Daleke 1965., kad je imao samo 17 godina, britanski glazbeni wunderkind Andrew Lloyd Webber primio je pismo sljedećeg sadržaja: "Najdraži Andrew, rečeno mi je da tražiš tekstopisca za svoje skladbe koji ima 'ono nešto'. Budući da ja već neko vrijeme pišem pop pjesme - a osobito uživam pisati stihove - pitam se bi li se pristao susresti sa mnom? Tim Rice".

Andrew je pristao - i tako je rođena suradnja koja će već 1970. iznjedriti rock operu "Jesus Christ Superstar", djelo koje će im obojici uskoro osigurati mjesto u svjetskom glazbenom panteonu. Prvi put povezavši rock and roll i glazbeni teatar, opera o Isusu iz Nazareta podijelila je vjerske skupine, ali i osvojila ljestvice top lista.

Slavni broadwayski klasik o posljednjih sedam dana Isusova života u raznim je oblicima dosad zaživio i na hrvatskim pozornicama - prvi put u produkciji zagrebačkog Gradskog kazališta Komedije i režiji Vlade Štefančića 2000. godine. Osim što je ostao upamćen kao glazbeni spektakl broj jedan na ljestvici kazališnih i turističkih atrakcija grada te prvo uprizorenje nekog Lloyd Webberova djela u Hrvatskoj, Komedijin je "Superstar" lansirao pjevačku karijeru jednog od danas najpoznatijih hrvatskih tenor-baritona - Đanija Stipaničeva.

Nastupio je tad kao treća postava Isusa, a uoči premijere nove Komedijine produkcije slavne rock opere 23. ožujka u režiji Damira Lončara, Stipaničev, ovaj put u prvoj postavi, najavljuje predstavu koja bi se mogla po svemu mjeriti s onima na West Endu ili Broadwayu.

Evo nas, točno 19 godina kasnije, na istome mjestu, ista uloga. Sad ste zvijezda mjuzikla, onda ste bili posve nepoznati mladac - pretpostavljam da nije pretjerano reći da ne bi bilo ni Đanija Stipaničeva da nije bilo rock opere 'Jesus Christ Superstar'?

Đanija Stipaničeva kakav je danas sigurno ne bi bilo, jer tad nisam ni slutio da ću krenuti putem kazališta, da će to zapravo biti moj poziv i da ću se tako brzo tu ukorijeniti, udomaćiti u Komediji. Nakon što sam diplomirao 1999., nisam znao kud bih usmjerio svoj život, a onda se dogodio poziv Vlade Štefančića da se priključim već započetim probama na 'Jesusu' i tu se dogodio taj klik. Tako da - da, ta 2000. godina promijenila mi je život, 'Jesus Christ' mi je promijenio život, otvorio mi je širom oči i prigrlio sam teatar koji kao da je čekao na mene, a da ja to nisam znao.

Na premijernoj ste izvedbi čak imali manji problem s mikrofonom koji je otkazao poslušnost, ali ste svejedno trijumfirali.

Imao sam toliku tremu kakvu nikad ni prije ni poslije nisam upoznao: od straha, od odgovornosti, od nepoznatoga... Tresao sam se. Mikrofoni su se tad lijepili na čelo ispod perike, a ja sam se toliko znojio da mi je mikrofon već negdje nakon drugog songa prestao raditi pa sam do kraja prvog čina pjevao svom snagom, da pokušam nadjačati ansambl i orkestar. To nije bilo baš uspješno. Poslije su do mene došli komentari tipa: 'Tko je ovaj?' i, 'Di su ga našli?'. Pod pauzom su mi promijenili mikrofon i onda je u meni proradio dišpet - naravno da sam onda iz petnih žila povukao u drugom činu. I na kraju se dogodilo ono što svatko od nas sanja: skandiranje, ovacije...

Kako vam je bilo nakon toliko godina ponovno uskočiti u istu ulogu? Koliko se današnji Đani Stipaničev u izvedbenom, umjetničkom smislu razlikuje od tadašnjeg? Danas ste 19 godina stariji i iskusniji, možemo li onda očekivati 'starijeg i iskusnijeg' 'Isusa Krista Superstara'?

