Glavni protagonist romana “Pas i kontrabas” beogradskog pisca Saše Ilića pomalo je kontroverzna persona: Filip Isaković bivši je jazz-glazbenik i srpski ratni veteran iz pomorskog rata u Hrvatskoj, obolio od PTSP-a. Poslan na rehabilitaciju u specijalnu psihijatrijsku bolnicu u Kovinu, gdje susreće plejadu “zaboravljenih”, predvođenih enigmatičnim doktorom Juliusom, suočen s potpunim gubitkom slobode i odlučivanja, Isaković kreće na unutarnje putovanje intimnim prostorima boli, gubitaka i propitivanja, okrećući se prošlosti kako bi prikupio u njoj pogubljene krhotine sebe, ne bi li ih pokušao ponovno sastaviti u novoj sadašnjosti, kao dehumanizirani subjekt u proklamirano demokratskoj Srbiji, u kojoj se kultura nasilja isprepliće s histeričnim imperativom eurointegracija. Srpski “anti-mainstream književni aktivist”, kojemu je ova knjiga donijela prestižnu NIN-ovu nagradu, Ilić u romanu progovara o tragičnim posljedicama raspada Jugoslavije, sugestivno dočaravajući različite, međusobno suprotstavljene vizije čitave jedne epohe kroz priču o potrazi njegova junaka za ponovnom uspostavom osobnog integriteta, koji je za njega neodvojiv od tzv. jugoslavenskog arhipelaga. Dodjela NIN-ove nagrade knjizi “Pas i kontrabas” izazvala je prošle godine u Srbiji žestoke polemike u javnosti, skupina književnika i akademika čak je pozvala na bojkot te ugledne književne nagrade, a Ilić je zbog svojeg pisanja o srpskim ratnim zločinima nad Hrvatima i Bošnjacima dobio etiketu ratnog huškača. Saša Ilić (1972.) objavio je dosad tri knjige pripovijedaka, “Predosećanje građanskog rata” (2000.), “Dušanovac. Pošta” (2015.) i “Lov na ježeve” (2015.), te tri romana, “Berlinsko okno” (2005., objavljen u Hrvatskoj 2006.), “Pad Kolumbije” (2010.) i “Pas i kontrabas” (2019.). Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Gradeći emotivni mozaik svojeg “novog čovjeka”, Ilić u romanu “Pas i kontrabas” pomno rekonstruira vrijeme i prostor bivše Jugoslavije, odlazeći još dalje, unatrag stotinjak godina, zahvaćajući duboko i u društveno-političko tkivo suvremene Srbije, u izvanredno pisanoj, kompleksnoj povijesnoj sagi o društvu zarobljenom u raljama ratne prošlosti. Knjiga je premrežena motivima, citatima i referencama koji su dio kolektivne povijesti ne samo srpske ili jugoslavenske, nego i europske i svjetske kulture, glazbe, književnosti, nudeći široku kulturološku i svjetonazorsku identifikaciju temeljenu na principima humanizma i etike, kao ključ izlječenja od bolesti društva katatonično zarobljenog u post-vremenu. Sloboda ne dolazi kroz zaborav - pojedinca ne možemo liječiti ako ne liječimo društvo, poručuje Ilić u ovoj knjizi, filozofsko-poetskoj politički moralnoj historiografiji naših prostora koja sasvim sigurno spada u sam vrh post-jugoslavenskih književnosti. Knjiga je odnedavno dostupna i u Hrvatskoj u izdanju nakladnika MeandarMedia, a tim povodom popričali smo s autorom.

Express: Nedavno ste izvojevali sudsku pobjedu protiv lista Kurir zbog pristranog prenošenja optužbi iznijetih protiv vas u povodu NIN-ove nagrade knjizi ‘Pas i kontrabas’. Znači li takva sudska odluka da pravda u Srbiji ipak pobjeđuje? Što ta vaša dobivena bitka konkretno može značiti za položaj bilo kojeg srpskog pisca koji se opire mainstream kanonu? Osjećate li se kao pobjednik?

