Poštovana ta i ta, nisam odgovorio na neka pitanja na koja nemam šta pametno odgovoriti, piše Svetislav Basara u finalu naše internetske korespondencije. Lako Basari, sad će pitanja doći u prvi plan: užas ovoga posla. Pitanja na koja naš sugovornik nije imao što reći, nije tajna, nisu drukčija od ostalih. Jer izgleda nemoguće predvidjeti teme koje bi Basaru inspirirale u medijskom smislu.

Svetislav Basara (Bajina Bašta, 1953.), uostalom, jedan je od najmudrijih živih medija aktualnog života Srbije i "ovih prostora": rijetka je trivijalna tema svakodnevice koju ovaj kolumnist beogradskog Danasa nije sredio ubojitim basarijanskim alatom. Persiflaža stvarnosti, satira, Bog-čovjek, svijet je bolnica: Basarin nevjerojatni "angažman degažmana" radi i u kraćoj medijskoj, kamoli u literarnoj formi. Generacije su, naravno, literarno odrasle na njegovu romanu "Fama o biciklistima" iz 1988.

I nasreću, Basara objavljuje mnogo. Do sada dvadesetak naslova romana, zbirki pripovijedaka, eseja, drama, teško je pogoditi trenutačni hit naslov. Zapravo, nemoguće. Ovom smo prilikom razgovarali o "andrićevštini" u vezi njegova romana "Andrićeva lestvica užasa" (Laguna, 2016.), a na nedavnom Sajmu knjige u Beogradu promovirana je njegova nova zbirka kratkih medijskih eseja "Pušači crvenog bana". Izgleda nužno, treba se vraćati Basarinu tekstu.

Sviđa nam se ovaj novinski naslov 'Završen Lašvanski knjižarij: Bosna se iz stvarnosti preselila u književnost'. Ima li bolje bilance festivala? Festival je bio u Travniku i Vitezu, vi ste bili jedan od sudionika, razgovarajući o nasljeđu Ive Andrića. Koja je uloga festivala o literaturi: poticanje čitanja, neobavezna druženja, antistresni razgovori, poticaj kritičkog mišljenja? Ili nema pretenzija? Kakav je vaš odnos prema javnim nastupima: u Hrvatskoj vas rijetko vidimo?

Nisam baš siguran da književni festivali nešto naročito potiču čitanje, ali to, uostalom, i nije njihova svrha. Smisao festivala, pa i književnih, je stvaranje festivalske atmosfere, privremeni prekid rutine, 'oneozbiljavanje' svakodnevice, koju treba da osjete i svi oni koje festivalski programi – pozorišni, filmski, književni, svejedno – uopće i ne interesiraju. To se u ovom sumornom vremenu sve teže postiže, a festivali se pretvaraju ili u praznike tabloidnosti, kao što je slučaj s filmskim, ili u dosadne, ezoterične skupove uskoga kruga učesnika, što je slučaj sa svim ostalim.

Nekad nije bilo tako. Ja sam, recimo, beogradski FEST posjećivao krajnje selektivno, a BITEF nikako, ali sam uvijek znao (osjećao) da je u Beogradu FEST ili BITEF u toku. Više nigdje nije tako. Na festivalima gotovo da i nema nekadašnjih neobaveznih druženja, pogotovo nema antistresnih razgovora, a pogotovo ih nema na festivalima (osim možda pozorišnim) u bivšim jugoslovenskim republikama, na kojima se svi razgovori vrte oko politike i proteklog rata. To je vrlo loš znak. Da, rijetko me se viđa u Hrvatskoj, ali se isto tako rijetko viđam i u Srbiji. Da budem iskren, i ne volim da budem viđen ni u Hrvatskoj ni u Srbiji. Na festval u Vitezu došao sam samo zato da bih vidio Travnik (nikad tamo nisam bio) i nekolicinu prijatelja iz Sarajeva.

Na koji se način isplati razgovarati o Ivi Andriću? Iz cijeloga korpusa silnica koje obuhvaća sintagma 'Andrićevo nasljeđe' šira javnost osuđena je na nacionalističku, postjugoslavensku besmislicu retoričkog pitanja 'čiji je Andrić pisac'. Vaš roman 'Andrićeva lestvica užasa' ima podnaslov 'gotski roman': time se sugerira bliskost suvremenim čitateljima? Junak romana, Kaloperović, zanimljivo i kao po andrićevskoj biografiji, putuje na zagrebačku promociju svoje knjige pa usput svraća prijatelju Stojkoviću, za 'kojega kažu da je svojevremeno, u strogoj diskreciji, bio prijatelj Ive Andrića'. U kojemu nas, dakle, smjeru vodi mišljenje o Andriću, kao povijesnoj osobi i piscu?

Ne bih ja o razgovorima o Andriću govorio u terminima 'isplativosti', a posmrtna otimačina oko nacionalnog vlasništva nad Andrićem krajnje mi je degutantna kao što je, pretpostavljam, i Andriću bila degutantna jer je započela još za njegova života. Cijeli Andrićev život i djelo su ustvari borba za ljudsku individualnost, koja se na ovim prostorima – mrzim tu sintagmu, ali nema bolje – gubi i gasne u mraku provincijalnih nacionalnih kolektiviteta.

