Beogradski internacionalni teatarski festival (BITEF) najuzbudljivije je mjesto susreta kazališnih pogleda na suvremenost na ovim prostorima, ali i mnogo šire. Pod sloganom "Svijet bez ljudi" 52. festivalsko izdanje u Beogradu održava se od 13. do 22. rujna. Tematski okvir festivala jasan je iz slogana: kako smo i što smo u kataklizmičnom svijetu? Čemu teatar može pomoći? Umjetnički ravnatelj Bitefa Ivan Medenica u Zagrebu je nedavno predstavio tek dio programa. Zašto u Zagrebu? Jer je za program festivala izabrao predstavu "Šest likova traži autora" kazališta Kerempuh, koju je prema Pirandellovoj antologijskoj drami režirao Oliver Frljić. U razgovoru za Express Medenica sad predstavlja cijeli Bitefov program, ali daje i širu sliku.

Zašto vam je važan princip predstavljanja dijela programa u matičnoj sredini odabranih predstava?

Prije svega da bismo animirali publiku i medije iz regije da prate Bitef. Prošlogodišnje iskustvo s predstavom 'Olimp' Jana Fabrea u trajanju od 24 sata u tom je pogledu bilo izuzetno: uz goste festivala, bezbroj 'običnih' gledatelja iz regije, posebno iz Zagreba, došlo je sudjelovati u jedinstvenom kazališnom događaju. Kao što mu ime kaže, Bitef je prvenstveno beogradski festival, ali je oduvijek bio i jugoslavenski, danas bismo rekli regionalni - ali i europski i svjetski. Programom, ali i svim promotivnim aktivnostima, želimo potvrditi takav status Bitefa, koji je donekle izgubio raspadom bivše zemlje i svega što je uslijedilo. Prije mog dolaska, u programu su nekoliko godina, između ostalog zbog problema s financijama, dominirale predstave iz regije, što je preuski kulturni krug. Sad smo se, s nešto boljom financijskom situacijom, ponovno 'otvorili' za predstave iz cijelog svijeta - u tri godine mog mandata bilo ih je i bit će iz Kine, Singapura, Libanona, Izraela, Irana, s glumcima iz afričkih zemalja. U takvom kontekstu smanjen je broj regionalnih predstava, ali zato onima koje izaberemo želimo dati poseban značaj, vidljivost: odatle ideja da se prva medijska najava Bitefa dogodi negdje u regiji a ne u Beogradu.

Rekli ste, u "sredinama u kojima Frljićeve predstave nisu dobrodošle nešto nije u redu s demokracijom". U dijelu spektra (medijske) javnosti Frljića se označava kao jednodimenzionalnog autora, ali i "izdajicu" nacionalnih vrednota. Kako biste opovrgnuli tu "tezu" o Frljićevom radu na primjeru njegove berlinske predstave koju ste uvrstili u ovogodišnji Bitef: "Gorki, Alternativa za Njemačku?". Ondje je Frljić artistički i politički "bacio rukavicu" u lice Nijemcima, osvrćući se na aktualnost (europske) zbilje? I to je pamfletizam?

U Srbiji je prijam bio sličan kad se bavio tabu temama: odnosom prema Kosovu u 'Kukavičluku' ili političkom pozadinom ubojstva premijera Zorana Đinđića u 'Đinđiću'. Posebno je zanimljivo kad vidite da optužbe za pamfletizam njegove predstave dobiju i u nekima, kako volimo vjerovati, od najotvorenijih europskih društava kakvo je njemačko, i pod ovim baš mislim na kritike predstave 'Gorki - Alternativa za Njemačku?' Naravno, nitko ga nije mogao optužiti za ugrožavanje nacionalnih vrijednosti, to bi značilo biti protiv kritike uspona radikalne desnice što u Njemačkoj nije moguće, bar ne javno i u intelektualnim krugovima. Ali ovakve optužbe su često tek dimna zavjesa pravih otpora, onih prema predmetu njegove kritike, a ne formi te kritike ('pamfletske'). U optužbama za pamfletizam se, zbog njene nedvosmislenosti i oštrine, previđa da je, iako direktna, Frljićeva društvena kritika vrlo slojevita. Ako ništa drugo, on ne cilja isključivo društvene demone, nego i pozu kazališta, njegovu spremnost da se suoči s izazovima. U predstavi 'Gorki - Alternativa za Njemačku?' Frljić nije problematizirao samo ulazak ultradesničarske partije u Bundestag, i to prvi put poslije rata, već i koncept Teatra 'Maksim Gorki': je li njegova otvorenost prema stranim umjetnicima, prije svega onima iz izbjegličkog okruženja, i njihovim temama prava 'alternativa' za njemačko društvo, koje skreće, kao i sva europska, udesno? Ili je to podmirivanje savjesti umjetnika? Doduše, nisu sve njegove predstave jednake umjetničke razine i podjednako slojevite, pa u tim slučajevima mogu prihvatiti optužbu za 'pamfletizam': s tim što bih ga drugačije definirao.

