Ante Tomić objavio je novu zbirku priča. Zna li se na što mislimo kad kažemo "tomićevska" proza? E, takva je i ova zbirka kratkih priča. A tomićevski je princip: svijet oko nas je tema, pa tako radimo i ovim povodom. Iz razloga formalnopravne prirode, tema razgovora nije, jedino, njegovo nedavno održano sudsko ročište s bivšim ministrom Zlatkom Hasanbegovićem, koji ga je tužio zbog teksta objavljenog u beogradskom NIN-u. Što bismo, uostalom, o tome i rekli? Novinarski stenogram tog javnog događaja je objavljen, javnost zna da će biti "nastavaka". A uvijek je bolje da se, za promjenu barem, "ufamo" u ležernu tomićevštinu.

Vaša nova zbirka priča nosi dobar naslov: "Pogledaj što je mačka donijela". Vesternovski intoniran ("Look what the cat dragged in", kaže američki lik kad se, recimo, odnekud pojavi nepoželjan gost), ima i simpatičan samoobranaški karakter. Kao, nemate pojma zašto su baš neke priče ovdje a druge nisu? Koliko novoga, koliko staroga? I kako osjetite trenutak da je "vrijeme za" novu zbirku, ako to nije izdavački presing?

Ma uvijek je izdavački pritisak. Ili krivnja. Kako nisam marljiv i organiziran, prođu mi dani, tjedni, mjeseci i godine prije nego što se uhvatim pisanja knjige. Mislim, naravno, na veliku, razvedenu proznu cjelinu s mnogo likova, roman. Obećavam, istina, izdavaču, urednici i sebi kako ću predati rukopis 1. svibnja ili krajem listopada, no svi znamo da je to laž. Neću napisati ništa. Tek kad prođe užasno mnogo vremena, kad već gotovo zaboravim da sam, pored svog novinarskog posla, i pisac, kad me sasvim slomi krivnja i samosažaljenje, uhvatim se ozbiljno raditi.

Izlazak ove zbirke trebao bi mi premostiti dugo vrijeme između dvije ozbiljne knjige. Sakupio sam kratke priče rasute po novinama i stavio ih među korice. Ne izmišljam, duše mi, nisam imao nikakvu namjeru objaviti 'Pogledaj što je mačka donijela'. Da imam novi roman, ne bih to ni objavljivao. Ali koji put su dobre baš te male stvari što se kao usputno dogode u nemoći da napraviš nešto veće.

Skromni, niskobudžetni 'Ustav Republike Hrvatske' Rajko Grlić i ja počeli smo pisati kad smo shvatili da ne možemo sakupiti pare za visokobudžetno 'Čudo u Poskokovoj Dragi'. Ipak, znam da moje odane čitateljice i čitatelji nisu osobito sretni zbirkom priča. Gospođe me zaustavljaju na ulici i prijekorno govore da ih nisam prevario. One očekuju veliku, ozbiljnu priču, i neka izvolim raditi, a ja im se zaklinjem da hoću. Dabogda umro ako neću. Vidjet ćete, krajem listopada.

U "Tri priče o teškom položaju muzičkih manjina u provinciji" na primjeru "Neila Younga iz Sinja", "Jimmyja Pagea iz Goražda" i "Joni Michell iz Smedereva", ukazujete na ozbiljan problem manjinskih muzičkih žanrova u kulturnoj, mentalnoj itakodalje provinciji koja nema, naravno, veze s "urbanim" ili "ruralnim" pojmovima. Govorimo o klupskoj kulturi i lokalnom življu koje okuplja domaći mainstream, a razdvaja - što?

Priča koju spominjete inspirirana je stvarnim slučajem negdje u Hrvatskom zagorju, gdje je lokalni policajac ustrajno, sadistički kinjio jedinog pankera u selu. Napisao sam tad novinski komentar o tome, sjećajući se vlastite mladosti, kako je bilo neobično slušati Talking Headse u jednom selu u kojem svi vole Tomislava Ivčića. Hrabrost provincijskih pankera i metalaca da se bude drukčiji koji put nije manja od hrabrosti homoseksualaca ili Srba.

Imam mnogo ljubavi za muzičke manjince u našoj provinciji, koji u istarskim selima čiste štale slušajući 'Cowgirl In the Sand', ili se u makarskom kafiću prepiru o White Stripesima i Black Keysima, ili mi iz Feričanaca u Slavoniji šalju poruku da Mary Gauthier ima odličan novi album. Sve njih sretnem jednom do dvaput godišnje. Na koncertu Ryana Adamsa okrenem se oko sebe i shvatim da poznajem tri četvrtine ljudi u dvorani.

