Novi film Antonija Nuića "Mali" ovih se dana prikazuje na Pulskom filmskom festivalu, a potom će imati međunarodnu premijeru u natjecateljskom programu u kolovozu na Sarajevo Film Festivalu. Publika Nuića dobro zna po omnibusu "Sex, piće i krvoproliće", igranim filmovima "Kenjac", "Sve džaba" ili "Život je truba".

Među kritičarima koji su vidjeli najnoviji Nuićev film proširilo se uvjerenje da je riječ o iznimno slojevitom i intrigantnom, važnom naslovu domaće kinematografije. O tom filmu, socijalnoj motivaciji za njegovu temu, ali i o okvirima proizvodnje domaće kinematografije, razgovaramo s autorom.

Koliko shvaćamo iz najava, riječ je o kriminalističko-socijalno-crnohumornoj drami: borbi oca, bivšeg zatvorenika, za skrbništvo nad maloljetnim sinom. Bolnu temu samohranih roditelja, pogotovo očeva, u domaćoj kinematografiji načeo je i novi film 'Sam samcat' Bobe Jelčića. Bez namjere da uspoređujemo naslove, zanimljiva je kontekstualna, tematska koincidencija. Koja je bila prva motivacija za ovaj film? A fokus je priče, zapravo, dvostruk: borba oca i odrastanje dječaka?

'Mali' je na neki način film o odgoju. Postavlja pitanje odgajamo li djecu onim što im govorimo ili onim što činimo. Ova priča je nastavak moje priče iz omnibusa 'Sex, piće i krvoproliće', a ta je priča pak nastavak jedne studentska vježbe koju sam napravio na trećoj godini Akademije, a zove se 'Vratite im Dinamo'. U toj vježbi su kreirani likovi, četiri bad blue boysa, koji imaju zabranu dolaska na stadion, pa utakmicu moraju gledati doma - ali onda nestane struje. U mraku otkrivaju stvari koje po danu ne izgovaraju. U 'Sex, piću i krvoproliću' Franjo, lik kojeg igra Franjo Dijak, ima bebu, sina. Nije sigurno je li on otac tog djeteta ili netko od prijateljskog trojca: Boki, Raks i Kečo. Radnja 'Malog' događa se trinaest godina poslije 'Sexa, pića i krvoprolića'. Frenkijeva žena, a majka Malog, umire. On se prije godinu i nekoliko mjeseci vratio iz zatvora, ženini roditelji ga ne smatraju sposobnim roditeljem, žele mu uzeti skrbništvo nad Malim, a Frenki to sprečava na svoj način. Frenkijev način - to je ono čime se bavimo u 'Malom'.

U ranijoj medijskoj prilici rekli ste, u povodu ovoga filma, da je naše 'društvo zapustilo djecu'. Nema tužnije i iskrenije činjenice od ove. Generacije djece rođenih od rata 1990-ih nadalje odrastaju u školama s uvjerenjem da su umjetnički predmeti 'dekorativni višak' i stvar lijepih manira, a ne osnovna (javna) potreba svakog člana zajednice. Za razliku od generacija odraslih u socijalizmu, kojima se jugoslavensko filmsko polje/žanr ozbiljno posvetio u namjeri da kod mlađih gledatelja razvije osjećaj samostalnosti, solidarnosti, empatije, međugeneracijskog poštovanja... Kako se i zašto dogodilo to da je kompletna domaća kultura (a ovdje gledamo posebice film) tako jednostavno 'odustala' od, doslovno, nove generacije vlastite publike? Od vlastite djece?