Bitef programirate na dvjema osovinama: estetičkoj i liniji aktualne politike. Ovogodišnja tema je desni populizam. Je li bilo problema s odabirom komada? Kažete, u Mađarskoj, Turskoj i Rusiji je bilo teško naći naslov…

Da, u Mađarskoj, Turskoj i Rusiji nisam uspio, uz sav istraživački trud, naći takve predstave što govori o stupnju umjetničkih i drugih sloboda u tim sredinama. Ipak, u program je uvrštena spektakularna instalacija 'Vječna Rusija', koja razvija tezu o opstajanju autoritarnog oblika vladanja u ovoj zemlji od vremena careva do Putina. Njene su autorice dvije Ruskinje, ali je producent teatar HAU iz Berlina. Festival će otvoriti predstava Suita br. 3 'Europa' francuskog redatelja Jorisa Lacostea koja se sastoji od onoliko muzičko-scenskih numera koliko EU ima zemalja, svaka je temeljena na dokumentarnom audiozapisu iz jedne od zemalja. I svaki zapis upućuje na tematiku 52. Bitefa: urušavanje europskih vrijednosti, ksenofobiju, rasizam, razvoj desnog populizma i autoritarnih režima (takozvanih neliberalnih demokracija)...

Uz cijelu EU i Rusiju, u Frljićevim predstavama posebno gledamo na prilike u Njemačkoj i Hrvatskoj. A zatim, u glavnom programu ali i u show-caseu, i situaciju u Srbiji: dok panoramu otvara, u danu Prologa, projekt 'Odilo. Zatamnjenje. Oratorij' slovenskog umjetnika Dragana Živadinova. Taj nas i tematski i umjetnički vraća u prošlost jer ukazuje, u vidu direktnog upozorenja nama danas, na izvorni nacizam u liku bliskog Hitlerova suborca, Slovenca Odila Globočnika - ali i poetiku Neue Slowenische Kunsta. Ove su predstave, iako umjetnički provokativne, prije svega su intrigantne po tematici. Dio su objašnjenja slogana 'Svijet bez ljudi'.

A uz instalaciju 'Vječne Rusije', tu programsku cjelinu čine još dvije: 'Zaostavština. Komadi bez ljudi' Štefana Kaegija iz kolektiva Rimini Protokoll i 'PA'AM' mladog izraelskog umjetnika Nadava Barnee, koji je 'otkriće' Bitefa. U ove se koncepcijske linije - a na osnovi naše, nadamo se, točne dramaturgije - odlično uklapaju i preostale dvije, u svakom pogledu velike predstave: estonska 'NO49 Prljaviština' kompanije koja je ovjenčana najvećom europskom kazališnom nagradom, i belgijska 'Rekvijem za L.', čiji je autor jedan od vodećih svjetskih koreografa Alain Platel, čime zatvaramo festival. Imajući u vidu da se u ovoj predstavi spajaju Mozartov 'Rekvijem' i afričke pogrebne pjesme te da je izvode isključivo Afrikanci, 'Rekvijem za L.' prerasta u posve zasluženo 'crno opijelo za bijeli svijet'. Isti onaj čiju aktualnu dekadenciju pratimo, kako u životu tako i u najvećem dijelu festivala.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Prošle je godine Bitef zaokupio pažnju javnosti "Olimpom" Jana Fabrea. I nije bio problem u fabrovskom osjećaju za temporalnost u teatru nego u estetici koja je "uznemirila" građanstvo: što ste naučili od takve reprezentacije teatra u Srbiji?

Reakcija publike u Sava centru, u kojoj je poslije 24 sata bilo više gledatelja nego na početku (a na kraju su bila zauzeta i mjesta koja smo blokirali jer nisu imala dobru vizuru), bila je, očekivano euforična. Stvorio se taj dionizijski, nevjerojatno emocionalno i energetski jak osjećaj zajedništva između publike i izvođača, što je i glavna svrha projekta. Prijenos predstave u kontinuitetu na Trećem programu RTS-a je televizijski pothvat, u tehničkom i estetskom smislu najznačajniji televizijski prijenos koji je ova kuća napravila od Titova pogreba. Bitefu je omogućio neslućeni stupanj demokratizacije: dolazak do publike koja ne samo da ne prati suvremeno kazalište nego nijedno drugo. Zahvaljujući prijenosu, 'Olimp' i Bitef su desetak dana bili prva medijska, društvena tema, svi su imali mišljenje... Takva dominacija nekog umjetničkog događaja u javnoj sferi je nezapamćena i u mnogo širim okvirima od regionalnih – simptomatično je da o 'Olimpu' na Bitefu i RTS-u nije pisao, recimo, samo Guardian, nego i neki engleski tabloidi... Naravno, ostaje osjećaj velike zbunjenosti činjenicom da je golo tijelo glumca u teatru još tako velika provokacija! Ali je dobro znati koliko su naša društva regredirala po tom, kao i po pitanju mnogih drugih sloboda.