Mislim, da se ne lažemo, nema ni u Zagrebu mnogo takvih. Loš ukus je uvijek bio masovna pojava, ali danas je, čini mi se, masovniji nego inače. U moje doba Jasmin Stavros nije svirao na brucošijadama. Mladi se nisu oduševljavali pjesmama o ljubavnim jadima botoksiranih katolika. 

Nema smisla razgovor o marginaliziranosti muzičkih žanrova, ako se (još malo) pouzdamo u slobodu interneta. Ali je uvijek zanimljivo uspostavljati relacije. Naša je generacija srela, sporadičan ili ne, lik Satana Panonskog. Vinkovačkog pobunjenika protiv roditeljske i svake službene kulture, koji je bio "po narodnosti panker, a po zanimanju prijatelj".

Nasumično smo izabrali Panonskog, više kao daleki odjek pobune protiv roditeljske i službene kulture u vrijeme socijalizma nego kao tip performativnog ili muzičkog pankerstva. Ima li, zato, smisla ovakvo pitanje: ako Panonski suvremenim generacijama smiješno izgleda kao prototip, kako se manifestira drugačijost mladih (ili pobuna?) od starijih generacija?

Drugog Satana Panonskog nema, ali znajući kako je onaj prvi, originalni, nesretno završio, ruku na srce, možda je i bolje da ga nema. Ima, međutim, još pobune, prave, uzbudljive, drske, bezobrazne, nepromišljene. Prije nekoliko godina došao sam sinu u sobu, znatiželjan kakva se muzika čuje iz njegove sobe, i otkrio da u, jebote, Sinju ima neki Mort. Neki talentirani mladići sviraju izvrstan punk rock, elementaran, moćan, duhovit, neodoljive ramonesovske pjesme od tri akorda od kojih krv momentalno zakipi.

No možda ja nisam najpozvaniji suditi je li nešto buntovno. Ako se muzika sviđa nečijem 48-godišnjem ocu, čini mi se dosta upitnim može li se nazvati opasnom i provokativnom. Mnogo provokativniji i opasniji je slučaj jednog mog prijatelja, također novinara i pisca, ljevičara, anarhista, pankera, čiji se sin prije nekog vremena vjenčao u crkvi i sa svatovima prošao preko rive, mašući hrvatskom bandirom i pjevajući Rozgu i Jolu uz pratnju harmonike i mandoline. E, to je meni nešto da se naježiš od svoga djeteta. 

Kažete, slabo čitate književnu literaturu. Sporo "gutate" književne romane. Ovisnik ste o medijskom spamu, vijestima bez obzira na njihovu "vjerodostojnost", lutate po tom tabletu. Jeste li zabrinuti za sebe u tom smislu? Nama se čini logičnim: otkud bi, pobogu, crpili energiju za kolumnistički posao?

Medijsko smeće na internetu je kao junk food, prazne kalorije ništavne hranjivosti. Tradicionalna književnost, od 350 do 400 stranica ozbiljnog romana nekog Orhana Pamuka ili Meše Selimovića neusporedivo je krepkije od ičega što ćete naći na sajtovima. U knjigama su pravi odgovori. Prije nekoliko mjeseci uzeo sam, na primjer, 'Judu' Amosa Oza i još sam zatravljen njime. Priču o židovskom političaru koji je zagovarao mir s Arapima i naposljetku umro u samoći kao izdajica, otpadnik od svoga naroda i domovine, doživio sam osobno. Vrlo često je biti izdajica naš jedini časni izbor.

Kad razgovaramo o Splitu, gdje živite, pa dotaknemo nedavne događaje vezane uz desnicu, kažete "Split je sav u ekstremima". Alibi odgovor? Zar nije oduvijek bio? I još kažete, ako razumijemo, da ovdje "trebamo prestati razmišljati o zapadnoj civilizaciji kakvu poznajemo dosad"?

Split je opičen grad kojemu se ni 25 godina nakon što sam se doselio u njega ne prestajem čuditi. Neviđeni idioti tu žive. Zamislite samo, molim vas, u subotu oko podne hodam preko Rive, a jedan hoda za mnom i viče: 'Pozdrav domovini!'. I prati me, pazite, nekoliko stotina metara, uporno to ponavljajući ako ga možda nisam čuo.

Gdje još jedan novinar i pisac može biti tako primijećen, dobiti takvu pažnju naroda?! Laž je da Hrvati ništa ne čitaju. Vjerujte, ja bih da me manje čitaju. A što se propasti zapadne civilizacije tiče, pokazao bih vam poziv na roditeljski sastanak o cijepljenju protiv HPV-a. Zovu nas ovih dana u školu da razgovaramo treba li djecu cijepiti jer neki s dva semestra medicine na Facebooku imaju stanovite sumnje o tome. Primarijus Pernar im je preporučio da to nipošto ne čine.

