Rodolfo Guglielmi je rođen 1895. godine u Castellaneti, na jugu Italije. Umro je svega 31 godinu poslije u New Yorku, no u to u vrijeme je cijelom svijetu bio poznat kao Rudoph Valentino.

Zahvaljujući kombinaciji ljepote i rane smrti, proglašen je legendom, iako je bio puno više od obične zvijezde.

U njegovoj drugoj domovini – SAD-u -  bio je predmet obožavanja i otvorene mržnje. Dok su tisuće žena pohodile njegov sprovod , a neke su navodno čak počinile samoubojstvo kad su čule nesretnu vijest, mnogi su američki muškarci otvoreno slavili njegovu smrt.

Nedavno je na Blu-rayu izašla poznata kvazi-biografija velikog glumca Valentino iz 1977. godine, no ne treba smetnuti s uma da je čovjek koji stoji iza filma, Ken Russell, sam izjavio: „Mogu biti netočan koliko želim“, tvrdeći da su njegovi filmovi njegovi romani, a ne dokumentarci.

Svejedno, ovaj film donekle pruža uvid u portet Valentina kao seks simbola, kao i razloge zbog čega su mnogi i danas morbidno opsjednuti njime, te raspravljaju i dalje o njegovoj seksualnoj orijentaciji, toliko godina nakon njegove smrti.

Guardianova obavijest o smrti zvijezde, 1926. godine, navela je da je on mnogim Amerikancima bio gotovo jednako značajan kao princ od Walesa Englezima. Doduše, on je svoj značaj zadobio zahvaljujući seksipilu, za razliku od princa od Walesa (bilo tadašnjeg, bilo današnjeg).

Plešući tango u „Četiri jahača apokalipse“ ili naređujući ljubavnici da mirno leži, Valentino je djelovao strastveno na velikim platnima, a novine su ga zbog toga uzdizale u nebesa. Žene mu nisu mogle odoljeti, a muški pripadnici medija su ga gledali s velikom ljubomorom.

„Svi muškarci mrze Valentina… on je uzrokovao više kućanskih svađa nego što bismo mogli objaviti u novinama. Žene 'padaju' na njega, a muškarci su osnovali tajni red (čiji sam ja glavni predsjednik) posvećen mržnji, gađenju i preziru iz očitih razloga“, napisao je kritičar Dick Dorgan u časopisu Photoplay.

Nosio je narukvicu koju je dobio od žene

Do određene mjere, ovo je bio veliki kompliment za Valentina, a što su se više bračni partneri svađali zbog njega, to su žene žustrije pohađale kina s njegovim novim filmovima. 

Drugi pisci su ga napali još žešće, te su ga prozvali ženskastim. Nisu ga smatrali macho muškarcem, nego plesačicom.  Napominjali su da je pri dolasku u Ameriku 1913. godine radio kao „taksi plesač“, što su mnogi smatrali eufemizmom za žigola.

Također, bio je upleten i u jedan skandal koji je zavšio gadnim razvodom i ubojstvom koje je rezultiralo Valentinovim uhićenjem tijekom racije u javnoj kući.

Valentino je uvijek novinarima govorio da želi partnericu koja bi bila savršena kopija talijanske kućanice i majke, no njegove izvanbračne avanture su pokazivale potpuno drugačiju sliku.

Dva puta se ženio, prvo za glumicu Jean Acker s kojom navodno nikad nije konzumirao brak jer ju je na dan vjenčanja obavijestio da boluje od gonoreje, te s umjetničkom redateljicom Natachom Rambovom od koje je prisilno razdvojen, budući da je još službeno bio u braku s Acker.

Rambova je pobjegla u New York, a Valentino je poslan u zatvor kako bi mu sudili zbog bigamije. 

No napadi na njega su se nastavili zbog brojnih drugih razloga. Prvo su mu zamjerili to što je stalno nosio steznike (navodno je mogao uživati u ljubavi prema špagetima jedino tako da se navikne na steznike), a zatim i činjenicu da je, pomodan kakav je bio, nosio ručni sat (što je u ono doba bio relativno nov izum). 

Kad mu je Rambova kupila narukvicu posebno su ga uzeli „na zub“ jer je bilo nezamislivo da muškarac nosi nakit i to još onaj kojeg mu je kupila žena.

Svejedno, Valentinu se narukvica jako svidjela i nosio ju je svaki dan, kao dio svoje skupocjene garderobe koja je uključivala prstenje s dragim kamenjem, bunde i svilene kravate.

Od priča da je bio prostitutka do pljuvanja njegovog ženstvenog stila, mnogi su se obrušili i na njegovu seksualnost prozivajući ga homoseksualcem, što je u ono vrijeme bio poseban grijeh. Te glasine doduše žive i danas, a njima u prilog ide i biografski film koji se bazira na toj postavci.

Boksom do muškosti

Postoje neki dokazi da je imao seksualne veze s muškarci, kao i anegdote i priče nekih njegovih djevojaka i glumica s kojima je glumio, a koje su tvrdile da nije bio zainteresiran za seks – bar ne s njima.

S druge strane, bio je dva puta u braku i zaručen za Polu Negri u trenutku smrti. Naravno, budući da to možda nije bila istina, a uz to govorimo o 1920-im godinama, Valentino je činio sve moguće kako bi dokazao da te tvrdnje nisu istinite. Čak je otišao toliko daleko da je počeo boksati samo kako bi dokazao svoju muškost.

U Russelovom filmu, upravo su ove tvrdnje bile i uzrok njegove smrt.

Sve je počelo s rasističkim i homofobičnim uvodnikom u Chicago Tribuneu, u kojem je urednik napisao koliko je zgrožen što su u muškim zahodima počeli nuditi usluge pudranja, a sve zahvaljujući filmskoj zvijezdi.

Valentino je Amerikanke učinio gladnima seksa, a navodno je muškarce okrenuo u smjeru uljepšavanja. „Homo Americanus! Zašto netko nije potiho utopio Rudolpha Guglielma godinama ranije? Hollywood je nacionalna škola muževnosti…“

Valentino je ljutito odgovorio pismom koje je objavljeno u suparničkim novinama, pri čemu je prozvao urednika da mu se suprotstavi u boksačkom ringu. Smatrao je da je riječ o rasističkom napadu budući da je bio imigrant.

Valentino je u svakom slučaju bio puno talentiraniji plesač nego glumac, no čak i neke od najboljih izvedbi na malom ekranu ne mogu se usporediti s legendom koja će zauvijek biti zapamćena po onome što je radio, kao i po onome što se pričalo o njemu.

Trač često prelazi granice dobrog ukusa, no Valentino zaslužuje da ga zapamtimo kao strastvenog muškarca koji je izazivao strast i kod drugih, te inspirirao neke od najvećih priča 20. stoljeća, piše Guardian.