Sama čistim 2400 kvadrata dvorca koji čuva vrijednu zbirku

O velebnom i napola obnovljenom neobaroknom dvorcu Sveti Križ Začretje, koji se prostire na čak 2700 četvornih metara i nema adekvatno grijanje, brine se umirovljena znanstvenica i sveučilišna profesorica Mirna Flögel-Mršić, koja je 2002. godine kupila potpuno devastirani dvorac i tako ga spasila od propasti. 

“Spomenula sam lokalnom slikaru Ivanu Lovrenčiću da moj stariji sin Janko, koji živi u Londonu, želi kupiti vikendicu na moru. Rekao mi je da je lokalna poljoprivredna zadruga u stečaju i prodaje dvorac te mi sugerirao da ga kupimo. Prikupili smo novac, prodali jedan stan u Zagrebu i kupili dvorac. Bio je u užasnom stanju, potpuno propao zbog dugogodišnjeg neodržavanja. Prvo sam u arhivima proučila izvorno stanje dvorca, a onda sam ga počela obnavljati od temelja uz pomoć lokalnih obrtnika. Proveli smo kanalizaciju, sanirali dimnjake, obnovili građevinsku stolariju i dio krovišta. To je bio ogroman posao”, kaže Mirna Flögel-Mršić. Dvorac je spomenik kulture prve kategorije, a građen je i dograđivan tijekom 17. i prve polovice 18. stoljeća. U njemu su živjele hrvatske plemićke obitelji Keglević, Sermage i Vranyczany-Dobrinović, a tijekom stoljeća bio je poznat i kao rasadnik hrvatske kulture. Zbog toga je Mirna Flögel-Mršić, elokventna i vitalna, vrlo kritična i u komunikaciji ponekad provokativna čuvarica kulturne baštine, odlučila u njemu izložiti vrijednu ostavštinu svoje obitelji, od stilskog pokućstva i slika do skulptura, knjiga i rukopisa te drugih umjetnina, koje su prikupljali tijekom 400 godina. Ideja je bila da dvorac Sveti Križ Začretje funkcionira kao samoodrživ muzej kulture življenja. “Dvorac svjedoči o našem kulturnom identitetu i povijesnoj povezanosti hrvatske i europske kulture“, kaže te napominje kako je zamislila da bude mjesto na kojem će se na najbolji mogući način povezati kultura, umjetnost i znanost. Zato je odmah nakon završetka obnove udahnula dvorcu novi život. Počela je organizirati izložbe, poetske večeri i koncerte te sama prezentirati turistima zanimljive povijesne priče o životu onodobnog plemstva, ali i o svakom pojedinom predmetu u dvorcu. Mirna Flögel-Mršić supruga je prvog hrvatskog ministra vanjskih poslova Zdravka Mršića i majka dvojice znanstvenika. Stariji Janko Flögel-Mršić još kao tinejdžer osmislio je i prodao računalnu igru softverskoj kući Paradox i na njoj zaradio. Danas je doktor informatičkih znanosti i profesor je na Imperial Collegeu u Londonu, a smatraju ga stručnjakom za sigurnosni softver kojim se sprečavaju hakerski napadi. Dobriša Flögel-Mršić je neuroznanstvenik, a danas je ravnatelj Instituta za mozak u Londonu. Potječe iz plemenitaške obitelji u kojoj je bilo pjesnika, slikara, urbanista i sportaša. Primjerice, jedan njezin stric je hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić, a drugi slikar Dragan Melkus, dok je majčina sestra Marija Crnadak bila jugoslavenska prvakinja u tenisu.  