Ja sam bio klinac osamdesetih. Televizija Zagreb je u toj dekadi proizvela 'Smogovce', 'Lažeš Melita', 'Ne daj se Floki'... Recite, molim vas, naslov neke igrane serije za djecu i mlade koju je HRT proizveo u zadnjih deset godina? Ako se ne možete sjetiti ni jednog, probajte u zadnjih dvadeset godina. U slučaju da se sjetite nekog naslova, molim javite mi. Najveći krivac za potpuni gubitak komunikacije s mladom publikom je HRT. Predajem na Akademiji dramskih umjetnosti, moji studenti imaju od 19 do 30-ak godina. U njihovim životima HRT ne postoji. Oni te programe nisu gledali nikad, jer im u ranoj dobi nije ponuđeno ništa. Odrasli su uz internet, pronalazili sadržaje koji ih zanimaju, pa su neki pronašli kvalitetne sadržaje, a neki turbofolk. HRT se, ni s čim izazvan, tamo krajem devedesetih, početkom ovoga stoljeća, počeo jako brinuti o svojoj poziciji na tržištu. Počela su natjecanja s komercijalnim televizijama što je praktično značilo ulaganje stotina milijuna kuna u sapunice, a sve pod mantrom tržišne utakmice. Kao, mi moramo proizvoditi ono što publika želi. Totalno krivo tumačenje uloge javnoga servisa. Naravno da više zarade od marketinga generira sapunica nego serija za djecu i mlade, ali zašto se HRT uopće treba boriti za novac od marketinga? Pretplatom, što je apsolutno najbolji model financiranja javnog servisa, HRT uknjiži milijardu i sto milijuna kuna. Njihova 'konkurencija' ne može uknjižiti ni trećinu tih prihoda prodajom marketinškog prostora. Uloga javnog servisa je proizvodnja visokokvalitetnih sadržaja čija vrijednost nije u brzom povratu novca, nego u stvaranju kolektivne memorije. U stvaranju nečega što se ponosno može prikazati za trideset, pedeset godina... HAVC je financirao filmove za djecu, proizvedeni su serijal o Koku i 'Hlapić'. Još su neki filmovi za djecu u pripremi, tako da su filmaši duboko i bolno svjesni problema. U okviru dostupnih resursa počeli smo se njime baviti. Godinama upozoravamo na destruktivne prakse HRT-a, ali nikoga ne zanima.

I još malo u fokusu socijalno-klasnog odgoja. Ako je riječ o odgoju i obrazovanju djece, javni je konsenzus oko neophodne kurikularne reforme: kao o nogometu, o školskom kurikulu svatko ima mišljenje. Odgoj? Tu je, vidimo, umjesto napora javnih škola 'uskočila' Katolička crkva koja u ofenzivnoj klerikalizaciji provodi odgojno-obrazovne strategije i 'kroz igru'...

Mene su se u školi trudili odgojiti kao dobroga komunista, a mama i tata su se trudili odgojiti me kao dobroga katolika - išli smo u crkvu nedjeljom, slavili Uskrs, Božić, imendane... Ni škola ni roditelji nisu uspjeli. Nisam ni komunist ni katolik. Nisu uspjeli zato što me ono što su mi nudili - nije zanimalo. Roditelji, nasreću, osim Boga i svetoga Ante, našeg obiteljskog sveca zaštitnika, vole glazbu i film. Tako su značajnu ulogu u mojem odgoju odigrali The Beatles, Elvis Presley, James Dean, John Wayne, John Ford, Howard Hawks, Bruce Lee, Muddy Waters, Frank Sinatra, Azra, Arsen Dedić (omiljeni pjesnik mojeg oca), Haustor, Film, pa kasnije punk, jazz, elektronička glazba... Za ostatak odgoja pobrinulo se Alipašino polje, sarajevski kvart u kojem sam odrastao. Tako dok naši veleumnici dvoje treba li Marullićevu 'Juditu' čitati prije ili kasnije te koliko točno sati vjeronauka je dovoljno ili treba li informatika - e pa za to vrijeme netko odgaja našu djecu. Netko tko im doista nudi sadržaje - koji ih na neki način privlače. A činjenica da mladi odlaze iz ove zemlje jasno govori da im ovdje nitko ne nudi sadržaje koji ih doista zanimaju.

U prethodnom filmu 'Život je truba' bavili ste se dinamikom obiteljskih odnosa u takozvanoj svakodnevnoj rutini, čiju ljepotu sve češće bagateliziramo. Istodobno, taj je film u domaćoj kinematografiji znak zrelosti i razvoja. Nije slučajno što skandinavske kinematografije i njihova televizijska produkcija posredno odgajaju i nas i našu djecu. Socijalni krimić je, recimo, specijalnost švedskih autora. Možemo li, naime, na nekoj univerzalnijoj razini od partikularnog autorstva razgovarati i misliti o domaćem filmu? O strategiji njegova razvoja? U domaćem aktualnom trenutku?