To je borba koja traje od pada Miloševića sve do danas i pitanje je kad će se završiti. Ona je vođena i prije 2000., ali u izvaninstitucionalnim zonama, kao što je Centar za kulturnu dekontaminaciju koji je osnovala Borka Pavićević, ili Beogradski krug koji je djelovao devedesetih godina, ili Forum pisaca koji je bio aktivan do 2012., kad se urušio uslijed dolaska novoradikala na vlast. Na sceni su sad samo pojedinci koji nose ideju promjene, koja je u uvjetima današnje srbijanske politike i kulture najopasnija ideja s kojom se može izaći u javnost, bilo da zagovarate borbu protiv klimatskih promjena, zelenu agendu ili reformu književne scene. Kad bismo mogli pogledati književnu topografiju Srbije iz satelita, onako kako se vidi aerozagađenje ili ozonske rupe, zapravo bismo mogli vidjeti sličnu sliku devastiranog polja kojim se upravlja lažima i medijskim harangama. Nakon državne kampanje koju je koordiniralo Ministarstvo kulture odlučio sam da je dosta te tužio jedan list i jednog akademika koji je u njemu istupao protiv mene. Prvi dio tog procesa, protiv medija, nedavno je završen, dok drugi, protiv akademika, još traje. Put do pobjede je dug i opasan. U Srbiji se on plaća i životom.

Express: Zanimljivo je da ste prije desetak godina odbili da vaš roman bude u konkurenciji za NIN-ovu nagradu objašnjavajući tu svoju odluku protivljenju kulturnome modelu koji tu nagradu podržava. Zašto ste sad nagradu prihvatili? Što se u međuvremenu bitno promijenilo?

U međuvremenu je došlo do još veće homogenizacije nacionalističkih snaga u kulturi i politici. Sad su tamponirani gotovo svi mediji, devastirana je i alternativna kulturna scena u Beogradu koja je dugo funkcionirala kao odstupnica i zona u kojoj se ipak moglo kretati. U međuvremenu su mali izdavači ili propali ili ušli u neoliberalnu paradigmu koja ovdje podrazumijeva da je sve dozvoljeno - krađe prijevoda, najgora vrsta eksploatacije prevoditelja, pisaca, lektora, krađe autorskih prava i, naravno, objavljivanje ‘čiste književnosti’, koja u javnom polju ne stvara kontroverze. Ako se ne uklapate u taj model, ostajete na ulici i ostaje vam da objavljujete u samizdatu. Budući da me je većina izdavača u Beogradu - ali i u tzv. regiji - odbila, pribjegao sam gerilskoj strategiji i objavio roman u jednoj maloj izdavačkoj kući u Novom Sadu specijaliziranoj za žanrovsku literaturu, Orfelin, i prijavio se za NIN-ovu nagradu ne bih li nekako došao do javnosti, ako bih bio uvršten u neki širi izbor. Ostatak priče već znate.

Express: Književnoj je kritici internet grubo oduzeo elitističku auru - moglo bi se reći da se nalazimo usred neke vrste krize kritičarskih autoriteta. Kako vi na to gledate? Kakva je danas književna kritika u Srbiji, postoji li? Je li NIN-ova nagrada i dalje istinska ‘nagrada kritike’?

Kritika je doživjela isto ono što i izdavači i pisci. Dakle, od kritičkog preispitivanja teksta i njegovih značenja, tijekom posljednja dva desetljeća preselila se u zonu marketinga, tako da danas uglavnom funkcionira kao prošireni blurb. No ovdje se jedno vrijeme njegovala ozbiljna negativna kritika, prije svega u Betonu, koji sam vodio s nekolicinom književnih prijatelja. To je stvorilo ozbiljne animozitete na sceni, jer se u doba samoproizvođenja književnih genija ne može dopustiti da vam netko kvari taj posao. Tako smo se sukobili s čitavim književnim establišmentom, koji je formiran devedesetih, dok je nakon 2000. bio netaknut, pa je samo učvrstio svoje pozicije. Takav establišment je nastavio njegovati istu kulturnu politiku, smatrajući da je i NIN-ova nagrada dio njegova kulturnog pogona. Međutim, onoga časa kad je magazin NIN privatiziran, žiri se transformirao tako da više nisu u njega birani akademici i doktori znanosti koji se, recimo, bave romantizmom, seobama, genocidom, stradanjem Srba diljem svijeta, nego oni koji su i regionalno prepoznati kao suvisli književni kritičari, poput Teofila Pančića. Prošla godina je pokazala koliko je duboko otišla korumpiranost univerzitetskih profesora književnosti koji su paktirali s nacionalističkim modelom i akumulirali golemu moć, držeći pozicije od Andrićgrada, preko Filološkog fakulteta, do Univerzitetske biblioteke u Beogradu. Pa ipak, ozbiljna kritika još živi, doduše na internetu - pogledajte samo portale Bookvica i KomunaLinks.

