O velebnom i napola obnovljenom neobaroknom dvorcu Sveti Križ Začretje, koji se prostire na čak 2700 četvornih metara i nema adekvatno grijanje, brine se umirovljena znanstvenica i sveučilišna profesorica Mirna Flögel-Mršić, koja je 2002. godine kupila potpuno devastirani dvorac i tako ga spasila od propasti. 

“Spomenula sam lokalnom slikaru Ivanu Lovrenčiću da moj stariji sin Janko, koji živi u Londonu, želi kupiti vikendicu na moru. Rekao mi je da je lokalna poljoprivredna zadruga u stečaju i prodaje dvorac te mi sugerirao da ga kupimo. Prikupili smo novac, prodali jedan stan u Zagrebu i kupili dvorac. Bio je u užasnom stanju, potpuno propao zbog dugogodišnjeg neodržavanja. Prvo sam u arhivima proučila izvorno stanje dvorca, a onda sam ga počela obnavljati od temelja uz pomoć lokalnih obrtnika. Proveli smo kanalizaciju, sanirali dimnjake, obnovili građevinsku stolariju i dio krovišta. To je bio ogroman posao”, kaže Mirna Flögel-Mršić. Dvorac je spomenik kulture prve kategorije, a građen je i dograđivan tijekom 17. i prve polovice 18. stoljeća. U njemu su živjele hrvatske plemićke obitelji Keglević, Sermage i Vranyczany-Dobrinović, a tijekom stoljeća bio je poznat i kao rasadnik hrvatske kulture. Zbog toga je Mirna Flögel-Mršić, elokventna i vitalna, vrlo kritična i u komunikaciji ponekad provokativna čuvarica kulturne baštine, odlučila u njemu izložiti vrijednu ostavštinu svoje obitelji, od stilskog pokućstva i slika do skulptura, knjiga i rukopisa te drugih umjetnina, koje su prikupljali tijekom 400 godina. Ideja je bila da dvorac Sveti Križ Začretje funkcionira kao samoodrživ muzej kulture življenja. “Dvorac svjedoči o našem kulturnom identitetu i povijesnoj povezanosti hrvatske i europske kulture“, kaže te napominje kako je zamislila da bude mjesto na kojem će se na najbolji mogući način povezati kultura, umjetnost i znanost. Zato je odmah nakon završetka obnove udahnula dvorcu novi život. Počela je organizirati izložbe, poetske večeri i koncerte te sama prezentirati turistima zanimljive povijesne priče o životu onodobnog plemstva, ali i o svakom pojedinom predmetu u dvorcu. Mirna Flögel-Mršić supruga je prvog hrvatskog ministra vanjskih poslova Zdravka Mršića i majka dvojice znanstvenika. Stariji Janko Flögel-Mršić još kao tinejdžer osmislio je i prodao računalnu igru softverskoj kući Paradox i na njoj zaradio. Danas je doktor informatičkih znanosti i profesor je na Imperial Collegeu u Londonu, a smatraju ga stručnjakom za sigurnosni softver kojim se sprečavaju hakerski napadi. Dobriša Flögel-Mršić je neuroznanstvenik, a danas je ravnatelj Instituta za mozak u Londonu. Potječe iz plemenitaške obitelji u kojoj je bilo pjesnika, slikara, urbanista i sportaša. Primjerice, jedan njezin stric je hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić, a drugi slikar Dragan Melkus, dok je majčina sestra Marija Crnadak bila jugoslavenska prvakinja u tenisu.  

