Čini se da su Mate Matišić i Vinko Brešan dali sve od sebe da šokiraju hrvatsku javnost: u filmu "Koja je ovo država" skupina penzića iskapa Tuđmana iz groba, pa ga tajno pokapaju u nekoj nedođiji, na srpskom groblju, među neke Mileve i Pantelije. Oni neće reći gdje je Tuđmanov sanduk sve dok hrvatska vlada - puna bešćutnih karijerista - ne otkrije gdje su njihova nestala djeca, ratni heroji.

Hrvatski san o državi stavlja se pod znak pitanja, zatvor je najperspektivnije poduzeće, hrvatski general se ubija jer to nije država za koju se borio, bilo bi bolje kad bi sve krenulo iznova, i tako dalje i tomu slično.

Riječju, sve je smišljeno tako da izazove javnu reakciju - još prije deset godina javila bi se obitelj Franje Tuđmana ("obeščastili ste uspomenu na pokojnika, prvog hrvatskog predsjednika..."), ustali bi branitelji i generalski zbor ("autori osporavaju hrvatsku državnost i tvrde da je riječ o mandićevskom propalom projektu"), pobunili bi se ljevičari ("ovdje su branitelji prikazani kao idealisti koji su sad razočarani, gdje im je pamet bila, sve je od početka vodilo ovom raspletu, konačno, pogledajte što sve posjeduju...").

No nakon Brešanova filma - nije se dogodilo ništa od navedenog!? Domobranski film "Ministarstvo ljubavi" proizveo je više adrenalina od ovoga "na ljutu ranu ljuta trava" uratka. Nigdje ništa! Ni zahtjeva za zabranom, ni prosvjeda, ni prijetnji, ni Tome Medveda, ni Zorice Gregurić. Tvorci filma morali su, štoviše, sami potencirati neke sitne geste pobune.

"Na pretpremijeri u Zagrebu bilo je i izlaženja usred filma, i to ne zato što je nekome bilo dosadno, nego zato što su gledatelji bili skandalizirani", napisao je novinar Jutarnjeg lista, a producent filma, Ivan Maloča, prisnažio: "Brešan mi je rekao da je tako bilo i u Šibeniku. Međutim, ja kao producent mogu ustvrditi da granica dopuštenog ni u jednom trenutku nije prijeđena. Mislim da završnica poništava bilo kakvu skandaloznost. Uostalom, u diskusijama poslije filma mogli ste čuti da neki tvrde da je to antihrvatski film, dok drugi smatraju da to nema veze, da je to patriotski film. I to su govorile starije žene".

Vinko Brešan "Na pitanje jesam li peder ili komunist, odgovaram da sam lezbijka"

I "stare babe" su, dakle, zaključile da je film domoljuban, producent misli da "nigdje nije prijeđena granica dopuštenog", pa je čak i Nino Raspudić konstatirao da je film "hrvatski politički korektan", što god to značilo. Nedostaju još samo aplauzi šatoraškog Vijeća čuvara revolucije da se sve raspetlja kao u Disneyevoj "Trnoružici". "Brešan i Matišić trebali bi se zamisliti 2019. godine koja je ova država, koji je to posao, kome je to u 2019. provokativno i skandalozno.

Posebno me čudi ta njihova moralistička poanta koja nipošto nije antihrvatska, kao što su oni prvoloptaški očekivali da će dobiti neku vrstu kritike pa će ispasti veliki propitivači", rekao je Raspudić. Matišić i Brešan, kaže on, nisu uspjeli napraviti antihrvatski film - a jesu li onda uspjeli napraviti hrvatski film? Prema Raspudiću, jesu, to je hrvatski film iz hrvatskih predrasuda. "Film je maksimalno na liniji hrvatske političke korektnosti, ali u krivom smjeru.

Mislim da je film beznačajan, bez provokacije, a nakon prvih pola sata se i narativno raspada", završava Raspudić.

"Država" je društvo trebala natjerati na samopropitivanje, ali očito nije. Gdje je pogreška? Je li film loš ili je društvo obamrlo? Film - prema našemu mišljenju - nije loš, naprotiv, riječ je o solidnom uratku s nizom dobrih glumaca. Tri linije naracije na kraju su se, bez poteškoća, spojile u jednu - premda publika na temelju Brešanove reputacije očekuje urnebesnu komediju, "Koja je ovo država" to nije - prije je riječ o kovačevićevskoj tragikomediji, iza koje se krije pokušaj brutalne kritike društva, odnosno slijepe ulice u koju je ono zašlo.

