Nakon što su “Svećenikova djeca”, drugi najgledaniji hrvatski film u Hrvatskoj, obišla u redovitoj kino distribuciji 40 zemalja, od Brazila do Južne Koreje, redatelj, filmski hit maker i sve češći gost u kazalištima Vinko Brešan, te autor filmova “Kako je počeo rat na mom otoku”, “Maršal” i “Svjedoci”, već priprema novu crnu komediju “Kakva je ovo država!” u kojoj će se baviti, kako najavljuje, visokom politikom i političarima.
Također, očekuju ga dvije kazališne premijere: u Šibeniku režira Bettijev “Zločin na kozjem otoku”, a zatim radi Goldonijevu “Kafeteriju” na Dubrovačkim ljetnim igrama. Osim što snima filmove, Brešan predaje na Akademiji dramskih umjetnosti i već je više od deset godina ravnatelj Zagreb filma, gdje je uspostavio Studio za stop animaciju u kojemu Božidar Trkulja već radi lutke za film “Posljednji izazov”, i na to je iznimno ponosan.
Mate Matišić je već napisao scenarij za vaš novi film. S obzirom na njegov opus, može li se pretpstaviti da će to biti crnohumorna komedija?
Da, komedija o visokoj politici i političarima koja ima naslov ‘Koja je ovo država!’. Kako smo mi svi ovdje opterećeni visokom politikom s kojom se svakodnevno suočavamo i o njoj raspravljamo, nema građanina koji kad-tad nije rekao: ‘Koja je ovo država!’. Prema tome, to je opće mjesto. Scenarij je napisan još tijekom Milanovićeve vlade, no imam osjećaj da se ta priča može odnositi na bilo koju vladu, odnosno na vlast kao takvu.
Hoće li i taj film, kao i prethodni, imati aktivan odnos prema našoj stvarnosti te govoriti kroz humor i s ironijom o nekom bitnom društvenom, pa čak i političkom problemu? I određujete li se svojim filmovima prema politici?
Da i ne. Bio bih vrlo nepošten kad bih svoj osobni politički afinitet gurao u film. Pokušavam raditi filmove koje mogu gledati i oni koji imaju drukčije političke afinitete. Kad bih gurao svoje političke afinitete u svoje filmove, onda bi to bili politički pamfleti, a to nemam pravo raditi. Čak i Kosta Gavras priča neku objektivnu priču, bez obzira na to radilo se o filmu ‘Z’ ili ‘Muzička kutija’. Ja sam građanin Republike Hrvatske i osjećam probleme kao i svi ostali građani te je normalno da u filmovima pokušavam govoriti o problemima zemlje. U tom smislu to jesu politički filmovi, ali budimo realni – koji nije? Čak je i onaj film u kojem uopće nema nikakve politike ipak politički film.
Većina vaših filmova, od prvog hita ‘Kako je počeo rat na mojem otoku’ pa do ‘Svećenikove djece’, su komedije, premda su u dubini ozbiljne priče. Zašto ste se odlučili za taj žanr? Je li teško raditi duhovite filmove?
Meni nije. Meni je teško raditi ozbiljne filmove. Tu se radi o načinu pripovijedanja, odnosno izbora. Roberto Benigni je napravio komediju o holokaustu, no film “Život je lijep” je remek-djelo. Ja radim komedije zbog dva razloga. Prvo, ja sam Mediteranac, iz Šibenika, a u Šibeniku je humor način života i razmišljanja, pa tako u svakoj situciji vidim ono smiješno. Ako tako razmišljam, onda je logično da tako i pripovijedam i radim komedije, odnosno da me humorni diskurs određuje. S druge strane, mene je najviše odredio Luis Bunuel i kad god pristupam nekoj sceni, zapitam se što bi Bunuel napravio u toj situaciji. Volio bih biti tako hrabar kao Bunuel, no ne mogu svaki put ići do kraja, ali cijeli život želim snimiti film koji bi bio u toj vrsti ludila.
S obzirom na specifičan humor, kako je vaš zadnji hit film ‘Svećenikova djeca’ prošao na svjetskom tržištu?