“U kući se sve učilo, od glazbe do znanosti, nisi bio fah idiot“, kaže te sjeda za klavir i odsvira Beethovenovu “Za Elizu“. Otkriva da je htjela studirati klavir, ili medicinu, međutim, obitelj joj je sugerirala da upiše naftni smjer na Tehnološkom fakultetu što je u ono doba bio hit. Nakon diplome dobila je Fulbrightovu stipendiju i usavršavala se na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Johns Hopkins u Baltimoreu, a zatim i u Londonu. Predavala je na Farmaceutsko-biokemijskom, Tehnološkom i Medicinskom fakultetu te na PMF-u u Zagrebu, a zatim i u Londonu. Usto je i pionirka u istraživanju stresa koje je provodila tijekom Domovinskog rata i u devedesetima prošlog stoljeća. Utemeljila je znanstvenu disciplinu glikobiologiju i prva povezala stres s pojavom raznih bolesti, kao što su benigni i maligni tumori. “Ta teorija o utjecaju malih šećera u organizmu postala je slavna i zato sam danas super citirana“, kaže.   
U Zbirci Flögel-Mršić nalaze se mnoga vrijedna djela hrvatskih umjetnika, primjerice slikara Josipa Biffela, Ljube Ivančića, Slavka Kopača, Ivana Lovrenčića, Ivana Rabuzina, Miljenka Stančića, Ive Dulčića, Celestina Medovića, Nikole Reisera, Daniela Butale i Slavka Šohaja, a tu su i skulpture kipara Josipa Marinovića, Roberta Frangeša–Mihanovića i Vanje Radauša. S ponosom nam pokazuje slike svog strica Dragana Melkusa i obiteljske portrete koji krase zidove dvorskih salona – njezin autoportret, rad Slavka Šohaja, te portrete majke, bake i prabake. U zbirci su također dva portreta Milke Trnine – jedan je naslikao Dragan Melkus dok je u Münchenu prijateljevao sa slavnom primadonom, a drugi Ljerka Njerš. Tu je i portret grofice Drašković, koji je specijalno za dvorac naslikao Velimir Trnski. Za Mirnu Flögel-Mršić sve te slike i predmeti imaju veliku memorijalnu vrijednost. Ona o svakoj od njih može ispričati neku povijesnu zanimljivost ili obiteljsku anegdotu. Kad govori o slikama “čudesnog Slavka Kopača“, čija se izložba upravo može pogledati u dvorcu, napominje da je umjetnik s njezinom majkom Zdenkom Crnadak išao u školu u Vinkovcima, a kad je dolazio iz Pariza u Zagreb, uvijek je prespavao kod njezine obitelji. Početkom sedamdesetih htio je donirati zbirku svojih slika zagrebačkoj Modernoj galeriji, međutim, tadašnji ravnatelj to je odbio zbog političkih razloga. Te Kopačeve slike na kraju su završile u njezinoj kolekciji. Svaka prostorija u dvorcu evocira sjećanje na jednog ili više umjetnika donoseći priču o njegovu životu i doprinosu hrvatskoj kulturi. U Crvenom salonu nalazi se sjedeća garnitura iz doma prirodoslovca Dragutina Gorjanovića Krambergera, a vitrine krase ukrasne čaše koje je Ante Starčević dijelio na osnivanju svoje stranke. U dvorcu je pohranjena i slavna secesijska keramika Zsolnay, zatim porculan Maisen, barokne škrinje, amfore te zbirka vrijednih glasovira, koju je njezin stric, skladatelj i autor međimurskih popijevki te vlasnik salona klavira u Ilici, posuđivao obiteljima čija su djeca učila svirati. “Kad su mi poslije Drugog svjetskog rata vratili 48 klavira, poklonila sam ih Elly Bašić. Ona je osnovala Glazbenu školu ‘Pavao Markovac’ i vjerujem da i današnji učenici sviraju na tim klavirima”, kaže. 

U sobi njezinog strica, pjesnika Dobriše Cesarića, pohranjeni su njegovi rukopisi, sva izdanja njegovih djela te pjesme i pisma koje su mu pisali poštovaoci njegove poezije. Tu je i uvezana zbirka njegovih dječjih pjesmica koje nikad nisu objavljene. “Danas je njegova poezija svedena na ‘Slap’ i ‘Malu voćku poslije kiše’, što je stvarno sramota, a nitko ne zna njegovu ‘Čemernu kletvu’ niti druge strastvene domoljubne pjesme”, kaže te pojašnjava da je Cesarić nakon 1945. godine proglašen fašistom zato što nije s ostalim intelektualcima i umjetnicima otišao u šumu, u partizane, nego je ostao u Zagrebu. 