Express: Što dovođenje u pitanje te nagrade, jedne od najprestižnijih u regiji, govori o odnosu kulturne javnosti prema NIN-u i medijima u Srbiji općenito? Postoje li mediji i institucije koje uživaju nepodijeljeni ugled u kulturnoj javnosti?

Tu je bila riječ o kampanji režima protiv jednog nezavisnog medija - mjesec dana ranije NIN je otkrio aferu s preprodajom oružja iz namjenske industrije u Krušiku, u koju su bili umiješani ministar policije i njegov otac. Onda je krenula žestoka paljba na NIN, koja je s dodjelom nagrade mojem romanu dobila i svoj kulturnjački dio fronta. Dakle, to je model obračuna s nezavisnim medijima i nezavisnom književnom i kulturnom scenom. I to se radi sistemski. Nedavno smo imali primjer poništavanja odluke o dodjeli sredstava dvojici slavnih režisera, Goranu Markoviću i Želimiru Žilniku. To se radi otvoreno. Poslušnici na čelu institucija i upravnih odbora zapravo funkcioniraju kao marionete u provođenju politike Aleksandra Vučića. Pogledajte samo RTS. Tamošnji glavni i odgovorni urednik kulture bio je moderator bojkota NIN-ove nagrade, a ujedno je i uspostavio cenzuru u programu za kulturu, gdje je bilo i ostalo zabranjeno da se priča o mojem romanu i nizu djela i umjetnica/ka koji su na crnoj listi režima. Dakle, svaki medij koji je pod šapom vlasti je zarobljen i cenzuriran. Tako veći dio Srbije proteklih vikenda nije ni mogao znati ništa o ekološkim prosvjedima.

Express: Aludirate na prosvjede protiv Rio Tinta, koji posljednjih tjedana podsjećaju na svojevrsnu narodnu pobunu. Jesu li blokade prometnica znak da se budi nova Srbija?

Ne postoji nikakva ‘nova Srbija’, radi se o građanima koji su se pobunili jer su shvatili da je dogorjelo do nokata i da se sumporne kiseline šire na sve strane. Neka istraživanja pokazuju da je čak 14 posto onih koju podržavaju stranku na vlasti bilo naklonjeno ekološkim blokadama puteva, što je ključno utjecalo na Vučića da povuče sporan zakon o eksproprijaciji, po kojemu su investitori dobivali neograničenu moć da se domognu privatnih posjeda, što je država trebala obaviti za njih u vrlo kratkom roku. Ovo nije kraj, naravno. Pobuna je tek počela. Mnogo je žarišta, a zemlja se nalazi u predizbornoj kampanji, što cijelu stvar dodatno dinamizira.

Express: Politika Aleksandra Vučića prema BiH i Crnoj Gori posljednjih mjeseci i godina neodoljivo podsjeća na politiku Slobodana Miloševića u drugoj polovici osamdesetih i u devedesetim godinama, a nova sintagma ‘srpski svijet’ jedva da se razlikuje od ‘Velike Srbije’. Što želi Vučićev režim postići tim stalnim potpirivanjem sukoba? Koji su njegovi ciljevi?