U tom smislu Andrić iz 'Andrićeve lestvice užasa' i nije rekonstrucija Andrića kao stvarne ličnosti nego lik Ive Andrića skrpljen od ustaljenih predrasuda, već ubuđalih čaršijskih ogovaranja i čaršijskih pokušaja da se Andrić obezvrijedi kao ličnost i da se svede na prosječni, ovdašnjostima prihvatljiv nivo. To se zbiva kad se nečije djelo pokaže većim od formata svih naroda koji se glože oko vlasništva nad Andrićem.

To je usud i tu se ništa ne može učiniti. Nitko u Srbiji, recimo, neće Andriću osporiti značaj (ili drugi jedan primjer - Pekiću), ali će se pri spomenu Andrića obavezno natuknuti da je bio škrtac i da je – valjda krišom – slavio katolički Božić, kao što će na spomen Pekića, uz konstataciju da je značajan pisac, uvijek dodati da je 'brate, mnogo pio'.

I još na obzoru plemenite andrićevštine: kako vam izgleda kulturni prostor 'ovih prostora', naime postjugoslavenski? Ili sintagma postjugoslavenska književnost, ima li ona smisla i analitičkog benzina?

Nikad nije bilo veselo na ovim prostorima, pogotovo ne za kulturu, a u kakvom je kultura danas stanju, nemam uvid. Poneka knjiga (i poneki film) dođu iz Hrvatske, ponešto – mnogo manje – stigne iz Bosne i Crne Gore, a o tome šta se zbiva u Sloveniji i Makedoniji (Kosovo da i ne spominjem) u Srbiji se zna otprilike koliko i o tome šta se zbiva u Kostariki. Jugoslovenske književnosti, osim u čitankama, nikad nije bilo, tako da nema ni postjugoslovenske.

Ne znamo koliko ste često u Zagrebu ili Hrvatskoj. Ne znamo ima li smisla usporedba kulturnog života i kulturnog habitusa Beograda i Zagreba, i je li ikad imala. Ali činjenica je da se u Beogradu (kao naprosto većem gradu) mnogo lakše skupi dovoljno zainteresiranih za običnu promociju knjige ili razgovor o problemu literature nego u Zagrebu, gdje imate dojam da se publiku mora festivalski privoditi. U Hrvatskoj se, kažu statistike, slabo kupuju knjige, iz čega se zaključuje da se slabo čita. I u tom smislu se, kao rezultat rada Ministarstva kulture i struke, donosi Nacionalna strategija poticanja čitanja. Kako vam izgledaju, što mislite o ovim činjenicama? Što ćemo s tim čitanjem? Ili da se prepustimo malograđanskoj tematskoj tribini...

Nastavak na sljedećoj stranici...

Da krenem od posljednjeg pitanja – šta ćemo s čitanjem? Ništa tu ne treba raditi, a pogotovo tu ništa ne bi trebali raditi ministarstva i druge državne službe. Rijetko sam u Zagrebu, ali rijetko sam i bilo gdje drugdje, dijelom zato što sam zašao u godine, pa mi putovanja ne gode, dijelom zato što mi je muka da na putovanjima od tristo kilometara prolazim kroz nekoliko graničnih prijelaza. Ima tome jako dugo kako sam napisao da je postjugoslovenska geografija sprdačina s prostorom. Imam na umu metafizičko a ne nacionalističko značenje riječi prostor.

Ako se u Hrvatskoj ministarstvo poduhvatilo poticanja čitanja, to samo znači da će se čitati sve manje i manje jer se čitanju ne pomaže uredbama i zakonima nego stvaranjem uslova za pisanje i čitanje, a oni su – ne samo u Hrvatskoj, svuda je tako u ex-YU državicama – katastrofalni. Slična stvar se događa i u Srbiji, čija aktualna vlast priprema nekakvu deklaraciju o očuvanju srpskog jezika i kulture koja će – siguran sam u to – biti napisana jezikom i stilom koji su poniženje i katastrofa za srpski jezik. Ima u Bosni jedna lijepa izreka – "baksuz je sjedit sa njim"

 E, ti s kojima je "baksuz sjedit" i koji upropaste sve čega se dohvate, čak i ako se toga dohvate s dobrim namjerama, danas vode glavnu riječ i svemu daju ton. Budući da mi iskustvo govori da će ovaj intervju biti kroatiziran – protiv čega, inače, nemam ništa protiv – jer je u Hrvatskoj takva uredba, to pokazuje sitnodušje donosilaca uredbe koji misle da će sačuvati hrvatski jezik ijekavizirajući ekavske tekstove. Barem toga u Srbiji nema. Teško mi je zamisliti da čitam ekavizirane i posrbljene Krležu ili Jergovića.

Jeste li doista posljednji dobitnik nekad vrlo ugledne Nagrade Željezare Sisak za književnost Jugoslavije? Riječ je bila o vašem romanu 'Fama o biciklistima', klasiku iz čijeg teksta, eto, postoje i wikicitati, možda uđe i u lektiru... Bez zezancije, čega se sjećate kad ste dobili tu nagradu?

