Poštovana ta i ta, nisam odgovorio na neka pitanja na koja nemam šta pametno odgovoriti, piše Svetislav Basara u finalu naše internetske korespondencije. Lako Basari, sad će pitanja doći u prvi plan: užas ovoga posla. Pitanja na koja naš sugovornik nije imao što reći, nije tajna, nisu drukčija od ostalih. Jer izgleda nemoguće predvidjeti teme koje bi Basaru inspirirale u medijskom smislu.
Svetislav Basara (Bajina Bašta, 1953.), uostalom, jedan je od najmudrijih živih medija aktualnog života Srbije i "ovih prostora": rijetka je trivijalna tema svakodnevice koju ovaj kolumnist beogradskog Danasa nije sredio ubojitim basarijanskim alatom. Persiflaža stvarnosti, satira, Bog-čovjek, svijet je bolnica: Basarin nevjerojatni "angažman degažmana" radi i u kraćoj medijskoj, kamoli u literarnoj formi. Generacije su, naravno, literarno odrasle na njegovu romanu "Fama o biciklistima" iz 1988.
I nasreću, Basara objavljuje mnogo. Do sada dvadesetak naslova romana, zbirki pripovijedaka, eseja, drama, teško je pogoditi trenutačni hit naslov. Zapravo, nemoguće. Ovom smo prilikom razgovarali o "andrićevštini" u vezi njegova romana "Andrićeva lestvica užasa" (Laguna, 2016.), a na nedavnom Sajmu knjige u Beogradu promovirana je njegova nova zbirka kratkih medijskih eseja "Pušači crvenog bana". Izgleda nužno, treba se vraćati Basarinu tekstu.
Sviđa nam se ovaj novinski naslov 'Završen Lašvanski knjižarij: Bosna se iz stvarnosti preselila u književnost'. Ima li bolje bilance festivala? Festival je bio u Travniku i Vitezu, vi ste bili jedan od sudionika, razgovarajući o nasljeđu Ive Andrića. Koja je uloga festivala o literaturi: poticanje čitanja, neobavezna druženja, antistresni razgovori, poticaj kritičkog mišljenja? Ili nema pretenzija? Kakav je vaš odnos prema javnim nastupima: u Hrvatskoj vas rijetko vidimo?
Nisam baš siguran da književni festivali nešto naročito potiču čitanje, ali to, uostalom, i nije njihova svrha. Smisao festivala, pa i književnih, je stvaranje festivalske atmosfere, privremeni prekid rutine, 'oneozbiljavanje' svakodnevice, koju treba da osjete i svi oni koje festivalski programi – pozorišni, filmski, književni, svejedno – uopće i ne interesiraju. To se u ovom sumornom vremenu sve teže postiže, a festivali se pretvaraju ili u praznike tabloidnosti, kao što je slučaj s filmskim, ili u dosadne, ezoterične skupove uskoga kruga učesnika, što je slučaj sa svim ostalim.
Nekad nije bilo tako. Ja sam, recimo, beogradski FEST posjećivao krajnje selektivno, a BITEF nikako, ali sam uvijek znao (osjećao) da je u Beogradu FEST ili BITEF u toku. Više nigdje nije tako. Na festivalima gotovo da i nema nekadašnjih neobaveznih druženja, pogotovo nema antistresnih razgovora, a pogotovo ih nema na festivalima (osim možda pozorišnim) u bivšim jugoslovenskim republikama, na kojima se svi razgovori vrte oko politike i proteklog rata. To je vrlo loš znak. Da, rijetko me se viđa u Hrvatskoj, ali se isto tako rijetko viđam i u Srbiji. Da budem iskren, i ne volim da budem viđen ni u Hrvatskoj ni u Srbiji. Na festval u Vitezu došao sam samo zato da bih vidio Travnik (nikad tamo nisam bio) i nekolicinu prijatelja iz Sarajeva.