Tih 19 godina koje su protutnjale svakako su ostavile traga, ali onaj trag koji zovemo iskustvo. Sad na 'Isusa' gledam malo drugačijim očima. Isus je bio čovjek kao i svi drugi - živio je s ljudima, bio jedan od njih, sebe nije smatrao božanstvom, nije smatrao da je osobit. Tako ga ja čitam i doživljavam. I želio bih ga napraviti na način da bude jasno vidljivo da je on prijatelj tim ljudima koji ga okružuju, kojima želi pomoći i podučiti ih. Mislim da ga treba prikazati na najljudskiji, najtopliji način, i tako ću ga pokušati napraviti.

Zanimljivo je da tako vidite Isusa, jer jedna od ključnih tema rock opere je Isusovo osobno nasljeđe - prikazan je kao čovjek zabrinut oko toga hoće li ga se itko sjećati, što je posve u suprotnosti s biblijskim učenjem, prema kojemu on nije ni najmanje sumnjao u svoju 'slavu' i upravo mu je to pomoglo da izdrži muke na križu. 'Isus Krist Superstar' nije siguran ni u to postoji li uopće kraljevstvo božje, a vjerojatno najveća devijacija mjuzikla od Biblije je u potpunom izbjegavanju teme uskrsnuća - zavjesa se spušta na mrtvome Mesiji, ostavljajući publiku uz riječi koje dovode u pitanje tko je uopće Isus i što je postigao. Kako vi shvaćate kršćanstvo, jeste li vjernik ili mislite da bi svijetu bilo bolje bez religija?

Ljudi su mali, bojažljivi, krhki, žele imati nekog velikog patrona iznad sebe kojemu se mogu utjecati, uputiti mu neku komunikaciju ili molitvu, kako god to bilo nazvano. Naravno da sam i ja slab, kao i svi drugi - pouzdanje tražimo u bogu i u stvarima koje su zapisane davnih dana. Ali nisam praktičan vjernik, ne mogu lagati da idem u crkvu. Mislim da religija sigurno nikome nije nikad napravila ništa nažao, ali jesu napravili oni koji su je pogrešno tumačili i koji je uzimaju za pravo izvrtati.

'Jesus Christ Superstar' ne tretira religiju kao nešto sveto. Što mislite, kako će današnja publika, koja odrasta u doba Twittera, ali i obnove vjerskih fanatizama i velikih polarizacija, reagirati na njega? Hoće li izazvati kontroverze?

Nisam baš siguran koliko ljudi uopće ulaze u meritum cijele stvari kroz iščitavanje svega onoga što su željeli podcrtati autori te rock opere. Sigurno će biti i onih koji će to jako pomno iščitavati i definitivno u njoj naći nešto što se kosi s našim malim hrvatskim konzervativnim shvaćanjem svega onoga što je vezano uz samu vjeru i onoga kako je ta vjera u Bibliji zapisana. Međutim, vjerujem da mnogo ljudi kazalište doživljava kao mjesto gdje se mogu napokon opustiti i odmaknuti nakratko od svega onoga što ih zaokuplja, a mislim da bi se ova naša produkcija iz 2019., kako je sad zamišljena, uz upute našega redatelja, kolege i prijatelja Damira Lončara te uz velikog maga kazališta Komedije maestra Dinka Appelta, s mladim energičnim ljudima koji su prošli na audiciji, mogla bez straha prikazivati na West Endu ili Broadwayu.

Sam Isus je svojim nasljednicima ostavio u zadatak da pomognu drugima pronaći odgovor na pitanje koje rock opera postavlja u svojoj ključnoj pjesmi: 'Jesus Christ, who are you?'. Već ste mi rekli da je Isus za vas tek običan čovjek - čini li vam se da nam je danas ponovno potreban nekakav Spasitelj? Tko bi on, po vama, mogao biti?