Hrvatskoj kinematografiji ovaj trenutak treba nekako preživjeti. O razvojnim strategijama se u ovom trenutku može samo razmišljati, pomišljati na bilo kakvu ozbiljniju provedbu je u ovom trenutku naivno. U vrlo kratkom periodu je HAVC, posebno pod ravnanjem Alberta Kapovića i Hrvoja Hribara, uspio razviti kinematografiju, učiniti je vidljivom na međunarodnoj sceni, raspisati vrlo jasne i realne strategije razvoja. Pokazalo se da rezultati dođu ako se djelatnost prepusti ljudima koji je poznaju, koji je vole, za koju su školovani... Za nagradu za taj posao Hribar je maknut.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Pa pogledajmo ovakvu panoramu. Nemamo pojma sjeća li se šira javnost 'onog lika' Hrvoja Hribara koji je bio na čelu HAVC-a kao institucije koja je stasala u ozbiljnosti i jednako takvim uspjesima domaćeg filma izvan domovine. Jako sumnjamo da se ista javnost sjeća Inicijative 'Puko nam je film', koja je prvi i jedini put okupila filmske profesionalce u obrani digniteta struke i hrvatskog filma, braneći sve to od nasrtaja desničarskih udruga ili parabraniteljskih incijativa. Otkako je na čelu HAVC-a Daniel Rafaelić, šira javnost pojma nema kako domaći film 'ide dalje'. Kako to? Znači, pitamo za bilansu proših događaja: kakav je rezultat domaćeg filma kao metafore slobodnog autorstva, a kakve su njegove današnje statistike? I kakav je 'moral' unutar domaće struke u ime futura proizvodnje? Jer se budžeti polako i sigurno smanjuju...

Smanjuju se budžeti. Smanjuje se broj filmova koji se snimaju. Pretpostavljam da tako izgleda eutanazija: polagano gašenje temeljnih životnih funkcija. Svaka djelatnost u kojoj odluke i kadroviranje rade političari i ljudi koji mimo ideologije ne vide ništa osuđena je na smrt. Pogledajte nogomet. Rezultat je došao kad su se makli oni koji su reprezentaciju koristili za mutna poslovanja, a došao čovjek koji poznaje i voli nogomet, vjeruje u ideju da je reprezantacija mjesto za najbolje, najspremnije, najkvalitetnije... Rezultat naših dečki je rezultat slobodnog autorstva. I mislim da trijumf nogometaša može pokrenuti vrlo široku raspravu u hrvatskom društvu. Onu o univerzalnim mjerilima vrijednosti u društvu: kako ih i po kojim kriterijima uspostavljamo te kako ih se pridržavamo? I tko je odgovoran za sankcioniranje onih koji se ne pridržavaju?

Bili ste na čelu Društva hrvatskih filmskih redatelja (DHFR), naslijedio vas je aktualni predsjednik Društva Danilo Šerbedžija. Hoćemo reći, jasno vam je što su dužnosti i anomalije uže struke. Pa što onda znače nejasne, iako javne, optužbe nekih filmskih profesionalaca (potpomognuti i izjavama saborskog zastupnika Živog zida) o višemilijunskom dugu za autorska prava i/ili druge insinuacije oko kriminogene naravi tog tijela? Je li to nastavak antihavcovske 'borbe' mutnim javnim 'tezama'?

Još jedno zamorno ponavljanje potpunih besmislica. Ali otvara zanimljivu temu. Osim što je cehovsko udruženje, DHFR je i udruga za kolektivno ostvarivanje autorskih prava. To je međunarodna, ustaljena praksa, svaka civilizirana zemlja ima takvu udrugu. DHFR prikuplja novac od onih subjekata koji vam prodaju pakete programa. Dužni su dio zarade dati autorima djela koja prodaju. Na osnovu podataka o emitiranom programu i gledanosti, DHFR dijeli prikupljeni novac. Izvan Hrvatske šaljemo 95% toga novca. Ta činjenica najbolje govori koliko je domaćeg autorskog programa na našim televizijama. A kolege koji imaju potrebu provocirati, uz populistički intonirane saborske zastupnike, nek' se prvo obrazuju i informiraju pa onda izlaze u javnost.

