Najglasovitiji kineski pjesnik modernog doba nakon zloglasne i totalitarne Kulturne revolucije u Kini bio je Hai Zi, sin ili dijete mora, kako je sam sebe nazvao, rođen kao Zha Haisheng 1964. godine. Hai Zi se bacio pod jureći vlak tristotinjak kilometara jugoistočno od Pekinga 26. ožujka 1989. godine, dva dana nakon 25. rođendana. U poruci koju je ostavio među stvarima bilo je zapisano da njegovo samoubojstvo nema veze ni s kim. Prilikom tog konačnog čina u torbi je sa sobom imao Bibliju, pripovijetke Josepha Conrada, Thoreauov Walden i Heyerdahlovu Ekspediciju Kon-Tiki. Iza sebe je ostavio oko 250 lirskih pjesama, poema i pjesničkih drama. Smatra se da je čitav njegov opus nastao u šest godina prije kraja života.

Dinko Telećan približava suvremenu kinesku poeziju

Izbor iz poezije Haija Zija odnedavno možemo čitati i na hrvatskom jeziku. Upravo je objavljena knjiga njegovih izabranih pjesama "Ako si mi brat, mahni mi" (Matica hrvatska, 2024.) u prijevodu Dinka Telećana, pjesnika i prevoditelja koji se posljednjih godina usmjerio i na prevođenje kineske poezije. Prethodno je u njegovu prijevodu, 2022. godine, objavljena izuzetna knjiga "Prerušena povijest", jednog od najvećih živućih suvremenih kineskih pjesnika Xija Chuana. Osim što je i sam vrlo dobar pjesnik, Telećan je prevoditelj koje se bacio u istraživanje kineskog jezika i nastojanje da nam približi vlastito razumijevanje kineske suvremene poezije. Poeziju Haija Ziha predstavio je kroz 43 pjesme, datiranih od 1984. do 1989. godine, uz proslov koji je bio koristan i za pisanje ovog osvrta. Svaka pjesma je predstavljena dvojezično, tako da su na lijevim stranicama otisnute pjesme pisane kineskim pismom, dok su na desnim stranicama knjige otisnuti hrvatski prijevodi.

Sunce Arlesa i mršavi brat Vincent

"Mome mršavom starijem bratu", riječi su kojima je Hai Zi posvetio pjesmu "Sunce Arlesa", kome drugom, nego slikaru Vincentu van Goghu, upućujući na to da ga je osjećao bliskim, poistovjetivši se s njegovom sudbinom i duševnim stanjem u kojem su se izmjenjivali tama i zanos svjetlosti. Nedavno se to lijepo moglo vidjeti na Van Goghovoj izložbi u Trstu u rezidenciji Museo Revoltella u kojem je bilo izloženo 50 Van Goghovih remek-djela iz nizozemskog Muzeja Kröller-Müller, od kronoloških prikaza mračnih krajolika slikareve mladosti do eksplozije boja u radovima nastalim u Arlesu. Svoju je psihičku patnju Van Gogh skončao samoubojstvom, baš kao i pjesnik Hai Zi, koji je u slikaru prepoznao "mršavog brata":

"Idi na jug/idi na jug/u tvojoj krvi nema dragana ni proljeća/nema mjeseca/ni kruha nema dovoljno /prijatelja još manje/samo djece koja pate, gutaju sve/mršavi brate Vincente, Vincente (...)"

Smrt kao mit i tanato-poetika

Nerijedak je slučaj da samoubojstvo umjetnika u potpunosti nepravedno zavlada biografijom. Donekle se to dogodilo i s ovim pjesnikom. Samoubojstvo je pjesniku u kineskoj kulturnoj javnosti donijelo ulogu mučenika i proroka poezije, kako Telećan navodi u proslovu, te je stvorena određena "tanato-poetika" u kojoj smrt postaje mit i biva "posljednja pjesma". O smrti kao posljednjoj pjesmi nedavno sam razmišljala u kontekstu obilježavanja desetogodišnjice smrti velikog mađarskog pjesnika Szilárda Borbélya. Borbély, tek godinu dana od Haija Zija, uslijed teške obiteljske traume, ne mogavši izići iz krletke u kojoj je ostao zarobljen s egzistencijalnom težinom, također je izvršio samoubojstvo, napustivši ovaj svijet bez da nam ostavi upute kako da proniknemo u misterij takvoga odlaska.

Bol tvoje raskoljenosti prostire se zemljom

Pjesme koje čitamo u izboru knjige "Ako si mi brat, mahni mi" lirski su dio pjesnikova opusa. Pisane su slobodnim stihom, nekoliko njih dvostihom, uvršten je jedan sonet i tri višedijelne pjesme. Tematski su vezane ponajviše za krajolik, za ruralni kraj i bitak same prirode, za pučku i mitsku predaju i duhovnost koja izvire iz spoznaje životnih ciklusa. Sveprisutne su riječi kao što su trava, vatra, voda, rijeka, drvo, mjesec, pšenica, kamenje, stijena, noć, život..., dok stihovi podsjećaju na dijalogičnost i zagonetnost zen koana. Posljednja pjesma koju je uopće Hai Zi napisao nazire pisanje vlastitog kraja (iz pjesme "Proljeće: deset Hai Zia": "Proljeće: deset Hai Zia odreda uskrsava/u krajoliku svjetlosti/ismijavajući ovog divljeg i ružnog Hai Zia/Tako si dugo bio u dubokom snu, a čemu? // Proljeće. Deset Hai Zia duboko zavija/Oko tebe i mene plešu i pjevaju/vuku te za crnu kosu, jašu na tebi pa odjure, prašina se diže/Bol tvoje raskoljenosti prostire se zemljom".

Zamišljen je i tužan pjesnik bio Hai Zi, odlučan da se ukrca na brzi vlak preranog odlaska, no onaj rijedak i veličanstven pjesnik čije pjesme atmosferom i jednostavnošću zovu na nova čitanja dodirujući ono što je u svima jednako i ljudsko, univerzalno i prepoznatljivo, ono što u ova zahtjevna vremena na Zemlji, puna neprijateljstava i konflikata, zaziva i zaista atraktivan naslov knjige prema stihu iz pjesme "Balade": "ako si mi brat, mahni mi/ako mi brat nisi idi svojim putem // mala lampo, mala lampo podigni mu oči zakopane".