Kod ‘Svećenikove djece’ dogodilo mi se posve novo iskustvo. To je moj peti film, ali prvi koji je otkupljen za redovitu kino distribuciju u čak 40 zemalja, od Italije pa do Južne Koreje i Japana, i u tom smislu je moj najveći uspjeh. Osim toga, on je po gledanosti, nakon ‘Otoka’, drugi najgledaniji film u Hrvatskoj. Imao je vrlo lijepu gledanost u Brazilu, Italiji, Njemačkoj i Francuskoj, gdje ga je vidjelo od 40 do 60 tisuća gledatelja, a to su već ozbiljne brojke. To me je kao autora jako veselilo jer je film prikazivačka umjetnost kojoj je cilj da publika vidi film. Zbog toga mi je bilo zanimljivo vidjeti kako obična publika u Njemačkoj, Francuskoj i Norveškoj, gdje sam prisustvovao premijerama, reagira na hrvatsku komediju.
Poznato je da svaka nacija ima specifičan smisao za humor, pa tako i hrvatska. Kako su stranci prihvatili priču o svećenicima koji buše kondome, jesu li se smijali na istim mjestima kao i u Hrvatskoj?
Ne vjerujem da postoji nacija koja nema smisla za humor. Svaka nacija ima svoj specifičan smisao za humor zato što je humor imanentan ljudskom rodu i inteligenciji. Ne može se reći da je jedna nacija gluplja, a druga pametnija. Po meni su sve nacije jednako pametne. No pitanje je postoji li dovoljan broj kreativnih pojedinaca koji mogu taj specifičan smisao za humor pretvoriti u umjetničko djelo koje će biti prepoznatljivo i izvan granica vlastite zemlje. Tako mi sve znamo o češkom humoru preko njihove književnosti i autora kao što su Hašek, Čapek ili Hrabal, ali i preko filmova Jirija Menzela i drugih redatelja. Iz iskustva znam da se ljudi smiju na istim mjestima u Njemačkoj ili Francuskoj kao i u Hrvatskoj. Tu nema nikakve razlike, jedina razlika je u veličini kino dvorana.
U Francuskoj je službeni pokrovitelj i medijski partner filma bio satirički list Charlie Hebdo. Kako je do toga došlo?
U Hrvatskoj je postojao plakat za film ‘Svećenikova djeca’ na kojem se vidi torzo svećenika koji u jednoj ruci drži iglu, a u drugoj kondom. Taj plakat nisu htjele objaviti ni jedne novine u Francuskoj, osim jednih – Charlie Hebdo. Uredništvo je vidjelo moj film i jako im se svidio jer je korespondirao s njihovim načinom razmišljanja i list je postao medijski pokrovitelj filma. Zatim je urednik lista Stéphane Charbonnier Charb svega nekoliko dana prije terorističkog napada na redakciju lista u Parizu napravio karikature koje su trebale biti plakat za film. Zato je u Parizu na premijeri filma bilo cijelo uredništvo časopisa, čak je jedna od urednica održala pozdravni govor, a komedija je prikazana pod teškim osiguranjem - na ulazu i izlazu stajalo je po pet policajaca s dugim cijevima što je bila vrlo specifična situacija.
Ali i u Hrvatskoj je taj film dočekan od strane Crkve s ozbiljnim upozorenjima, primjerice pokojni Adalbert Rebić je izjavio da se radi o komunističkoj uroti.
Da, on je izjavio da je to urota pedera, lezbijki i komunista. Producent me je pitao što sam ja od toga, a kako nisam ni peder ni komunist, odgovorio sam mu da sam ja najvjerojatnije lezbijka. No to je bila jedina reakcija. Ne znam je li to bio službeni ili neslužbeni stav, prije bih rekao da je Crkva taj film ignorirala, a to je također neki stav.
Koliko je na vaš smisao za humor, osim mediteranskog podneblja, utjecala obiteljska situacija? Naime, rođeni ste u obitelji profesorice hrvatskog jezika i oca poznatog pisca Ive Brešana, koji je jednom izjavio da djecu ne treba odgajati, nego im treba vlastitim primjerom pokazati kako da žive.
Sad ću reći nešto strašno konzervativno. Iskreno vjerujem da je obitelj osnovna jedinka društva. U tom smislu potpuno se slažem s Katoličkom crkvom. Obitelj u velikoj mjeri određuje čovjeka. Ja sam imao privilegij koji nisam ni s čim zaslužio da odrastam u blizini Ive i Jele Brešan te da sam svakodnevno bio okružen umjetnošću. Kad je Ivo Brešan završio novu dramu, imao je običaj da pozove svoje prijatelje i zatim im pročita cijeli tekst glumeći sve uloge, ženske i muške, čak i limenu glazbu. Ja sam kao klinac sjedio na podu i slušao te specifične radio drame. Čovjek bi stvarno trebao biti teško drvo ili kamen da ne poprimi nešto od te atmosfere. Nakon tih seansi drama se analizirala, razgovaralo se o primjedbama, a otac je na temelju tih razgovora nešto i korigirao. Kako sam odrastao u takvom okružju, logično je da me je nešto i uhvatilo. No moj i njegov humor su različiti, mi smo druga generacija, živimo u drukčijem okružju, meni su primjerice Monty Python i Bunuel primarni, a njemu nešto drugo.
