se može ući u jedinstveni dijalog i ostati dovoljno dugo, kao sa skulpturom ili predahom u praznini. Pjesme s ilustracijama kao da su neprestano u kretanju neomeđenim prostorom; sve sadrže interpunkciju, a većina ih ostaje otvorena, bez točke na kraju.

Lirska protagonistica oštroumna je i mudra promatračica; promatra čudesne i čudnjikave gradske likove, prosjakinju, hodača na štulama, plesače tanga, vozača dograđenih bicikala, meditanta, vizualno neobična stvorenja, uličnu modu…Pjesničko opažanje neimenovanih urbanih pejzaža posreduje kozmopolitsko iskustvo i unutarnju atmosferu protagonistice, a slike sakupljene znatiželjom u zapažanjima postaju poezija, kao u pjesmi "S ružom u zubima": "Plesači tanga razmjenjuju tangazme,/premeću iz ruke u ruku/pola žene, pola muškarca,/uzvitlani oko praznog središta/kojim se služe magičari, vješci i pjesnici/koliko je dosta".

Nadalje, lirska protagonistkinja mijenja govorne pozicije, izmiče se daleko kao distancirana promatračica, obraća se dalekom i bliskom drugom, sama sebi, povremeno se vraćajući u "ja" mjesto. Ova promjena pozicija također potencira neprestano kretanje i ritam promatranog kao i ritam vlastitog kretanja kroz prostor, vrijeme i uviđanje. Obraća se, primjerice, ženi (prijateljici?) u pjesmi "I o tome", pridružujući je time posebnim likovima grada, svjesno je sklanjajući iz očekivanih rodnih uloga: "Jesi li majka, kućanica/ili ljubavnica?/Nijedno od toga./Hodajuća instalacija,/skulptura odjeća/koja se nema gdje odjenuti,/osim u ogledalu, na uskoj stazi/na kojoj se teško mimoilaze/opća mjesta." Jedna je pjesma, zasigurno ne slučajno, naslovljena "Kisikova djeca", baš kao ciklus pjesama velikog Josipa Severa, neobjavljen za njegova života, čime je kroz jezik uspostavljena veza među pjesnicima, vremenima i poetikama.

Postoji nešto neuhvatljivo u poeziji Sonje Manojlović, valja se dobro napregnuti iznutra kako bi se odmotali pjesnički slojevi napisanog, mnogo je toga enigmatskog u iskazu, ogrnutog u fini plašt skrivenosti, u metaforu koja ne zavodi nametljivo već poziva na duboko otključavanje. Baš kao što kaže stih u pjesmi "Šale i opomene", prema kojoj je i naslovljena knjiga, "tamo se spotakla, zakoračila preko ruba", poezija Sonje Manojlović zakoračuje preko ruba. Kao čitatelje nas elegantno prepušta sebi, vlastitoj imaginaciji. Riječ je o jezični preciznoj knjizi koja posvećenog čitatelja nagrađuje osobnim otkrivenjima.

Šale i opomene

Stala u vrstu do horizonta

tamo se spotakla, zakoračila preko ruba,

izronila ovdje,

zar već starica na kopitašicama,

praznih hlača,

hoda na pretpostavka?

Tetovaže za laku noć

A tek odjeća s prorezima

na očekivano – neočekivanim mjestima

Kroz njih se vidi

I davno i nedavno

Ima li opasnijeg mjesta

od praga tijela,

tu salijeću i zmajevi i sirene

naša imena, naša plitka ležišta

za ono što jest, i ono što nije

Tetovaže, dugo nošena pisma bez adresa,

idu prema meni raskititi čula,

dijete i dojam,

žena i osjećaj,

muškarac i slutnja,

Starac i odsjaj

Danas

Danas!

Kakav nepoznat datum!

- prvi put ga vidim!

Gle, obaveze, gle, ničega!

Nominativa i vokativa njihala

svega u prolazu,

trkača na duge staze

I tko bi odolio

malo, sasvim malo mešetariti

sa pozdravima,

pogledom ustranu