Mislim da je Donald Trump definitivno osoba kojoj se moramo utjecati, koja će nas spasiti. Ali najprije mora dovršiti svoj zid prema Meksiku, pa će mu onda ostati malo više vremena da promišlja o nama ovdje, u ovim bespućima povijesne zbiljnosti našeg Balkančića, na kojemu živimo i gdje nas ima sve manje i, ako ovako nastavi, ostat ćemo samo nas dvoje ovdje koji razgovaramo na ovu temu. Ali šalu na stranu, definitivno ne vidim neku osobu iz bilo kojeg područja ljudskog djelovanja koja bi mogla u današnje doba biti viralni hit, a istodobno i osoba koja će utjecati na savjest i na svijest naših sudbina, i kao naroda i kao pojedinaca.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Jeste li znali da je prikaz Jude u mjuziklu inspiriran stihom Boba Dylana 'Did Judas Iscariot have God at his side?' iz pjesme 'With God on Our Side' iz 1964. Ideja Tima Ricea bila je dati Judi dozu ljudskosti, prikazati ga kao tragičnu figuru, za razliku od biblijskog opisa, gdje ga se prikazuje kao 'utjelovljenje zla'. Kako vi vidite Judu? Tko je Juda današnje Hrvatske? Prepoznajete li ga u nekome?

Prepoznajem ga u običnim malim ljudima, kakvih je pun svijet, koji će radije željeti da susjedu crkne krava nego da mu se dogodi nekakav uspjeh.

Sa samo 23 godine Dylan je napisao antiratnu pjesmu koja je otvorena kritika nacija, društava koja vjeruju da je Bog automatski na njihovoj strani u svemu što čine, a ne na strani njihovih protivnika. Čini se da je takva vrsta poruka danas aktualnija nego ikad. Nedavno smo bili svjedoci napada na srpske sportaše u Splitu. Koliko Crkva u Hrvatskoj pridonosi podjelama i antagonizmima koji su još uvijek prisutni, posebno u Dalmaciji?

To je tema koja me posebno pali. Takve se stvari događaju samo zato što za njih nema nikakvih sankcija, zato što ništa nikome u ovoj zemlji više nije sveto, a onima koji takve stvari rade ne prijeti nikakva realna kazna. Ubojice, devijantni tipovi koji ženama razbijaju glave o lavabo bivaju pušteni na slobodu, ljude bacaju u more zato što imaju trenirku kluba koji je iz druge države, s kojim međusobno igraju već više od 20 godina... Propuštena je prilika i od gradonačelnika Splita i od ljudi iz Crkve da se takvim stvarima stane na kraj jednom za sva vremena. To što se čini u crkvama i za oltarom, to je samo preslika svega što je i u samoj državi, gdje se stvari ne imenuju pravim imenom.

Mislite da je dijelom odgovornost i na Crkvi?

Mislim da griješe i oni koji propagiraju s oltara. Trebali bi biti oštriji, osuditi nasilje među prvima, ako ne i prvi.

Znači, ne čini vam se da Katolička crkva u Hrvatskoj baš uspijeva u onoj ključnoj misiji širenja ljubavi i mira?

Izgleda da u tome baš ne uspijevamo, s obzirom na to da se 23-24 godine nakon okončanja ratnih sukoba na ovim prostorima dešavaju ovakve apsurdne nevjerojatne stvari koje nas opet vraćaju unazad.

Zbog priličnog broja odstupanja od općeprihvaćenog tumačenja biblijskog narativa, 'Jesus' je od početka naišao na dosta kritika. Kosi li se pristup tog mjuzikla s vašim uvjerenjima? Je li vam ikad palo na pamet pozivati se na 'priziv savjesti', naprosto odbiti nastupati, kao što to čine neki liječnici kad ne žele izvoditi abortuse? Što mislite o institutu 'priziva savjesti'?