Sabor je izglasao Zakon o audiovizualnim djelatnostima. Naravno, uz reprizne replike protivnika 'Hribarovsko- faraonske hobotnice HAVC-a' Zlatka Hasanbegovića. To je sporedna činjenica. Zanima nas u čemu je, gdje je, ikakav novum tog Zakona? Zašto je tako važno da u Audiovizualnom vijeću odsad jedan član 'dolazi' iz Ministarstva kulture?

Novi Zakon, nažalost, ne donosi nikakve promjene koje bi bitno pomogle funkcioniranju i razvoju kinematografije. Ni jedna specifičnost našega djelovanja nije prepoznata i regulirana zakonom. Ministarstvo kao jedan od financijera sustava može sjediti u AV vijeću, ne vidim tu pretjeranu invaziju na slobodu stvaranja. Ali ne vidim ni jednu naznaku da će ove promjene u zakonu pomoći kinematografiji. To je zahvat kozmetičke naravi.

Jednom ste medijski poručili građanima koji financiraju domaći film kroz, primjerice, pretplatu za javnu televiziju i radio: 'Cijela hrvatska kinematografija košta kao pola zagrebačkog HNK, a za mnoge je film i dalje teret'. Možda je i bolje da se građane ne pita bi li, uopće, financirali kulturu? U jednom britanskom gradu su početkom 2000-ih na takvu ekonomiju demokracije u financiranju lokalne kulture (što je bio socioklasni test) građani glatko odbili dati i euro za kulturu. Što bi bilo kod nas? Jesmo li optimisti ili pesimisti prema razvoju kulturnih, posebno umjetničkih disciplina u Hrvatskoj? Jer gotovo nitko zapravo ne razumije što je, točno, smjer domaće kulturne politike?

Domaća kulturna politika nema smjer. Domaća kulturna politika ne postoji. Nikad, ni u jednom predizbornom programu, nisam čuo ni riječi o kulturi izvan deklarativnih praznih fraza o 'čuvanju hrvatske kulturne baštine', koje jedino govore o shvaćanju kulture kod političkih elita. Njima je kultura valjda muzej. Ali to ne ide tako. Kultura se 'čuva' na jedan jedini način: proizvodnjom. Razvoj kulture ovdje je rijetko bio plod nekih sustavnih napora - uvijek je zapravo bio slučaj sa skupom entuzijastičnih pojedinaca. Pa je kroz povijest naša kulutrna proizvodnja bila incident, događala se unatoč svemu. Nije bila potaknuta ni 'izazvana', a tako će vjerojatno i ostati. Kakva višestruka šteta. Jer na europskom i svjetskom nivou kulturne industrije jako rastu, omogućuju svojim građanima bavljenje dinamičnim, zanimljivim, dobro plaćenim poslovima. Dok su kod nas te djelatnosti 'ono nešto', na što se gleda s podsmijehom i prezirom.

A kakva je, da zaokružimo kompoziciju razgovora, situacija s filmom u takozvanoj regiji ili 'ovim prostorima'? Direktor SFF-a Mirsad Purivatra rekao je da selekcija tog festivala ove godine pokazuje da je riječ o 'najboljem programu posljednjih petnaest godina'. Govori li to o nečemu?

Ne mislim da je nešto spektakularna situacija u balkanskom kulturnom prostoru. Sve je to slično ili gore nego u Hrvatskoj, barem što se kinematografije tiče. Rumunjska je učinila iskorak, ali Rumunjska ima i bogatu kulturnu tradiciju, pogotovo onu kulturne emigracije - jako su povezani s Francuskom što je pomoglo u međunarodnoj prepoznatljivosti. Bivša Jugoslavija ne briljira, vrijednosti kojima se klanjaju narodi tog prostora nisu, nažalost, vrijednosti na kojima cvijeta kulturni napredak.