Živimo u kleptokraciji koja je osigurala svoj opstanak na vlasti strogim mehanizmima kontrole, korupcije, iznude, zastrašivanja, jednom riječju - nasiljem nad građanima. Planiranje gradova je investitorsko, slobodni izbori su uništeni, ljudska prava su svedena na minimum. Daju se subvencije stranim firmama da otvore ovdje pogone na kratko, eksploatiraju ljudske i prirodne resurse za male novce i - odu dalje. Ne vodi se briga o okolini, slučaj s dolaskom Rio Tinta upozorava da bismo se mogli pretvoriti u crvenu pustinju na rubu EU-a. U takvom svijetu podrška se kupuje, a ideologija ‘srpskog svijeta’ služi kao pokrivalica za velike kriminalne poslove - trgovinu drogom, oružjem i ljudima. Pogledajte slučaj vijetnamskih radnika u kineskoj tvrtki kraj Zrenjanina, Linglong. Nema sumnje da će svi oni u predatorskom lancu srbijanske kleptokracije pružati podršku režimu do kraja, no isto je tako jasno da će na prvi dašak vjetra rado promijeniti ‘poslodavca’.

Express: Što bi Europska unija trebala poduzeti za stabiliziranje zapadnog Balkana? Jesu li pristupni proces i obećanje članstva u nekoj neodređenoj budućnosti dovoljni?

Europska unija bi pod hitno trebala napustiti plan koji su provodili Merkel i Trump te osnažiti opoziciju i alternativu u Srbiji kako bi došlo do političkih promjena, jer ovako stopljena kleptokracija s nacionalizmom iz devedesetih, a sve to garantirano rješavanjem problema Kosova, može trajati unedogled. Vučić zapravo vlada proizvodnjom permanentne krize, kako regionalno, tako i na unutrašnjem planu. Mi smo do sada imali više od sto “državnih udara” i raznih drugih afera, koje se zapravo sve proizvode u Predsjedništvu. Ova država ima dvije (para)institucije: predsjednika (koji obavlja sve) i Pink (koji dezinformira sve). Ta supstanca je ušla u sve pore društva i ono sad funkcionira kao spužva koja skuplja i otpušta tu ružičastu tekućinu koja je surogat za demokraciju. Veći dio aktualne književnosti prilagodio se tome mehanizmu - radi za predsjednika na uljepšavanju stvarnosti.

Express: Pitanje gubitka Kosova i dalje je ključna tema za Srbiju. Iz hrvatske perspektive neovisnost Kosova, koju priznaju SAD, Velika Britanija i najvažnije članice EU-a, čini se neupitnom. Je li sadašnja generacija srbijanskih političara spremna priznati tu očitu činjenicu? Hoće li se srbijanska javnost ikad pomiriti s time?

Ne, ovdje više nije na stolu pitanje gubitka Kosova, jer je ono davno izgubljeno, i toga je svjestan i sam Vučić. Glavno pitanje je zapravo koliko se još može politički i ekonomski profitirati na procesu ‘normalizacije’ odnosa s Prištinom. Vučićeva računica pokazuje velike brojeve. On zna da će trajati na vlasti sve dok Kosovo ne bude riješeno, a njemu, kao i cijeloj njegovoj predatorskoj zajednici, ne ide u prilog da do toga što prije dođe. Zato se sve pomiče ka nekoj beskonačnosti. Uostalom, siva zona sjevernog Kosova omogućuje enormne zarade svim političkim elitama koje se dotiču kosovskog problema.

Express: U romanu ‘Pas i kontrabas’ bavite se kulturom sjećanja, upozoravajući na njegovanje kulture zaborava kad je riječ o ulozi Srbije u ratovima 90-ih. Što se treba dogoditi da Srbija prihvati svoju ulogu u tim ratovima?

Moralo bi doći do ozbiljne promjene paradigme koju će možda iznijeti neka buduća generacija, koja će se zapitati što se zapravo događalo devedesetih godina i gdje je Srbija bila u svemu tome.

Također, trebalo bi onda raščistiti sav nuklearni otpad od propagande i laži koji se taložio godinama. Jer danas na sceni vidimo ubrzanje u produkciji filmova, serija, leksikona, književnosti, historiografije, umjetnosti, koji imaju funkciju stabilizacije poretka i slike o prošlosti. Za to su posebno zaduženi univerziteti, državni i privatni, koji kontroliraju sve ‘znanstvene’ narative o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti zemlje. Oni se plasiraju preko medija, iz Skupštine, uglavnom preko kulture, odlaze do svih porodica, tržnica i kavana, dotiču svakog pojedinca i mobiliziraju ga kao ideologiziranog subjekta koji preko tog master narativa pronalazi svoj identitet u Vučićevu poretku. Ne biti dio tog narativa znači opredijeliti se za ‘bezdomnost’, u fizičkom i metafizičkom smislu, dok u književnom to znači odabrati svijet kao svoj dom, koji je odabrao i moj junak Filip Isaković na kraju romana ‘Pas i kontrabas’.