Iako je Ivo Brešan napisao scenarije za vaša dva fima – ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ i ‘Maršal’, tek ste prije dvije godine režirali njegov tekst ‘Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja’ u Kerempuhu. Jeste li bili opterećeni što ćete režirati tu komediju koja je zbog kritike političkih prilika postigla nevjerojatan uspjeh u bivšoj zemlji i u inozemstvu, a tekst se smatra jednim od najznačajnijih dramskih tekstova napisanih u socijalizmu?
Manje sam se bojao što je to jedan od najvažnijih tekstova, ja nemam takvu vrstu opterećenja niti sam se plašio političke dimenzije. Jer koliko god ta predstava govori o devijacijama socijalizma, istodobno govori o vječnim ljudskim manama, kao što su pohlepa, primitivizam i slično, a to nije nestalo sa socijalizmom, nego je to konstanta našega društva. Ali kako sam ja odrastao s tim tekstom i znam ga napamet od svoje osme godine, bojao sam se hoću li se moći kao redatelj odmaknuti od poznavanja tog teksta i napraviti neko drukčije čitanje. Zbog toga sam bio jako sretan što je publika odlično prihvatila predstavu, koja je pobijedila na Danima satire, a i danas je gledalište puno. U svemu me je najviše razveselilo što sam taj tekst, koji je jako važan, učinio prihvatljiv mladim ljudima.
Prije nego što ste počeli režirati vlastite filmove, deset ste godina asistirali velikim redateljima, kao što su Veljko Bulajić, Zvonimir Berković, Krešo Golik, Ante Babaja i Krsto Papić, a to je danas rijetkost. Koliko ste naučili radeći s njima i tko je od njih posebno utjecao na vaš filmski svjetonazor?
Kad sam bio na trećoj godini režije na Akademiji dramske umjetnosti, napravio sam dokumentarni film ‘Naša burza’, koji je ušao u konkurenciju na Festivalu u Oberhausenu koji je u to vrijeme, u ‘80-ima, bio Canness kratkog metra. Došao sam tamo kao student i prvi put sam se suočio s profesionalnom kinematografijom. Gledao sam te filmove koje je radila konkurencija i tek sam onda postao svjestan koliko sam nespreman za posao redatelja. Shvatio sam da se moram bolje pripremiti ako se želim profesionalno baviti filmom. I tada sam odlučio asistirati. U to doba bili su bolji honorari tako da se od asistiranja moglo pristojno živjeti, a to je danas nemoguće. Kad bolje razmislim, filmski zanat naučio sam asistirajući velikim redateljima, a ne na Akademiji. I svi oni utjecali su na mene, a ja sam od svakoga od njih nešto uzeo, primjerice, od Berkovića sam naučio kako dramaturški rješavati probleme, od Papića kako sagledati cjelinu filma, od Bulajića kako složiti film, a od Golika pristup glumcima.
Okušali ste se i kao dokumentarist te ste snimili 2007. ‘Dan nezavisnosti’ o događajima koji su prethodili prosvjedu podrške Radiju 101. Film se gledao kao krimić...
To mi je i bio cilj. Htio sam da od jednog događaja iz arhivskog materijala izgradim cjelovečernji dokumentarni film. Namučio sam se kao pas. To je iznimno zahtjevna forma i najveći dio posla odvija se u montaži. Tu mi je uvelike pomogla moja stalna montažerka, inače moja supruga, Sandra Botica Brešan, koja je radila sa mnom i druge moje filmove. Mislim da je i u ovom slučaju napravila dobar posao.
Sve više radite u kazalištu, režirali ste u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, zatim u varaždinskom HNK, pa u Kerempuhu, u ožujku slijedi premijera Bettijeva teksta ‘Zločin na kozjem otoku’ u šibenskom kazalištu, a potom radite Goldonijevu ‘Kafeteriju’ na Dubrovačkim ljetnim igrama. Što vas privlači kazalištu?
Telefonski pozivi. Ja nisam tip kazališnog redatelja, ja radim na poziv. Tako su me pozvali Duško Ljuština u Kerempuh i Mani Gotovac u Dubrovnik, no mora mi se tekst svidjeti i moram vidjeti sebe u tom tekstu. I tek onda ga radim.
