U službenoj biografiji Janka Rakoša, ispod popisa svih uloga koje je odigrao u matičnom kazalištu Gavelli, u raznim drugim teatrima te na televiziji i na filmu, skroz na dnu, stoji: "Voli Ines, Alexa i Cirque de Soleil. Vozi crvenu Škodu!".
I nekako, čini se kao da baš te dvije kratke fusnote koje završavaju uskličnikom najviše govore o tom kazališnom, televizijskom i filmskom glumcu koji obožava Knausgaarda i pametne špijunske filmske trilere, a dosad se okušao i dokazao u nizu uloga kao izvrstan portretist karaktera, koji u sebi ima i dovoljno šarma da bude simpatičan, i pregršt duhovitosti da bude smiješan, ali i dozu klasičnog teatarskog patosa koju mora imati svaki uspješan glumac.
Glumu, kaže, shvaća izuzetno ozbiljno, ali kad ga pitam kako bi opisao sebe, odgovor dolazi kao iz topa i potpuno je osoban: "Teško je opisivati sam sebe – to bi trebali činiti drugi. Meni je jedino bitno, dakle, što o meni misle meni bliski ljudi, što misli moj sin o meni – najbitnije mi je biti dobar čovjek, truditi se biti stvarno dobar čovjek. Sve ostalo je daleko manje važno".
Rakoš je upravo odigrao ulogu majora JNA Alekse Milosavljevića u kazališnoj adaptaciji filma Vinka Brešana "Kako je počeo rat na mom otoku", koju je u koprodukciji Gavelle i HNK Šibenik režirao Dražen Ferenčina. Nakon uspješne premijere u svibnju u Šibeniku, predstava je u srijedu premijerno odigrana i u kazalištu u Frankopanskoj, a prvo što mi Rakoš govori kad sjednemo razgovarati je: "Šibenski su glumci super super super ljudi, kliknuli smo fantastično! Divno je da je izabran baš taj tekst i divno je što ga je režirao Fec (Ferenčina, op.a.),s njim je nevjerojatno ugodno raditi".
Ima raznih režisera, nastavlja. Ima ih koji su genijalni i imaju ogromno znanje, ali ne kliknu s glumcima, vuku neku svoju priču, imaju neku svoju viziju, koja se ne poklapa s onom glumaca.
"Ili, a to je najstrašnije, oni koji dolaze nepripremljeni na probe. To je stvarno dno. Fec odlično poznaje tekst i baš ga je želio raditi; i dobro poznaje i jedan i drugi ansambl. Jako nas je nenametljivo držao, pa puštao, a opet uobličavao sve što je trebalo".
Pitam ga koliko ga je opterećivalo nasljeđe filma – ipak je to, u vrijeme kad je snimljen, 1996., bio najgledaniji domaći film i na neki je način postao dio hrvatske kulturne povijesti, a neke fraze i rečenice dio kolektivne svijesti.
"Film sam, naravno, gledao još onda, ali ga sad namjerno nisam htio gledati ponovno da ne bi utjecao na mene u radu na predstavi. Budući da su kazalište i film dva potpuno različita medija, nije me nimalo opterećivala uspješnost filma, ali kako je film stvarno vrlo dobar, naravno da mi je zbog toga bilo dodatno bitno da posao odradim kako treba", odgovara.
Ulogama pristupa različito, istražuje, vježba, slaže kockice: "To je kao da slažeš puzzle na prazan papir pa to prvo ne sliči ni na što, pa onda počne ipak na nešto sličiti, a na kraju dobiješ sliku uloge koja je možda potpuno nešto drugo od onoga što je bila usred procesa".
Kako je pristupio Aleksi?
"Hrvat koji igra Srbina u kazalištu, i to u komediji? Pa to je san, fantastično, strašan gušt, toliko je mogućnosti igre, možeš se potpuno pustiti!", zaigrano odgovara.
