Čudan svat taj Dimitrije Popović. Kažem li da je “iskompleksiran”, rijetko će tko ovaj atribut prepoznati dobronamjernim. Dapače, jamačno će zvučati ružno. Ipak, da ne bude zabune, ja tvrdim upravo to. Njegov je kompleks, poput svakoga drugog, jednostavan i bolan. U ovom slučaju jednostavan njemu, tegoban onima bez kompleksa. Naime, kompleks Dimitrija Popovića mogli bismo karakterizirati “davinčijevskim” ili, ako vam ljepše zvuči, “leonardovskim”, u kojemu se on snalazi kao riba u vodi. Postoji, doduše, još jedan, gori, a taj bismo najpreciznije označili “dimitrijevskim”, navlastitim ne njemu, jer žulja sve koji su više od njega ambiciozni, a manje daroviti, slabije obrazovani i informirani te uporniji, a nekreativniji. Ima moguće i obrazovanijih od njega ili uspješnijih u svom slikarskom zanatu, umješnijih mislilaca, jednako dobrih pisaca, no “problem” je u tome što je Popović istodobno vrhunski likovni umjetnik, iznimno inteligentan konceptualist, darovit pisac, dubokouman teoretik. Čovjek renesansnih dosega u nerenesansnom, a mogli bismo reći i antirenesansnom vremenu.

Da je ovu knjigu napisao povjesničar umjetnosti, estetičar ili filozof opće prakse, rekli bismo kako je čovjek odlično svladao svoj zanat. Ipak, formalnim je obrazovanjem Popović “samo” likovnjak. Međutim, spada u one nemirne duhove, nezadovoljne spokojem vlastite radionice, ili ateljea, te stoga spravne volterovski vrt zamijeniti prostranstvima neomeđenim granicama struke, stazama gdje, puškinovski govoreći, hodaju samo vjetar i on. Pišući ove retke vraćao sam se iznova i iznova knjizi željan pronaći joj kakvu manu, omašku, krivu interpetaciju. Jalov mi trud! Od početne definicije svoga predmeta, mržnje u slikarstvu, na slikarstvo, glede slikarstva, formulirane precizno i jasno, do zadnje stranice knjige, počam od renesanse i zaključno dadaizmom, ispreda Popović tekst intrigantan i poticajan, ali i, s obzirom na vlastitu poziciju, donekle paradoksalan. Kad slikar ustvrdi da slikar misli slikom, a zatim na stotinama stranica pruži mnoštvo analiza brojnih likovnih uradaka, kao da na neki način dezavuira sebe samoga. Tko je on, u tom slučaju, i otkud mu potreba za pregnantnim teorijskim promišljanjem? Otkud spomenuti nemir, potreba da razmišlja i materijalom i o materijalu? Tim pitanjima mogli bismo dodati i začudnost nad množinom područja kojima se uspješno bavi.

Ono neobično u Popovićevu odnosu spram umjetnosti nezaobilazno je povezano s notornim Kunderinim promišljanjem o bavljenju romanom, a odnosi se na svaku umjetnost: “Svi istinski romanopisci osluškuju tu nadosobnu mudrost, što objašnjava činjenicu da su veliki romani uvijek malo inteligentniji od svojih autora. Romanopisci koji su inteligentniji od svojih djela morali bi promijeniti zanimanje”. Koliko je Popović svjestan ovog aksioma pokazuje i njegovo tumačenje Duchampove “Fontane”, koja je, u namjeri da negira umjetnost, i sama postala umetničko djelo. Kako mu onda uspijeva ostati “manje pametan” od svojih slika, a ujedno, lucidniji od ishoda svojih umjetničkih zamisli? Jedan je mogući odgovor da svaki veliki stvaralac ruši pravila vlastitog medija. Bilo i točno, ipak zvuči kao izlika, a ne pravo objašnjenje. Točnije je reći da je u Popoviću više osoba koje se međusobno nadahnjuju i da je svaka od njih na svoj način genijalna. Slikar promišlja teoretičara, teoretičar smišlja koncepte i objašnjenja, svaki motreći onoga drugog na pouzdanoj distanci. Kako god, pred nama je sjajno štivo u kome su mislilačkim erosom i strasnim stilom opisani niz umjetnika, od Leonarda, Caravaggia, samog Popovića, do Duchampa i Picabie.