Nastavak na sljedećoj stranici...

U ekstremnim uvjetima svake vrste u Splitu je opcija Dragana Markovine i stranke Nova ljevica onda, kad se sve oduzme i zbroji, dobar uspjeh? Kako, kao osvjedočeni pesimist, gledate na ljevicu u svakodnevnim okolnostima? Jer se nama optimistima čini da stvari mogu možda…

Dragan Markovina moj je dragi prijatelj, volim ga kao brata, ali on na izborima u Splitu, jebi ga, Branimira, nije postigao dobar uspjeh. Dragan je u politici nešto kao Natko Zrnčić Dim u alpskom skijanju, vrlo dobar četrdeset prvi. Ali ja sam zadnji koji bih ga odgovarao od toga. Njegov je politički angažman neiscrpno vrelo radosti u našem društvu u konobi Hvaranin. Svi srčano navijamo za njega i za hrvatsku ljevicu i živimo za dan kad će oni doći na vlast. Možda ga i dočekamo. Medicina danas čini čuda. 

Osim po vašem profesionalnom radu (kolumnističkom, književnom, scenarističkom), šira vas javnost pamti po vrlo banalnom desničarskom performansu otprije nekoliko godina, kad su na vas "isporučili" kantu govana. Kako danas gledate na taj događaj? Je li vam ostavio kakve duševne traume?

Nije, naravno, to ostavilo nikakve duševne boli već i zbog poznate činjenice da sam ja bezdušni gad. 

A što kao profesionalac u kulturi mislite o politici aktualne ministrice Obuljen Koržinek? Tiče li vas se, i na koji način? Tko su strateški korifeji kulturne politike?

Ministrica Obuljen Koržinek činila mi se na početku mandata kao dobar izbor, obrazovana, ispravna i dobronamjerna osoba i nije zaista otad napravila ništa skandalozno, ničim se ona nije osramotila, osim što se razotkrila, kao i njezin šef Andrej Plenković, kao slaba vlast koja uplašeno poskoči i vrisne kad god im koji desničar nešto ljutito podvikne. Zbog njezine i Plenkovićeve plahe nevoljkosti da se suoče s nasilnicima, našom kulturom danas zapravo upravljaju braniteljska spadala koja s kulturom nemaju veze, koja nisu čitala lektiru i ne idu u kino.

Prostaci i propalice nam ukidaju Noć kazališta i skidaju filmove s televizijskog programa, i to ovo vrijeme zapravo čini gorim i od jednoga u posljednjih 25 godina. Da je danas, na primjer, snimljen film 'Kako je počeo rat na mom otoku', on u ovoj atmosferi linča pouzdano ne bi bio prikazan. Nasreću, Franjo Tuđman, kraj svih svojih nedostataka, imao je dovoljno pameti da mu Ljubo Ćesić ne odlučuje o kinematografiji. 

Jeste li zbunjeni, kao građanin, javnom funkcijom savjetnika ministrice Ladislavom Ilčićem, violinistom i članom ultradesne katoličke stranke Hrast? Pitamo jer ne razumijemo logiku totala u kojemu Ilčić javno denuncira ratifikaciju Istanbulske konvencije argumentima hormonalne izmjene u ženskom tijelu. Pitamo jer nam nije komično.

Od svega čudnog u tome skandalu meni je najčudnije da je Ladislav Ilčić oženjen. Da neka gospođa dobrovoljno živi s njim. Nagađam da je riječ o krotkoj i tihoj, rijetko trpeljivoj osobi. Jer da ja ili bilo tko od ljudi koje poznajem krene svojoj neraspoloženoj supruzi nesmotreno objašnjavati nešto tipa: 'Ah, dušo, znam, to su oni tvoji hormoni. Ne brini se, bit ćeš ti dobro za koji dan', žena bi vjerojatno uzela najveći nož u kuhinji i divljački ga zarila mužu u prsa. I to bi bilo opravdano, savršeno normalno ljudsko ponašanje.

Muškarac se ne bi imao na što žaliti. Idiot bi mogao samo oteturati u kupaonicu po flaster, znajući da je još dobro prošao. Jer o ženama se, kao ni o muškarcima, ne govori na takav način. Uvredljivo je kad netko krene tako sveznajući, svisoka, sažaljivo i pokroviteljski objašnjavati bilo čije ponašanje, a specijalno je nesnosno kad muškarci počnu s poznatim, notorno mizoginim stavom kako su oni racionalni i sve razumiju, a žene su, eto, lakomislene jer su u vlasti nagona. Žena koja dijeli stol i postelju s takvom seljačinom totalna je glupača.