Express: Čini mi se da njegov PTSP proizlazi više iz traume raspada bivše države, nego iz konkretnog traumatičnog događaja, kao da želite reći da je raspad Jugoslavije, nestanak čitave jedne kulture, na neki način mnoge ljude koji su u nju vjerovali, učinkovito uškopio. Za sebe kažete da ste pisac jugoslavenske prošlosti. Jeste li nostalgični prema toj prošlosti? Je li suočavanje s (nacionalnim) traumama put prema konsolidaciji prošlosti, kako bismo je napokon ostavili iza sebe?

Jugoslaviji se redovito vraćam kao ideji slobode, kao epistemi koja je daleko šira i integralnija od one koju su proizveli partikularni nacionalni identiteti stvoreni na temelju ratnog nasilja, žrtava i progonitelja. Ne zazivam obnovu Jugoslavije jer to je politički projekt, ali kao pojedinac koji se bavi literaturom, nastojim inkorporirati ono najbolje što je ta Jugoslavija iznjedrila, naročito u razdoblju nakon 1968., što je postalo dio moderne jugoslavenske kulture. Ljudi iz tog vala nosili su tu ideju i tijekom devedesetih godina i raspada zemlje, oni su iznijeli ideju otpora nacionalizmu i nastojanja da se priključimo suvremenim europskim tokovima. Neki su u tome uspjeli, neki još nisu. Svakako je raspad jednog institucionalnog okvira utjecao i na raspad ličnosti, koje su, provučene kroz rat, dospjele u pustinju tranzicije. Moj roman prije svega govori o tom negiranju ratne prošlosti i pokušaju da se takva slika ultimativno održi. No ideja Jugoslavije je ujedno i ideja pobune, koja me književno fascinira. Dakle, postoji dio Jugoslavije koji je zapravo neuništiv - on je ostao trajati u jeziku, književnosti i kulturi. Zato je moj roman oblikovan oko priče o pobuni u jednoj instituciji za mentalne poremećaje, pri čemu je izvršena inverzija između pacijenata i društva koje ih je zatvorilo. Pritom, hospitalizirani u ‘Kontrabasu’ djeluju kao kolektivno nesvjesno jednoga društva koje se želi osloboditi svojih noćnih mora, a te more vidi prije svega u onima koji ih podsjećaju na rat i ratnu prošlost. I meni se nakon objavljivanja romana dogodilo nešto slično, jer sam napadnut da svojim pisanjem uznemiravam pristojne građane i pokrećem u njima neka loša sjećanja, koja država i doslovno pokušava kontrolirati medijskom i institucionalnom ‘farmakologijom’.

Express: Možemo li povijest kovinske bolnice shvatiti kao metaforu povijesti Srbije 20. i 21. stoljeća?

Povijest kovinske psihijatrije sam zapravo tretirao kao metaforu o europeizaciji periferije. Na tome mjestu bila je austrougarska kasarna prije 1918., kad je pretvorena u psihijatrijsku instituciju, da bi u Drugom svjetskom ratu postala ustanova koja primjenjuje militarističke i psihijatrijske metode. Vojska i psihijatrija dvije su europske institucije par excellence. U njihovim se domenama vrši niz eurointegracijskih projekata, pa se tako steklo u Kovinu nešto što bi jednu zemlju na periferiji Europske unije trebalo ‘osloboditi’ njene traume i pripremiti je za pridruživanje velikoj europskoj porodici. Međutim, kao što vidimo na slučaju Kosova danas, ona to radi potpuno pogrešnim metodama i mi dobivamo košmarnu vlast i poredak paranoje koji u svim susjedima vidi neprijatelje, u svakom filmu koji se bavi devedesetima ‘otkriva’ neku zavjeru. Zato je film Jasmile Žbanić izazvao pravu histeriju kod kulturne i političke elite u Srbiji. Bila je očajnička trka da se domaći film ‘Dara iz Jasenovca’, kao tipičan ‘srpski’ narativ, suprotstavi filmu ‘Quo vadis, Aida’? To nije usamljen slučaj. Srbija je danas u ropstvu jasenovačkog narativa, koji je Vučićeva specijalnost. Smjernice za desetogodišnji razvoj kulture donijete su na tim temeljima. Otvoreno se zabranjuje knjiga Ive Goldsteina o Jasenovcu. Muzej genocida dobiva povlašteno mjesto u sistemu, tako da može ući u biblioteke i škole te ‘educirati’ mlade o ratnoj prošlosti. Vlast na svakom koraku nastoji Srebrenicu ‘prekriti’ Jasenovcem.