U partizane je otišao i kipar Vanja Radauš, kojeg je njezina obitelj financirala između dva rata. “Vanja je mom stricu ostavio mnoga djela koja su danas u dvorcu”, kaže te dodaje da se Jure Franičević Pločar, kao i mnogi drugi, borio za Cesarića, ali je on ipak postao “žrtva napisanih gluposti”. Kaže da su za stotu obljetnicu Cesarićeva rođenja Francuzi preveli i objavili njegovu poeziju, a u Hrvatskoj to nije niti zabilježeno, jedino je ona u vlastitoj nakladi objavila likovno-poetsku mapu u kojoj je Ivan Lovrenčić ilustrirao Cesarićevu liriku. U salonu Melkus nalazi se ostavština i djela slikara i književnika Dragana Melkusa. Njegov otac Rupert Melkus bio je gradski mjernik, prvi moderni zagrebački urbanist, koji je zaslužan za širenje Donjega grada. Poznat je i po tome što je obnavljao Zagreb nakon katastrofalnog potresa 1880. godine. On je, naime, obilazio razoreni grad s Augustom Šenoom. Pokazuje i sliku Hrvoja Melkusa, slikara i profesora na Akademiji likovnih umjetnosti, koji je nakon Drugog svjetskog rata otišao u München, gdje je hranio bokce i klošare. “Tako je nastala cijela zbirka klošara”, kaže. U dvorcu je izložena i skulptura Oscara Neumanna, podrijetlom iz Osijeka, koji se družio s Winstonom Churchillom. Bio je i kipar britanske kraljice. “Kad sam bila gostujući profesor u Londonu sedamdesetih godina, išla sam k Neumannu na trač partije u njegov atelje u palači St. James”, kaže te dodaje da je on, kao i Vanja Radauš, bio đak njezina strica Maksa Melkusa, profesora latinskog i njemačkog, koji ga je podučavao – matematiku kako bi dobio dvojku i mogao maturirati. Nakon Neumannove smrti sve je iz ateljea darovano Osijeku, a Maksu Melkusu pripala je jedna skulptura. Kako je izgledao život u dvorcu? Mirna Flögel-Mršić objavila je knjigu o dvorcu i zna sve o bivšim stanarima. Prvi graditelji dvorca bili su plemićka obitelj Keglević. Početkom 18. stoljeća u dvorcu je rođena pjesnikinja Katarina pl. Keglević, koja je pisala pjesme na narodnom jeziku. Petar Keglević posjed je poslije smrti ostavio supruzi Ani Walpurgi, kćeri grofa Janka Draškovića, pa mnogi dvorac smatraju Draškovićevom kurijom. No to nije točno. Ana se udala za Petera Troilla te je dvorac pripao plemićkoj obitelji Sermage. Nakon smrti posljednjeg svetokriškoga Keglevića dvorac je preuzela obitelj Sermage, a onda ga je 1887. kupio Janko Vranyczany-Dobrinović. Barun Vranyczany unaprijedio je vlastelinstvo i pripojio mu dobra Puhakovec i Šenjugovo. U drvenoj kuriji u Puhakovcu umro je Ivan Kukuljević Sakcinski, koji je u Saboru prvi progovorio hrvatskim jezikom, a u Šenjugovu je djetinjstvo i mladost provela prva hrvatska novinarka i poznata književnica Marija Jurić Zagorka jer joj je otac bio upravitelj imanja. 

“Vranyczanyjevi su bili profiteri. Austro-ugarska nagodba dala je Mađarima vlast nad Hrvatskom, sve do Rijeke. Mađari su nametnuli poreze na imovinu, a u državne službe nisu htjeli primiti narodnjake, pa je većina hrvatskih plemića počela prodavati svoja imanja. No oni koji su surađivali s Mađarima imali su povlastice. Tako su Vranyczanyji pokupovali od hrvatskog plemstva sve posjede. Barun Janko Vranyczany bavio se trgovinom, imao je veliku ergelu konja i karuce koje su prodavali u Beču, ali je zapustio kulturni život. Nije imao djece i oporukom je sve ostavio svom nećaku Janku Vranyczanyju, budućemu ministru turizma u prvoj hrvatskoj vladi i prvom hrvatskom veleposlaniku pri Europskoj uniji. Međutim, njegov otac Ambroz prokockao je cijeli imetak u Monte Carlu. Zbog toga je barunica Vranyczany, rođena Hellenbach, majka malog Jankeca, prodala dvorac Savskoj banovini kako bi se podmirili Ambrozovi kockarski dugovi. Osnovala je prvi Montessori vrtić u Zagrebu, u koji sam i ja išla, s njim”, prisjeća se Mirna Flögel-Mršić te navodi da su u dvorcu nakon odlaska posljednjih plemića bili poljoprivredna škola, dom zdravlja i kinodvorana, a u vrijeme Drugog svjetskog rata čak i vojni partizanski zatvor. Mirna Flögel-Mršić kaže da se krivo mislilo da su žene tad bile nepismene. “Muški su išli u rat, tamo gdje je car zamislio, a žene su se brinule o gospodarstvu i proizvodnji hrane na imanju. Svi su na posjedu živjeli kao zajednica. I svima je bilo stalo da urod bude što bolji jer su znali da će onda preživjeti zimu. Također su imali pametne peći i znali su da za svako drvo, posječeno za ogrjev, moraju posaditi novu sadnicu”, kaže te dodaje da je dvorac imao dva jezera – “jedno s otočićem i klupicama, za hofiranciju”, a drugo je bilo ribnjak gdje su lovili ribu, a kad se voda smrznula išli su u lov. Imali su i raskošni perivoj gdje su se znale održavati raskalašene plemićke zabave. 