Ne znam da li sam bio posljednji dobitnik te nagrade ni šta je poslije bilo s tom nagradom, u 'Andrićevoj lestvici užasa' napisao sam da sam posljednji Srbin koji je tu nagradu dobio. Ne sjećam se, štoviše, ni koje sam je tačno godine dobio, a mirne duše sam je mogao i ne dobiti jer Nagrada Željezare Sisak već tad nije vrijedila ništa, ni u novčanom ni u prestižnom smislu. Bila je to jugoslovenska nagrada, a Jugoslaviji je već bilo odzvonilo.

Bila godina koja bila, rat se već mogao opipati, toga se dobro sjećam, te mučne atmosfere, te pritajene strepnje i nesigurnosti, tog amaterskoga glumatanja kakve takve normalnosti i redovnosti stanja. Ja, međutim, najbolje funkcioniram u takvim atmosferama, što uopće ne znači da se u njima dobro osjećam. Dugo sam čuvao najvredniju uspomenu s dodjeljivanja te nagrade – čelični cilindar u kojem je bila povelja, ali se i to s vremenom negdje izgubilo.

Dehistorizacija socijalističkog nasljeđa zajednički je motiv politika s 'ovih prostora': zašto? Ne njegujemo iluziju povijesnoga kontinuiteta nego pitamo zašto toliki strah od starih činjenica, zašto gubitak pamćenja?

Rekao bih da je to strah od historijskih činjenica uopće. Ako dobro pamtite, ako hoćete da imate stvarnu historiju, onda se neminovno morate suočiti s neprijatnim stvarima, a to je u suprotnosti s ovdašnjim izmišljenim tradicijama i kičerajskim narativima o "slavnoj, herojskoj i bla, bla, bla prošlosti". Zaborav je velika zagonetka. Ne znam da li ste znali da su Židovi za samo sedamdeset godina babilonskog ropstva zaboravili drevni hebrejski jezik, koji je ostao jezik svetih knjiga, ali je prestao da bude govorni. Postoje razne teorije zašto se to dogodilo, ja sam, međutim, sklon mišljenju da je taj jezik zaboravljen zato što ondašnji Židovi više nisu htjeli da čuju što im taj jezik govori. Možda ni mi ne želimo da čujemo što nam govore historije te se valjda zato i ponavljaju.

Kako se može ugodno živjeti u okolnostima povijesnog revizionizma i restauracije nacionalističke države, čemu sve svjedočimo. Je li to ključno pitanje 'ovih prostora'?

Pusta želja za, kako vi kažete, ugodnim životom osnovni je uzrok većine neugodnosti na ovom svijetu. Ugodan život je teško ostvariti, a pogotovo ga ne može imati većina, pa odatle dolazi do neprestanih trvenja, do potrebe da se uzroci neugodnosti prebace na nekog drugog, stranog, na manjine ili čak na apstrakcije tipa socijalizam, kapitalizam, neoliberalizam i tako dalje. Ne treba imati previše iluzija niti previše očekivati od ovoga svijeta, pogotovo ne od država na koje je (sve do jedne) Antonin Artaud napisao da su legalizirani i organizirani kriminal.

Lijepo ste rekli u razgovoru prilikom predstavljanja vašega romana 'Mein Kampf' da trash i kič nikad ne treba podcjenjivati. Od tolikog obilja, koje primjerke ili grupice tih pojava treba posebno tretirati u svakodnevici?

Teško je uopće danas pronaći nešto što nije treš i kič. Jučer sam, recimo, pogledao nastavak onog divnog filma 'Blade Runner' samo da bih ustanovio da je u pitanju kič kao produžetak jednoga genijalnog filma.

Tko vas je čitao zna da se isplati investirati u dešifriranje vašeg literarnog odnosa s religijom, (makar) kao povijesnopolitičkom kategorijom. Ali nastranu to: kako da se običan građanin obrani od napada klerikalnog fašizma? U Hrvatskoj braniteljske udruge uspješno pomiču kurs kulturne politike, klerikalna desnica definira status obitelji... Samo ne recite da na to nema odgovora!

Ima odgovora! A ima i jedina efikasna strategija obrane. Ne obraćati pažnju na klerikalno-fašistička bulažnjenja ili ih – ako su ipak previše napadna – ismijati i izvgnuti ruglu. Ne znam, uostalom, kako uzeti za ozbiljno fratre i kaluđere koji huškaju na prokreaciju. Treba li tome propaganda?!

Čini se da non-stop pišete proznu literaturu (ne i poeziju?), ali i kolumne. Kakav je kolumnistički posao, čemu vas je naučio?

Kratkoći i preciznosti u izražavanju. To je najveći nauk kolumnističkog posla.

I počasno pitanje, kratka plemenita preporuka: kojega klasika i/ili pisca ovoga govornog područja biste preporučili na ponovno i ponovno čitanje?

'Berlin Alexanderplatz' Alfreda Döblina. Upravo ga čitam po drugi put.