Kako odgovoriti desnom populizmu izvan teatra? Vječna je debata može li lijevi populizam (kad/ako ga točno definiramo i "subjektiviziramo") biti odgovor na desni? Ili bolje: čime se može vratiti nedostatak povjerenja građana u njihove političke predstavnike? Dovesti demokraciju znači provoditi umjerenu realpolitiku? U Hrvatskoj je lijeva opcija Zagreb je naš uspjela doći do zagrebačke skupštine, a u Beogradu?

Nemamo prostora ni mogućnosti baviti se različitim definicijama populizma, pa ću temi pristupiti po osjećaju. Iako ih ne smijemo izjednačavati jer desni populizam, historijski gledano, iza sebe ima milijune ljudskih žrtava; meni je svaki populizam neprihvatljiv. Temelji se na manipulaciji ljudima, neznanju, ekonomskim, nacionalnim, religijskim i drugim frustracijama, za koje su nekakve elite uvijek odgovorne i za koje uvijek nude razloge drukčije od pravih: a sve s ciljem očuvanja ili osvajanja ekonomske i političke prevlasti. Ključni je problem suvremenog društva totalna kompromitacija socijaldemokracije, meni najbliže ideološke opcije, do koje je došlo najprije njenim paktiranjem, a onda i potpunim izjednačavanjem s desnicom.

Budući da je neophodna ona politička opcija koja će se suprotstaviti danas ničim kontroliranoj logici tržišta - ako tu ima ikakve logike - a to ne može biti socijaldemokracija; onda mislim da su nam veoma važni lijevi, grassroots pokreti. Oni u temelju mijenjaju paradigmu političkog mišljenja i djelovanja. A njihov je veliki problem- time i naš; jest činjenica da su takvi pokreti po definiciji evolutivni. Dok suvremena Europa i svijet, o čijem položaju mislim upravo ono što govori glavni program 52. Bitefa, naprosto nemaju vremena za čekanje. U Beogradu je slična inicijativa, Ne davimo Beograd, postigla najveće iznenađenje na nedavnim gradskim izborima. Malo im je nedostajalo da uđu u gradsku skupštinu: protiv njih je spinala i vlast i opozicija. Ipak, činjenica da nisu ušli znači da neće imati nikakav politički utjecaj. I što da se sad radi? Da se onda, iz tog straha, vratimo realpolitici, politici kompromisa u danim okvirima, ili ne - to je dilema na koju nemam odgovor.

Što je za vas kulturna politika na nacionalnoj razini? Što bi trebala biti? Na europskoj se razini mijenjaju strukture i prioriteti kulturnih politika sukladno kondiciji tržišnoga kapitalizma. Kod nas, ruku pod ruku s desnicom...

I u pogledu kulturne politike sam socijaldemokratske orijentacije, iako nikad nisam bio član niti jedne partije. Apsolutno nam je neophodno kulturu, kao i znanost i obrazovanje, zaštititi od logike tržišta, boriti se za veća državna davanja - ali onakva koja ne bi povlačila i kontrolu ili cenzuru. Na prvi pogled ovo može djelovati kao nerazuman idealizam u društvima koja poput naših nemaju pravu demokratsku tradiciju. Ali u slobodnom svijetu je normalno - iako se i ondje sve više primjećuju sistemi kontrole - da država financira i kritičku kulturu. Onu koja će, zbog boljitka društva, i nju dovoditi u pitanje. Takvu kulturnu politiku ne možemo imati u suvremenim 'neliberalnim demokracijama', za nju je neophodno artikuliranje i jačanje lijevih ideja. Naravno, moramo pronaći i načine da animiramo i privatni sektor, ali ne tako što ćemo podilaziti njegovoj 'prirodnoj' potrebi da 'ne talasa' i da investira jedino u ono što je 'lijepo' i 'bezbrižno', nego tako da inzistiramo na njihovoj društvenoj odgovornosti.... Deviza koje se pridržavam generalno - kad razmišljam o kulturnoj politici i kad radim program Bitefa, jest čuvena oksimoronska izjava francuskog redatelja Antoinea Viteza na koju se kasnije pozivao i Alain Badiou: 'elitistička kultura za svakoga'. Znači: jasno 'ne' populizmu, komercijalnim faktorima u umjetnosti i kulturi, 'da' načinima da se dometi visoke kulture – a to nije hermetična i samozadovoljna opcija nego ona koja ima emancipacijski potencijal; dovede i približi što široj, socijalno i intelektualno raznorodnijoj publici.