Kod liječnika bi to barem trebalo biti regulirano Hipokratovom zakletvom, mislim da uopće ne bi trebalo biti moguće raspravljati na tu temu. Takve stvari uopće ne bi trebale biti predmetom rasprave. Osobno nisam nikad bio u situaciji da bih se zbog nekih svojih uvjerenja morao zahvaliti na ulozi. Ne kažem da je nemoguće da se dogodi nešto što bi me natjeralo da se pozovem na famozni institut priziva savjesti, ali čini mi se da ljudima koji se na njega pozivaju to nije na čast.

Dosta ste putovali po svijetu, obilazili hrvatske iseljeničke zajednice, nastupali za njih. Povremeno se te zajednice vezuju uz neke ekstremnije desničarske politike. Jeste li se ikad susreli sa situacijom da ste morali nastupati, na primjer, pred Pavelićevom slikom? Što biste učinili da jeste?

To je u nekim situacijama bilo nemoguće izbjeći! Jednom sam u Adelaideu, u Australiji, nastupao pred slikama, kako oni kažu, 'hrvatskih velikana', među kojima se našao i 'velikan' iz '41. Rekao sam im - ali, fali vam jedan! 'Tko nam fali?', 'Pa Josip Broz. Ako može biti Ante Pavelić, onda mora biti i Josip Broz, jer je on isto utkao jedan dio sebe u Hrvatsku', možda čak, uz malo sarkazma, i više nego ovaj gospodin koji je prodao Dalmaciju Italiji i gradio sabirne logore u kojima su ljudi bili ubijani na svirepe načine. Josip Broz je napravio malo bolje stvari za Hrvatsku, ostavio nam ustav, po kojemu imamo danas ovakve granice kakve imamo. Ali i njima je to zapravo ostalo iz nekih ranijih vremena, te je slike netko tamo stavio prije njih, kao neku polugu za sukob protiv tadašnjeg režima i nešto uz što će se vezivati. I oni su se vezivali uz, zna se što, NDH i Antu - ali čini mi se da će to s vremenom izblijedjeti, da je to sad samo slika na zidu i ništa više od toga.

Čini se da se danas svijet ponovno intenzivno bavi vjerama i nacijama - koja su po vama ključna pitanja današnjice?

Mislim da čovječanstvo hrli prema svojem kraju, a da to ni ne primjećuje, zbog toga što ljudi uopće ne obraćaju pažnju na prirodu, na ono što nas okružuje, na izumiruće vrste koje nestaju iz dana u dan, gdje se onečišćenja mjere u bilijunima tona, gdje će se dna oceana uskoro zatrpati plastikom i plastičnom masom. Mi danas imamo problem i u gradu Zagrebu, i općenito u Hrvatskoj, ali i po cijeloj Europi - što s plastikom, kako je zbrinuti?

Ove godine slavite 50. rođendan - kad biste sad napravili nekakvu rekapitulaciju dosadašnjeg života i karijere, biste li rekli da ste pristajali na kompromise?

Kompromisa uvijek ima. U početku sam mislio da ću biti jedan od onih momaka koji će uvijek drčno pokazivati svoj stav i svakome se sa svojim idejama unositi u lice, a onda sam s vremenom vrlo brzo shvatio da taj put nikamo ne vodi, da je to jedna slijepa ulica te da u životu moraš ponekad pristati i na kompromise, kako bi te oni, u nekakvom preskakivanju, doveli do cilja. Nasreću, nisu to bili nekakvi veliki ustupci, naravno da se nama kao umjetnicima ne mora sve ni svidjeti, a moramo biti dijelom toga jer je to na kraju ipak naš posao. Naravno, niti je svaka publika ista, nije ni svaki prostor isti niti orkestar koji je u podlozi, tako da kompromisi postoje, ali samo kad to ne ruši neku umjetničku i inu filozofiju.

I, na kraju, što je sljedeće za Đanija Stipaničeva? Postoji li neka uloga koju sanjate i koju svakako želite realizirati?

Volio bih igrati u pravoj operi, recimo, u 'Trubaduru'. Baritonsku ulogu, jer ja sam po vokaciji bariton, iako me svi uporno stavljaju u tenore. A u samom mjuziklu, možda 'Fantom iz opere'. To bih možda volio jednom odigrati, još dok mogu. Možda još nije kasno!