“Svake dvije godine tiskali su priručnik ‘Prudentia aeconomica’ o mudrosti održavanja kućanstva. Učili su raditi bilancu o tome koliko su posijali a koliko požnjeli te što im se isplati saditi ili sijati na imanju. Primjerice, na ovim bregovima u okolici dvorca ispitivali su različite insolacije na glinastoj i pjeskovitoj zemlji kako bi utvrdili gdje će grožđe biti kiselije, ili slađe, ili gdje će brže dozreti. Na temelju tih saznanja naši vinogradari odlučivali su koji tip loze trebaju saditi u ovom kraju”, kaže te napominje da svetokriško plemstvo nije izrabljivalo seljake, kako se to poslije htjelo prikazati. 

Prije pandemije koronavirusa dvorac Sveti Križ Začretje posjećivali su turisti iz Križevaca, Rijeke i drugih krajeva Hrvatske, ali iz Njemačke i Austrije, no sad je sve stalo. “Dvorac se nalazi na odličnoj turističkoj destinaciji, na trasi koja vodi od sjevera prema moru, odmah uz autocestu Zagreb - Macelj, pa sam mislila da će se turisti zaustaviti i upoznati s hrvatskom kulturom i poviješću, u kletima nešto pojesti i popiti te nastaviti prema moru. To se nije realiziralo, kao što se u ovoj državi ništa ne može realizirati”, kaže Mirna Flögel-Mršić. Pojašnjava da je na natječajima za potporu obnove spomeničke baštine Ministarstva kulture i medija uvijek dobivala odbijenice, s obrazloženjem da obnova svetokriškog dvorca nije “javna potreba u kulturi”. “Država je do 2009. godine nešto ulagala u obnovu dvoraca, a danas apsolutno ništa. Dok sam bila profesorica u Londonu, organizirala sam u Zagrebu, u svom stanu u Novakovoj ulici, masterclass iz violine. U Zagreb je došao Yfrah Neaman, kolega slavnog Yehudija Menuhina, kod kojeg je moj sin učio violinu, i izabrao nekoga za stipendiju. Tako je jedne godine izabrao Ninu Obuljen. Osim nje, kod mene u Londonu stanovali su i besplatno studirali glazbu Goran Končar i Ida Gamulin, koja je kod Emi Fisher učila klavir. Končar mi je zahvalan i svake tri godine odsvira u dvorcu neki koncert, a Nina Obuljen Koržinek neće da zna niti za mene niti za dvorac”, kaže Mirna Flögel-Mršić. Ističe da ne naplaćuje ulaznice turistima jer bi onda morala državi plaćati porez zato što bi se to tretiralo “kao korištenje kulturne baštine za vlastiti profit”. “Kakav profit?! Pogledajte koliko ima lustera u ovoj dvorani! Kad organiziram izložbu ili koncert, moram upaliti sva svjetla u dvorani i još na hodniku, i ode cijela moja penzija. Profita nigdje! S 53 godine radnog staža imam mirovinu od 5700 kuna i tim novcem održavam dvorac. Nemam niti za čistačicu, cijeli dan metem, družim se s paucima i miševima”, kaže te dodaje da ovisi o donacijama. Također nikad nije prošla na natječajima europskih fondova. “U suradnji s arhitekticom i umirovljenom sveučilišnom profesoricom Hildegarde Auf-Franić napisala sam projekt, međutim, nismo dobili nikakav odgovor. Sve kontrolira Ministarstvo kulture i medija”, zaključuje Mirna Flögel-Mršić.   

Kritična je i prema bivšemu ministru kulture Boži Biškupiću, koji je obnovio Žitnicu kao Galeriju Lovrenčić. “Lovrenčić je svoje slike poklonio općini. Kad je umro 2003. godine, Biškupić je slike odnio sebi u Samobor. Sad je u Žitnici Galerija narodnih rukotvorina, a od Lovrenčića je ostao njegov štafelaj i možda pet slika”, kaže. Također je vrlo kritična prema konzervatorima i njihovu neznanju. “Keglevići su sagradili crkvu u mjestu, a naši konzervatori su zazidali njihove kripte jer se župniku nije dalo plaćati renoviranje podruma od crkve. Usto, govore da je ta crkva iz 12. stoljeća! Netko je tu lud! Nitko više ne zna povijest”, zaključuje Mirna Flögel-Mršić.