Beogradski internacionalni teatarski festival (BITEF) najuzbudljivije je mjesto susreta kazališnih pogleda na suvremenost na ovim prostorima, ali i mnogo šire. Pod sloganom "Svijet bez ljudi" 52. festivalsko izdanje u Beogradu održava se od 13. do 22. rujna. Tematski okvir festivala jasan je iz slogana: kako smo i što smo u kataklizmičnom svijetu? Čemu teatar može pomoći? Umjetnički ravnatelj Bitefa Ivan Medenica u Zagrebu je nedavno predstavio tek dio programa. Zašto u Zagrebu? Jer je za program festivala izabrao predstavu "Šest likova traži autora" kazališta Kerempuh, koju je prema Pirandellovoj antologijskoj drami režirao Oliver Frljić. U razgovoru za Express Medenica sad predstavlja cijeli Bitefov program, ali daje i širu sliku.
Zašto vam je važan princip predstavljanja dijela programa u matičnoj sredini odabranih predstava?
Prije svega da bismo animirali publiku i medije iz regije da prate Bitef. Prošlogodišnje iskustvo s predstavom 'Olimp' Jana Fabrea u trajanju od 24 sata u tom je pogledu bilo izuzetno: uz goste festivala, bezbroj 'običnih' gledatelja iz regije, posebno iz Zagreba, došlo je sudjelovati u jedinstvenom kazališnom događaju. Kao što mu ime kaže, Bitef je prvenstveno beogradski festival, ali je oduvijek bio i jugoslavenski, danas bismo rekli regionalni - ali i europski i svjetski. Programom, ali i svim promotivnim aktivnostima, želimo potvrditi takav status Bitefa, koji je donekle izgubio raspadom bivše zemlje i svega što je uslijedilo. Prije mog dolaska, u programu su nekoliko godina, između ostalog zbog problema s financijama, dominirale predstave iz regije, što je preuski kulturni krug. Sad smo se, s nešto boljom financijskom situacijom, ponovno 'otvorili' za predstave iz cijelog svijeta - u tri godine mog mandata bilo ih je i bit će iz Kine, Singapura, Libanona, Izraela, Irana, s glumcima iz afričkih zemalja. U takvom kontekstu smanjen je broj regionalnih predstava, ali zato onima koje izaberemo želimo dati poseban značaj, vidljivost: odatle ideja da se prva medijska najava Bitefa dogodi negdje u regiji a ne u Beogradu.
Rekli ste, u "sredinama u kojima Frljićeve predstave nisu dobrodošle nešto nije u redu s demokracijom". U dijelu spektra (medijske) javnosti Frljića se označava kao jednodimenzionalnog autora, ali i "izdajicu" nacionalnih vrednota. Kako biste opovrgnuli tu "tezu" o Frljićevom radu na primjeru njegove berlinske predstave koju ste uvrstili u ovogodišnji Bitef: "Gorki, Alternativa za Njemačku?". Ondje je Frljić artistički i politički "bacio rukavicu" u lice Nijemcima, osvrćući se na aktualnost (europske) zbilje? I to je pamfletizam?
U Srbiji je prijam bio sličan kad se bavio tabu temama: odnosom prema Kosovu u 'Kukavičluku' ili političkom pozadinom ubojstva premijera Zorana Đinđića u 'Đinđiću'. Posebno je zanimljivo kad vidite da optužbe za pamfletizam njegove predstave dobiju i u nekima, kako volimo vjerovati, od najotvorenijih europskih društava kakvo je njemačko, i pod ovim baš mislim na kritike predstave 'Gorki - Alternativa za Njemačku?' Naravno, nitko ga nije mogao optužiti za ugrožavanje nacionalnih vrijednosti, to bi značilo biti protiv kritike uspona radikalne desnice što u Njemačkoj nije moguće, bar ne javno i u intelektualnim krugovima. Ali ovakve optužbe su često tek dimna zavjesa pravih otpora, onih prema predmetu njegove kritike, a ne formi te kritike ('pamfletske'). U optužbama za pamfletizam se, zbog njene nedvosmislenosti i oštrine, previđa da je, iako direktna, Frljićeva društvena kritika vrlo slojevita. Ako ništa drugo, on ne cilja isključivo društvene demone, nego i pozu kazališta, njegovu spremnost da se suoči s izazovima. U predstavi 'Gorki - Alternativa za Njemačku?' Frljić nije problematizirao samo ulazak ultradesničarske partije u Bundestag, i to prvi put poslije rata, već i koncept Teatra 'Maksim Gorki': je li njegova otvorenost prema stranim umjetnicima, prije svega onima iz izbjegličkog okruženja, i njihovim temama prava 'alternativa' za njemačko društvo, koje skreće, kao i sva europska, udesno? Ili je to podmirivanje savjesti umjetnika? Doduše, nisu sve njegove predstave jednake umjetničke razine i podjednako slojevite, pa u tim slučajevima mogu prihvatiti optužbu za 'pamfletizam': s tim što bih ga drugačije definirao.