No ako to i jest bila namjera - sudeći prema javnoj (ne)reakciji - na namjeri je sve i ostalo. Dobar film ne funkcionira kao poticaj za analizu, a tajnu ovog neuspjeha otkrio je, barem dijelom, baš sam producent tvrdnjom da u njemu "nije prijeđena granica dopuštenog". Živojin Pavlović je 1967. snimao "Zasedu", pa u naponu Titove državničke snage započeo film masovnim skandiranjem publike koja urla: "Tito-Staljin, Tito-Staljin", a završio prezrivim hropcem Ivice Vidovića: "I vi ste mi neka revolucija...".

Slično je napravio Brešanov otac u "Mrduši Donjoj", pa Papić u "Lisicama"... Pavlović je nakon filma s kojim je prešao sve granice prognan u Sloveniju, dok su Brešan i Matišić zaradili široku lepezu kurtoaznih priznanja, u rasponu od starih baba do mladog Raspudića, što ne zvuči slavno. A iskorak je bio jači od bilo kojeg Brešanova filma dosad - "Država" je oštrija od "Svjedoka", no čini se da je svaka skupina ipak našla neki sedativ.

"Film je pomirljiv i uključiv. On govori o zajedništvu. A Hrvati ne vole to, oni vole konflikt jer im mora netko drugi biti kriv, a ne oni sami. Ne žele u sebi prepoznati krivca, nego ga uvijek nalaze s ‘druge strane’, em Srbi, em ljevičari, em desničari. Tko god, samo ne ja. A problem je uvijek u vlastitom dvorištu. I jedino ga tako možemo riješiti. Mislim da je ovaj film dobro ogledalo društva i stanja u njemu. Pretpostavljam da je zato nekim ljudima dosadan - nema ideološkog konflikta", kaže jedna gledateljica.

Pašta šuta i drugo "Ja kao major Aleksa luđi sam od onog iz filma"

Tko godinama kupuje naklonost branitelja? Kako prođu oni koji "prijeđu granicu dopuštenog"? Fred Matić je, recimo, proglašen četnikom iako je heroj i logoraš, čim je doveo u pitanje kastinski sustav privilegija. Hrvatsko društvo postalo je veletržnica, u kojoj je sve na prodaju, i sve se kupuje - od ljubavi, preko političke podrške i legitimacije, do ratnog puta. To je feudalna zajednica u kojoj suđenja imaju klasni karakter, a puška iz prvog čina drame u trećem puca samo ako nekomu želite oteti nezasluženu lovu.

To je država u kojoj hadezejština ("domoljublje") legitimira sve, pa su Stanimirović i Culej neupitni dijelovi iste (hadezeove) većine, dok je Matić loš Hrvat jer dovodi u pitanje sinekure. Reakcija na film pokazuje da je Hrvatska umjesto samopropitivanja odlučila hibernirati u stanju koje generala vodi ravno do dna. On je u filmu tragičan lik, ali posve nevin u odnosu na stanje koje ga tjera u samoubojstvo. Je li baš tako? Je li vlada kriva zato što se ne znaju grobovi poginule djece?

Svi su oni samodopadni, tašti vladari koji imaju samo jedan strah ("morat ćemo dati ostavku"), ali nitko tu nije povikao: "Tito-Staljin" ni rekao "popu pop, a bobu bob", propitao samog Tuđmana. On ustaje iz groba i zatiče upravo onakvu državu kakvu je i stvarao: ni bolju ni goru. Možda je ubrizgana doza provokacije, naizgled velika, ubačena u organizam koji je već postao imun? Ili je shvatio da propitivanje projekta ne može ići iz pozicije navodno razočaranih ratnika - šator je pokazao da su oni i dalje privilegirana kasta - nego s neke druge, puno radikalnije?

Stari kritičar Kant kaže: "Prosvjetiteljstvo je čovjekov izlazak iz samoskrivljene nezrelosti, a nezrelost je prije svega čovjekova nesposobnost da se samostalno služi svojim razumom. U tom smislu prosvjetiteljstvo je hrabrost da se čovjek osloni na samoga sebe i na svoje duhovne moći te da preuzme odgovornost za svoja djela i svoje spoznaje. Sloboda se zadobiva javnom upotrebom uma, onkraj vjerovanja i slijepe pokornosti bilo kojoj vrsti autoriteta...".

Nacionalni autoriteti - od neimenovanih nonica do imenovanog Raspudića - rekli su da je sve u redu. A nije. Matišićev je scenarij, u javnoj upotrebi uma, otvorio važna pitanja. Je li neka pozitivna Hrvatska moguća samo kao san? Zašto sloboda "ne umije da peva, kao što su sužnji pevali o njoj"? No nacija ta pitanja nije uvrstila na dnevni red. Ona šuti. Brešan-Matišićeva Hrvatska, ona u kojoj se general mora ubiti, država je bez refleksije. Možda i zato što je svima jednostavnije prijeći državnu granicu nego granicu dopuštene kritike.