Ante Tomić objavio je novu zbirku priča. Zna li se na što mislimo kad kažemo "tomićevska" proza? E, takva je i ova zbirka kratkih priča. A tomićevski je princip: svijet oko nas je tema, pa tako radimo i ovim povodom. Iz razloga formalnopravne prirode, tema razgovora nije, jedino, njegovo nedavno održano sudsko ročište s bivšim ministrom Zlatkom Hasanbegovićem, koji ga je tužio zbog teksta objavljenog u beogradskom NIN-u. Što bismo, uostalom, o tome i rekli? Novinarski stenogram tog javnog događaja je objavljen, javnost zna da će biti "nastavaka". A uvijek je bolje da se, za promjenu barem, "ufamo" u ležernu tomićevštinu.
Vaša nova zbirka priča nosi dobar naslov: "Pogledaj što je mačka donijela". Vesternovski intoniran ("Look what the cat dragged in", kaže američki lik kad se, recimo, odnekud pojavi nepoželjan gost), ima i simpatičan samoobranaški karakter. Kao, nemate pojma zašto su baš neke priče ovdje a druge nisu? Koliko novoga, koliko staroga? I kako osjetite trenutak da je "vrijeme za" novu zbirku, ako to nije izdavački presing?
Ma uvijek je izdavački pritisak. Ili krivnja. Kako nisam marljiv i organiziran, prođu mi dani, tjedni, mjeseci i godine prije nego što se uhvatim pisanja knjige. Mislim, naravno, na veliku, razvedenu proznu cjelinu s mnogo likova, roman. Obećavam, istina, izdavaču, urednici i sebi kako ću predati rukopis 1. svibnja ili krajem listopada, no svi znamo da je to laž. Neću napisati ništa. Tek kad prođe užasno mnogo vremena, kad već gotovo zaboravim da sam, pored svog novinarskog posla, i pisac, kad me sasvim slomi krivnja i samosažaljenje, uhvatim se ozbiljno raditi.
Izlazak ove zbirke trebao bi mi premostiti dugo vrijeme između dvije ozbiljne knjige. Sakupio sam kratke priče rasute po novinama i stavio ih među korice. Ne izmišljam, duše mi, nisam imao nikakvu namjeru objaviti 'Pogledaj što je mačka donijela'. Da imam novi roman, ne bih to ni objavljivao. Ali koji put su dobre baš te male stvari što se kao usputno dogode u nemoći da napraviš nešto veće.
Skromni, niskobudžetni 'Ustav Republike Hrvatske' Rajko Grlić i ja počeli smo pisati kad smo shvatili da ne možemo sakupiti pare za visokobudžetno 'Čudo u Poskokovoj Dragi'. Ipak, znam da moje odane čitateljice i čitatelji nisu osobito sretni zbirkom priča. Gospođe me zaustavljaju na ulici i prijekorno govore da ih nisam prevario. One očekuju veliku, ozbiljnu priču, i neka izvolim raditi, a ja im se zaklinjem da hoću. Dabogda umro ako neću. Vidjet ćete, krajem listopada.
U "Tri priče o teškom položaju muzičkih manjina u provinciji" na primjeru "Neila Younga iz Sinja", "Jimmyja Pagea iz Goražda" i "Joni Michell iz Smedereva", ukazujete na ozbiljan problem manjinskih muzičkih žanrova u kulturnoj, mentalnoj itakodalje provinciji koja nema, naravno, veze s "urbanim" ili "ruralnim" pojmovima. Govorimo o klupskoj kulturi i lokalnom življu koje okuplja domaći mainstream, a razdvaja - što?
Priča koju spominjete inspirirana je stvarnim slučajem negdje u Hrvatskom zagorju, gdje je lokalni policajac ustrajno, sadistički kinjio jedinog pankera u selu. Napisao sam tad novinski komentar o tome, sjećajući se vlastite mladosti, kako je bilo neobično slušati Talking Headse u jednom selu u kojem svi vole Tomislava Ivčića. Hrabrost provincijskih pankera i metalaca da se bude drukčiji koji put nije manja od hrabrosti homoseksualaca ili Srba.
Imam mnogo ljubavi za muzičke manjince u našoj provinciji, koji u istarskim selima čiste štale slušajući 'Cowgirl In the Sand', ili se u makarskom kafiću prepiru o White Stripesima i Black Keysima, ili mi iz Feričanaca u Slavoniji šalju poruku da Mary Gauthier ima odličan novi album. Sve njih sretnem jednom do dvaput godišnje. Na koncertu Ryana Adamsa okrenem se oko sebe i shvatim da poznajem tri četvrtine ljudi u dvorani.
Mislim, da se ne lažemo, nema ni u Zagrebu mnogo takvih. Loš ukus je uvijek bio masovna pojava, ali danas je, čini mi se, masovniji nego inače. U moje doba Jasmin Stavros nije svirao na brucošijadama. Mladi se nisu oduševljavali pjesmama o ljubavnim jadima botoksiranih katolika.