Bitef programirate na dvjema osovinama: estetičkoj i liniji aktualne politike. Ovogodišnja tema je desni populizam. Je li bilo problema s odabirom komada? Kažete, u Mađarskoj, Turskoj i Rusiji je bilo teško naći naslov…
Da, u Mađarskoj, Turskoj i Rusiji nisam uspio, uz sav istraživački trud, naći takve predstave što govori o stupnju umjetničkih i drugih sloboda u tim sredinama. Ipak, u program je uvrštena spektakularna instalacija 'Vječna Rusija', koja razvija tezu o opstajanju autoritarnog oblika vladanja u ovoj zemlji od vremena careva do Putina. Njene su autorice dvije Ruskinje, ali je producent teatar HAU iz Berlina. Festival će otvoriti predstava Suita br. 3 'Europa' francuskog redatelja Jorisa Lacostea koja se sastoji od onoliko muzičko-scenskih numera koliko EU ima zemalja, svaka je temeljena na dokumentarnom audiozapisu iz jedne od zemalja. I svaki zapis upućuje na tematiku 52. Bitefa: urušavanje europskih vrijednosti, ksenofobiju, rasizam, razvoj desnog populizma i autoritarnih režima (takozvanih neliberalnih demokracija)...
Uz cijelu EU i Rusiju, u Frljićevim predstavama posebno gledamo na prilike u Njemačkoj i Hrvatskoj. A zatim, u glavnom programu ali i u show-caseu, i situaciju u Srbiji: dok panoramu otvara, u danu Prologa, projekt 'Odilo. Zatamnjenje. Oratorij' slovenskog umjetnika Dragana Živadinova. Taj nas i tematski i umjetnički vraća u prošlost jer ukazuje, u vidu direktnog upozorenja nama danas, na izvorni nacizam u liku bliskog Hitlerova suborca, Slovenca Odila Globočnika - ali i poetiku Neue Slowenische Kunsta. Ove su predstave, iako umjetnički provokativne, prije svega su intrigantne po tematici. Dio su objašnjenja slogana 'Svijet bez ljudi'.
A uz instalaciju 'Vječne Rusije', tu programsku cjelinu čine još dvije: 'Zaostavština. Komadi bez ljudi' Štefana Kaegija iz kolektiva Rimini Protokoll i 'PA'AM' mladog izraelskog umjetnika Nadava Barnee, koji je 'otkriće' Bitefa. U ove se koncepcijske linije - a na osnovi naše, nadamo se, točne dramaturgije - odlično uklapaju i preostale dvije, u svakom pogledu velike predstave: estonska 'NO49 Prljaviština' kompanije koja je ovjenčana najvećom europskom kazališnom nagradom, i belgijska 'Rekvijem za L.', čiji je autor jedan od vodećih svjetskih koreografa Alain Platel, čime zatvaramo festival. Imajući u vidu da se u ovoj predstavi spajaju Mozartov 'Rekvijem' i afričke pogrebne pjesme te da je izvode isključivo Afrikanci, 'Rekvijem za L.' prerasta u posve zasluženo 'crno opijelo za bijeli svijet'. Isti onaj čiju aktualnu dekadenciju pratimo, kako u životu tako i u najvećem dijelu festivala.
Nastavak na sljedećoj stranici...
