Prije dva dana svečano su predstavljeni portreti nekadašnjeg predsjednika SAD-a Baracka Obame i prve dame Michelle Obama koji će visiti u galeriji u Smithsonianu.

Predsjednika je portretirao umjetnik Kehinde Wiley, dok je Michelle naslikala Amy Sherald. Moderni portreti podijelili su javnost. Dok su neki oduševljeni 'ulaskom umjetnosti u 21. stoljeće', bojama, metaforama prikazanim na platnu i tome da nije riječ o 'klasičnim, ortodoksnim' portretima političara, dok su drugi zgroženi 'plitkošću i nedorečenošću' slika.

Na društvenim mrežama, po forumima i u medijima traje rasprava jesu li Obamini dostojno prikazani, je li se izbor dvoje Afroameričkih umjetnika isplatio, ili su potreti ispodprosječni i razočaranje. Portrete su nam prokomentirali slikar Duško Šibl i likovni kritičar Feđa Gavrilović.

"Portreti Baracka i Michelle Obama u Smithsonianu klasičan su relativno nesretni suvremeni spoj američkih hiperrealističkih i popartističkih težnji iz četvrte ili pete ruke. Teško je danas raditi portret vladara u kojemu će portretirani pokazivati sve one osobine koje PR stručnjaci zahtijevaju od svojih klijenata, političara - otvorenost, dostupnost, komunikativnost. Kehinde Wiley, umjetnik koji je portretirao prvog crnog predsjednika Sjedinjenih država stavio ga je u stolicu usred gustog zelenila. Nema ništa očekivanije negoli jednostavno poigravanje neočekivanošću i bizarnošću", kaže Gavrilović i dodatno kontekstualizira portrete koje mnogi, kako i sami priznaju, baš ne razumiju.

"Umjetnik je inače poznat po realističnim portretima američkih crnaca ispred ornamentirane pozadine, te se sada i Obama našao u njihovu društvu. Njegov rad spada u korpus suvremene afroameričke umjetnosti, koja inzistira na specifičnostima njihova etniciteta, kulture i tradicije. Bivša prva dama na portretu Amy Sherald, koja također slika crnce samo pred monokromnom pozadinom u tvrdoj crtačkoj maniri, pokazuje malčice preveliku dorađenost lica, preveliku forsiranu ljupkost. Inače, njezini portreti pronalaze pravi omjer u danas sve popularnijem stilu koji stoji na granici slikarstva i ilustracije", kaže Gavrilović s čijim se mišljenjem samo donekle slaže Duško Šibl. 

"Supružnicima Obama je bilo jednako važna poruka koju šalju svijetu i budućim generacijama izborom umjetnika portretista, 
kao i kvaliteta portreta. Čini mi se da je psihološki moment zanemaren u korist vanjskog reprezentativnog izgleda, a po mom mišljenu to je velika šteta, pogotovo kad govorimo o portretu Michelle Obama. Reprezentativna i dekorativna slika bez ikakve psihološke dubine ili bilo kakvog pokušaja ulaska u neki aspekt karaktera modela", kaže Šibl i napominje kako joj portret ne sliči.

"Pogoditi crte lica može svaki ulični slikar. To nije dovoljno za ozbiljan portret. Čini mi se da je haljina važnija od osobe u njoj. 
Obamin portret je bolji i dublji, iako cvjetna pozadina odvlači pažnju od onog najvažnijeg - čovjeka ispred nje. Sve u svemu, mislim da ti portreti nisu adekvatna poruka budućim generacijama niti da govore dovoljno o borbi za ljudska prava i žrtvovanju mnogih generacija koje su omogućile da Amerika dobije prvog crnog predsjednika u povijesti. Ali govore mnogo o površnosti vremena u kojem živimo", zaključio je slikar.

Feđa Gavrilović osvrnuo se i na neke druge uspješne portrete velikana poput Kennedyja ili kraljice Elizabete II.

"Od američkih predsjednika novijega doba možda je najbolje prošao JFK, na portretu Aaron Shiklera, umjetnika inače sklonog sladunjavom kiču, koji ga ne prikazuje u predsjedničkoj moći, nego zabrinutog, pogurenog i zagledanog u svoje misli. Među portretima  suvremenih svjetskih vladara treba izdvojiti mali portret Elizabete II velikoga slikara Luciana Freuda, koji je zanemario klasičan ceremonijalni format i ton, te u ulju prikazao englesku kraljicu kao običnu neuglednu staricu koja ona jeste i kojoj format platna od 23 centimetra visine sa 15 centimetara dužine, reže pregolemu krunu.

U hrvatskoj umjetnosti dva najinovativnija i najkvalitetnija primjera portreta novijih vladara su jednostavan i elegantan portret maršala Tita slikara Marina Tartaglie, i koloristički portret Stjepana Mesića iz kista Vatroslava Kuliša", kaže Gavrilović.