Express: Što je s pozicijom jugoslavenstva i antifašizma, jesu li ta dva pojma postala ozloglašena u Srbiji?

Većina naroda i narodnosti bivše Jugoslavije slaže se da je antifašizam najgora stvar na svijetu, inače ne bismo bili tu gdje jesmo. Jedan dio preostale manjine rabi ovaj pojam čisto marketinški ili trendovski i, na kraju, u promilima se mjere oni koji zaista zagovaraju antifašizam kao jasan životni stav. S ‘jugoslavenstvom’ je situacija malo drugačija. Nedavno je pisac Igor Štiks na jednom skupu u Beogradu izložio razliku u tretmanu ovoga pojma u Hrvatskoj i Srbiji. I zaista, bio je u pravu, jer u Hrvatskoj se inzistira na diskontinuitetu s Jugoslavijom i jugoslavenstvom, dok se u Srbiji taj negatorski odnos izražava u kombinaciji kontinuiteta i diskontinuiteta. Odnosno, kad imamo koristi od toga, onda smo Jugoslaveni, kad nemamo - nismo. Paradigmatičan je tekst Muharema Bazdulja, objavljen na dan dodjele NIN-ove nagrade 2020., u kojem je preispitao podrijetlo članova žirija, kao i pisaca iz užeg izbora. Tad je zaključio da je njegova bojkotaška skupina par excellence ‘jugoslavenska’, dok je pokusne kuniće u svom paraknjiževnom laboratoriju okarakterizirao kao predstavnike ‘deep Serbije’, čije je jugoslavenstvo zapravo kič. Po njemu, dovoljno je da se netko rodi u Travniku pa da bude Andrić i Jugoslaven, ili u Smiljanu pa da bude Nikola Tesla. Zaboravlja, međutim, da se jugoslavenstvo danas, baš kao i književna tradicija kojoj ćete pripadati, zavređuje radom i zagovaranjem nekih humanih vrijednosti koje prije svega isključuju nacionalizam i nasilje.

Express: U romanu je puno povijesnih ličnosti. Koliko ima stvarnosti u njoj, a koliko se oslanjate na vlastitu maštu?

To je pitanje koje bi zahtijevalo opsežan odgovor, pa ću vam stoga demonstrirati kako taj odnos funkcionira na samo jednom primjeru. U jednoj sceni pojavljuje se obitelj Milošević-Marković. Sve se događa u jednoj noći u srpnju 1995., neposredno nakon genocida u Srebrenici, na Crnom vrhu, gdje je bila tajna rezidencija predsjednika. Tu dolazi moj junak, liječnik Marko Julius, jer je Milošević poslao po njega zato što je njegovoj supruzi pozlilo. Tu sam scenu napisao na temelju jednog fragmenta iz autobiografije Mirjane Marković, koja je vrlo detaljno opisala svoj i mužev izlet na Crni vrh te godine, kad je trebala prirediti veliki banket u čast svoje novoosnovane partije JUL. Naravno, pronalaženje takve jake narativne kopče između fakta i fikcije udjel je truda i čuda, kako je to Kiš govorio. Ali ako ste posvećeni svom pisanju, takvi putevi se otvaraju. Naravno, ne trebam ni naglašavati da je upravo ta scena izazvala provale gnjeva u javnosti.