Na koji se način isplati razgovarati o Ivi Andriću? Iz cijeloga korpusa silnica koje obuhvaća sintagma 'Andrićevo nasljeđe' šira javnost osuđena je na nacionalističku, postjugoslavensku besmislicu retoričkog pitanja 'čiji je Andrić pisac'. Vaš roman 'Andrićeva lestvica užasa' ima podnaslov 'gotski roman': time se sugerira bliskost suvremenim čitateljima? Junak romana, Kaloperović, zanimljivo i kao po andrićevskoj biografiji, putuje na zagrebačku promociju svoje knjige pa usput svraća prijatelju Stojkoviću, za 'kojega kažu da je svojevremeno, u strogoj diskreciji, bio prijatelj Ive Andrića'. U kojemu nas, dakle, smjeru vodi mišljenje o Andriću, kao povijesnoj osobi i piscu?
Ne bih ja o razgovorima o Andriću govorio u terminima 'isplativosti', a posmrtna otimačina oko nacionalnog vlasništva nad Andrićem krajnje mi je degutantna kao što je, pretpostavljam, i Andriću bila degutantna jer je započela još za njegova života. Cijeli Andrićev život i djelo su ustvari borba za ljudsku individualnost, koja se na ovim prostorima – mrzim tu sintagmu, ali nema bolje – gubi i gasne u mraku provincijalnih nacionalnih kolektiviteta.
U tom smislu Andrić iz 'Andrićeve lestvice užasa' i nije rekonstrucija Andrića kao stvarne ličnosti nego lik Ive Andrića skrpljen od ustaljenih predrasuda, već ubuđalih čaršijskih ogovaranja i čaršijskih pokušaja da se Andrić obezvrijedi kao ličnost i da se svede na prosječni, ovdašnjostima prihvatljiv nivo. To se zbiva kad se nečije djelo pokaže većim od formata svih naroda koji se glože oko vlasništva nad Andrićem.
To je usud i tu se ništa ne može učiniti. Nitko u Srbiji, recimo, neće Andriću osporiti značaj (ili drugi jedan primjer - Pekiću), ali će se pri spomenu Andrića obavezno natuknuti da je bio škrtac i da je – valjda krišom – slavio katolički Božić, kao što će na spomen Pekića, uz konstataciju da je značajan pisac, uvijek dodati da je 'brate, mnogo pio'.
I još na obzoru plemenite andrićevštine: kako vam izgleda kulturni prostor 'ovih prostora', naime postjugoslavenski? Ili sintagma postjugoslavenska književnost, ima li ona smisla i analitičkog benzina?
Nikad nije bilo veselo na ovim prostorima, pogotovo ne za kulturu, a u kakvom je kultura danas stanju, nemam uvid. Poneka knjiga (i poneki film) dođu iz Hrvatske, ponešto – mnogo manje – stigne iz Bosne i Crne Gore, a o tome šta se zbiva u Sloveniji i Makedoniji (Kosovo da i ne spominjem) u Srbiji se zna otprilike koliko i o tome šta se zbiva u Kostariki. Jugoslovenske književnosti, osim u čitankama, nikad nije bilo, tako da nema ni postjugoslovenske.
Ne znamo koliko ste često u Zagrebu ili Hrvatskoj. Ne znamo ima li smisla usporedba kulturnog života i kulturnog habitusa Beograda i Zagreba, i je li ikad imala. Ali činjenica je da se u Beogradu (kao naprosto većem gradu) mnogo lakše skupi dovoljno zainteresiranih za običnu promociju knjige ili razgovor o problemu literature nego u Zagrebu, gdje imate dojam da se publiku mora festivalski privoditi. U Hrvatskoj se, kažu statistike, slabo kupuju knjige, iz čega se zaključuje da se slabo čita. I u tom smislu se, kao rezultat rada Ministarstva kulture i struke, donosi Nacionalna strategija poticanja čitanja. Kako vam izgledaju, što mislite o ovim činjenicama? Što ćemo s tim čitanjem? Ili da se prepustimo malograđanskoj tematskoj tribini...
Nastavak na sljedećoj stranici...