Ali ono što je (uvijek) komično, tiče se današnjeg statusa socijaldemokracije kod SDP-a, a posebno trenutka u kojemu lider te stranke na društvenim mrežama "brani" satiru en general. Tu vi upadate u "priču", jer Davor Bernardić na "fejsu" ostavlja retoričke "ili-ili". Piše ondje: "Tko vam je bolji: Ante Tomić ili Douglas Adams?". Teško shvaćamo, ali vi ste ovdje ipak "insajder"…

Joj, ako može, ne bih o Bernardiću. O opozicijskim političarima već i načelno ne volim pisati da tkogod ne bi pomislio da se dodvoravam vlasti. Moj je pravi posao kritički pisati o represivnom aparatu, o vlasti i većini, o nekome tko je opasan, a ismijavati nekoga tko nema i, potpuno je jasno, nikad neće imati stvarnu moć, koji dnevno gubi pola postotka podrške birača, naprosto mi nije kul.

Iz informativnog programa HTV-a neki dan smo shvatili da se uz zakonske izmjene možda priprema "vraćanje vojnog roka". Iako je to javno demantirao Miroslav Tuđman rekavši da je riječ tek o "sustavnom pristupu izgradnje nacionalne sigurnosti", zapamtili smo da je u javni eter ušao "obvezni pričuvnik", kao zamjena za nekadašnjeg vojnog rezervista. Hrvatska ozbiljno brendira vlastitu "obrambenu industriju" za izvoz. Iznosimo vam ove činjenice, između ostaloga, kao ocu uspješnog studenta. Komentar?

To ne vrijedi komentirati. Gubitak je vremena i razmišljati o tome. O ponovnom uvođenju vojnog roka samo se isprazno blebeće, glupo mlati jezikom. Služenje vojske je ukinuto i, potpuno sam uvjeren, neće se više vraćati zbog prostog razloga - država za to nema novca. Tko god bio na vlasti i odlučivao o tome, na kraju će se suočiti s dilemom: treba li ponovno okupiti i opremiti vojsku ili je korisnije, ugodnije, lakše i ljepše državni proračun trošiti na metalik crne limuzine, s dizelskim motorom, minimalne dužine 4,8 metara, snage motora od 133 do 140 kW, s grijanim sicevima i sustavom odleđivanja stakala. Ovo drugo će, Bogu hvala, uvijek prevagnuti.

Jedan od jezovitijih događaja ove godine sigurno je slučaj vjeroučitelja iz zagrebačke osnovne škole koji je đacima predavao osnove govora mržnje. Simultano, katoličke udruge pouzdano kroče javnim institucijama. Ima li potrebu za obranom, čime se čovjek ili dijete može poslužiti u obrani od hipertrofije klerofašizma?

O, pa ima dosta uspješnih lijekova. Dajte djetetu albume The Clasha, Krisa Kristoffersona, Disciplinu kičme, Haustor, ili pripovijetke Flannery O'Connor, ili Krležin 'Na rubu pameti', ili Hašekova 'Švejka', 'Dekameron', dajte im da gledaju 'Čovjeka koji je ubio Libertyja Valancea', 'Lovca na jelene', 'Apokalipsu danas'... Mogao bih nabrajati unedogled, ali bit ste, vjerujem, shvatili: mnogo je uzbudljivih i raznovrsnih sadržaja i nema baš nikakve potrebe da čitamo samo jednu knjigu, zbirku palestinskih pučkih pripovijesti od prije 2000 godina. 

Tiskano novinarstvo ili industrija čiji ste stalno zaposleni radnik globalno odumire, ubrzano. Ne pitamo za prognozu kad će krepati nego: što neće krepati? Tekst? Modernistički pristup tekstu, autorsko novinarstvo, bez obzira na format? Što?

Nemam pojma. Kad bih znao odgovoriti na takva pitanja, kad bih vidio što je iza horizonta, vizionarski bih investirao poput Elona Muska i ne bih sad s vama razgovarao o ušljivim prilikama u Hrvatskoj nego bih ronio negdje na Karibima oko koraljnih grebena. 

Poznato je da ste odano, profesionalno i ljudski, vezani uz Rajka Grlića, s kojim ste, posljednje, radili film "Ustav RH". Što sad radite na filmskom, scenarističkom planu? 

Počeli smo pisati novi scenarij. Uskoro ću otići k njemu u Ameriku da se zaključamo na dva tjedna i pišemo, ali ne bih zasad govorio o čemu je riječ da nam Jakov Sedlar i Vinko Grubišić ne bi ukrali ideju i snimili film prije nas.