Nema smisla razgovor o marginaliziranosti muzičkih žanrova, ako se (još malo) pouzdamo u slobodu interneta. Ali je uvijek zanimljivo uspostavljati relacije. Naša je generacija srela, sporadičan ili ne, lik Satana Panonskog. Vinkovačkog pobunjenika protiv roditeljske i svake službene kulture, koji je bio "po narodnosti panker, a po zanimanju prijatelj".
Nasumično smo izabrali Panonskog, više kao daleki odjek pobune protiv roditeljske i službene kulture u vrijeme socijalizma nego kao tip performativnog ili muzičkog pankerstva. Ima li, zato, smisla ovakvo pitanje: ako Panonski suvremenim generacijama smiješno izgleda kao prototip, kako se manifestira drugačijost mladih (ili pobuna?) od starijih generacija?
Drugog Satana Panonskog nema, ali znajući kako je onaj prvi, originalni, nesretno završio, ruku na srce, možda je i bolje da ga nema. Ima, međutim, još pobune, prave, uzbudljive, drske, bezobrazne, nepromišljene. Prije nekoliko godina došao sam sinu u sobu, znatiželjan kakva se muzika čuje iz njegove sobe, i otkrio da u, jebote, Sinju ima neki Mort. Neki talentirani mladići sviraju izvrstan punk rock, elementaran, moćan, duhovit, neodoljive ramonesovske pjesme od tri akorda od kojih krv momentalno zakipi.
No možda ja nisam najpozvaniji suditi je li nešto buntovno. Ako se muzika sviđa nečijem 48-godišnjem ocu, čini mi se dosta upitnim može li se nazvati opasnom i provokativnom. Mnogo provokativniji i opasniji je slučaj jednog mog prijatelja, također novinara i pisca, ljevičara, anarhista, pankera, čiji se sin prije nekog vremena vjenčao u crkvi i sa svatovima prošao preko rive, mašući hrvatskom bandirom i pjevajući Rozgu i Jolu uz pratnju harmonike i mandoline. E, to je meni nešto da se naježiš od svoga djeteta.
Kažete, slabo čitate književnu literaturu. Sporo "gutate" književne romane. Ovisnik ste o medijskom spamu, vijestima bez obzira na njihovu "vjerodostojnost", lutate po tom tabletu. Jeste li zabrinuti za sebe u tom smislu? Nama se čini logičnim: otkud bi, pobogu, crpili energiju za kolumnistički posao?
Medijsko smeće na internetu je kao junk food, prazne kalorije ništavne hranjivosti. Tradicionalna književnost, od 350 do 400 stranica ozbiljnog romana nekog Orhana Pamuka ili Meše Selimovića neusporedivo je krepkije od ičega što ćete naći na sajtovima. U knjigama su pravi odgovori. Prije nekoliko mjeseci uzeo sam, na primjer, 'Judu' Amosa Oza i još sam zatravljen njime. Priču o židovskom političaru koji je zagovarao mir s Arapima i naposljetku umro u samoći kao izdajica, otpadnik od svoga naroda i domovine, doživio sam osobno. Vrlo često je biti izdajica naš jedini časni izbor.
Kad razgovaramo o Splitu, gdje živite, pa dotaknemo nedavne događaje vezane uz desnicu, kažete "Split je sav u ekstremima". Alibi odgovor? Zar nije oduvijek bio? I još kažete, ako razumijemo, da ovdje "trebamo prestati razmišljati o zapadnoj civilizaciji kakvu poznajemo dosad"?
Split je opičen grad kojemu se ni 25 godina nakon što sam se doselio u njega ne prestajem čuditi. Neviđeni idioti tu žive. Zamislite samo, molim vas, u subotu oko podne hodam preko Rive, a jedan hoda za mnom i viče: 'Pozdrav domovini!'. I prati me, pazite, nekoliko stotina metara, uporno to ponavljajući ako ga možda nisam čuo.
Gdje još jedan novinar i pisac može biti tako primijećen, dobiti takvu pažnju naroda?! Laž je da Hrvati ništa ne čitaju. Vjerujte, ja bih da me manje čitaju. A što se propasti zapadne civilizacije tiče, pokazao bih vam poziv na roditeljski sastanak o cijepljenju protiv HPV-a. Zovu nas ovih dana u školu da razgovaramo treba li djecu cijepiti jer neki s dva semestra medicine na Facebooku imaju stanovite sumnje o tome. Primarijus Pernar im je preporučio da to nipošto ne čine.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ovaj jadnik, Ante Tomić, zvani Kanta, stvarno će morati nabaviti kacigu i gas masku kako bi preživio slijedeći iskaz poštovanja prema velikom pjesniku.
savjetovao bih mu da nabavi šešir šireg oboda
Šta ovome izlazi iz vagine dok sexa svoju "ženu"? Smeđe je boje garant. Šalu na stranu - nekada sam cijenio ovog lika, s razlogom, ali humor mu je zadnjih godina postao tumor, a impotencija i starost očito čine svoje. Na ... prikaži još! Ilčića je ljubomoran jer ima lijepu ženu s kojom dokazano prakticira sex.