“U kući se sve učilo, od glazbe do znanosti, nisi bio fah idiot“, kaže te sjeda za klavir i odsvira Beethovenovu “Za Elizu“. Otkriva da je htjela studirati klavir, ili medicinu, međutim, obitelj joj je sugerirala da upiše naftni smjer na Tehnološkom fakultetu što je u ono doba bio hit. Nakon diplome dobila je Fulbrightovu stipendiju i usavršavala se na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Johns Hopkins u Baltimoreu, a zatim i u Londonu. Predavala je na Farmaceutsko-biokemijskom, Tehnološkom i Medicinskom fakultetu te na PMF-u u Zagrebu, a zatim i u Londonu. Usto je i pionirka u istraživanju stresa koje je provodila tijekom Domovinskog rata i u devedesetima prošlog stoljeća. Utemeljila je znanstvenu disciplinu glikobiologiju i prva povezala stres s pojavom raznih bolesti, kao što su benigni i maligni tumori. “Ta teorija o utjecaju malih šećera u organizmu postala je slavna i zato sam danas super citirana“, kaže.   
U Zbirci Flögel-Mršić nalaze se mnoga vrijedna djela hrvatskih umjetnika, primjerice slikara Josipa Biffela, Ljube Ivančića, Slavka Kopača, Ivana Lovrenčića, Ivana Rabuzina, Miljenka Stančića, Ive Dulčića, Celestina Medovića, Nikole Reisera, Daniela Butale i Slavka Šohaja, a tu su i skulpture kipara Josipa Marinovića, Roberta Frangeša–Mihanovića i Vanje Radauša. S ponosom nam pokazuje slike svog strica Dragana Melkusa i obiteljske portrete koji krase zidove dvorskih salona – njezin autoportret, rad Slavka Šohaja, te portrete majke, bake i prabake. U zbirci su također dva portreta Milke Trnine – jedan je naslikao Dragan Melkus dok je u Münchenu prijateljevao sa slavnom primadonom, a drugi Ljerka Njerš. Tu je i portret grofice Drašković, koji je specijalno za dvorac naslikao Velimir Trnski. Za Mirnu Flögel-Mršić sve te slike i predmeti imaju veliku memorijalnu vrijednost. Ona o svakoj od njih može ispričati neku povijesnu zanimljivost ili obiteljsku anegdotu. Kad govori o slikama “čudesnog Slavka Kopača“, čija se izložba upravo može pogledati u dvorcu, napominje da je umjetnik s njezinom majkom Zdenkom Crnadak išao u školu u Vinkovcima, a kad je dolazio iz Pariza u Zagreb, uvijek je prespavao kod njezine obitelji. Početkom sedamdesetih htio je donirati zbirku svojih slika zagrebačkoj Modernoj galeriji, međutim, tadašnji ravnatelj to je odbio zbog političkih razloga. Te Kopačeve slike na kraju su završile u njezinoj kolekciji. Svaka prostorija u dvorcu evocira sjećanje na jednog ili više umjetnika donoseći priču o njegovu životu i doprinosu hrvatskoj kulturi. U Crvenom salonu nalazi se sjedeća garnitura iz doma prirodoslovca Dragutina Gorjanovića Krambergera, a vitrine krase ukrasne čaše koje je Ante Starčević dijelio na osnivanju svoje stranke. U dvorcu je pohranjena i slavna secesijska keramika Zsolnay, zatim porculan Maisen, barokne škrinje, amfore te zbirka vrijednih glasovira, koju je njezin stric, skladatelj i autor međimurskih popijevki te vlasnik salona klavira u Ilici, posuđivao obiteljima čija su djeca učila svirati. “Kad su mi poslije Drugog svjetskog rata vratili 48 klavira, poklonila sam ih Elly Bašić. Ona je osnovala Glazbenu školu ‘Pavao Markovac’ i vjerujem da i današnji učenici sviraju na tim klavirima”, kaže. 

U sobi njezinog strica, pjesnika Dobriše Cesarića, pohranjeni su njegovi rukopisi, sva izdanja njegovih djela te pjesme i pisma koje su mu pisali poštovaoci njegove poezije. Tu je i uvezana zbirka njegovih dječjih pjesmica koje nikad nisu objavljene. “Danas je njegova poezija svedena na ‘Slap’ i ‘Malu voćku poslije kiše’, što je stvarno sramota, a nitko ne zna njegovu ‘Čemernu kletvu’ niti druge strastvene domoljubne pjesme”, kaže te pojašnjava da je Cesarić nakon 1945. godine proglašen fašistom zato što nije s ostalim intelektualcima i umjetnicima otišao u šumu, u partizane, nego je ostao u Zagrebu.