Malo se oslanjao na srpske komedije pa to spajao s onim što nudi sam tekst i misli da je sve skupa jako dobro ispalo: "Aleksa možda jest stereotip, što može zvučati kao da ima negativan predznak, ali svaki lik, kad ga prvi put vidiš, ima neku ljušturu stereotipa, a onda, ovisno o tome koliko je toga napisano, dodaješ svoje, radiš na predstavi, u roku od dva-tri mjeseca jako ga dobro upoznaš i onda ga, naravno, braniš na sceni".
Ali ipak je to film o ratu, kažem, iako je riječ o (tragi)komediji; ako želimo povlačiti paralele između onog vremena i današnjice, kako možemo usporediti politički trenutak početka 1990-ih i sadašnjeg rasta desničarske populističke političke retorike?
"Kad je počela agresija na Hrvatsku, bili smo prisiljeni reagirati, braniti se. Danas si sve radimo sami - danas nas više nitko ni na što ne prisiljava. Tad je netko drugi bio kriv, ali danas smo si apsolutno sami krivi za sve, ne možemo se pozvati ni na koga drugoga", rezolutno odgovara.
Na kraju komada događa se zaokret koji na neki način pučkoj komediji daje obilježje nacionalne tragedije; da li se u tome može naći neka vrsta alegoričnog upozorenja suvremenoj Hrvatskoj da ludilo rađa ludilo?
"Apsolutno! To je i tad bila ideja Ive i Vinka Brešana. I nisu se baš svi ljudi slagali sa svime što se unutra stavilo i napisalo", kaže Rakoš, čiji je Aleksa, napominje, "malo luđi od onoga iz filma".
Na moje pitanje – Je li i Aleksa možda dobar čovjek koji je samo poludio? – odgovara šalom: "Čovjek je imao ženu i ljubavnicu, i sa svime što mu se dogodilo… Stvarno bi bilo teško iz toga izaći normalan!", a onda ozbiljnije: "Predstava s jedne strane želi podsjetiti na to kako su stvari izgledale u specifičnom, prijelomnom povijesnom trenutku za Hrvatsku, ali postoji i mala referencija na današnjicu koja baca sasvim drukčije svjetlo i na ono i na ovo vrijeme, a koja poručuje: nije nam se desilo ono što smo se nadali da će se desiti. Nadali smo se da ćemo sami sebi odgovarati, da ćemo biti uspješna mala zemlja – tad se govorilo 'kao Švicarska', danas se više govori kao neka Finska, Norveška, Danska i te neke skandinavske zemlje. A nije se od svega desilo apsolutno ništa, osim što smo nezavisni; sve ostalo je – ništa. Državu obilježavaju korupcija, nepotizam, krivi ljudi na krivim mjestima, krive vrijednosti. Uvijek se pitam što ti ljudi koji kradu, pljačkaju, što oni kažu svojoj djeci – što je bitno u životu? Kakav čovjek treba biti? Kako s jedne strane mogu reći išta dobroga, a s druge raditi neke stvari?"
Pitam ga kako komentira aktualnu situaciju s Teatrom &TD zagrebačkog Studentskog centra nakon smjene Nataše Rajković; je li to početak kraja bilo kakve kulture promjene u glavnom gradu? Prelijeva li se kriza i na ostale kazališne institucije u gradu, jesu li one uopće zainteresirane za ono što se događa izvan njihova dvorišta? Odmah se uzrujao:
"Naravno da jesu! Mi smo uvijek jako zainteresirani jedni za druge jer nas je jako malo i svi se znamo. Kad se zbroje svi glumci, mi smo kao neka manja firma. I opet se vraćamo na ono da su krivi ljudi na krivim mjestima. Čini mi se da se nekad politika nije toliko petljala u kazalište; nije mi jasno zašto je postalo bitno da stranke postavljaju ljude na određene funkcije. Zašto im je to bitno? Nikad nije dobro kad se stvari rješavaju po političkom ključu. Što to znači? To ne može! To je umjetnost, pustite to na miru – nema to veze s vama!".
Kad spomenem da bi se hrvatskom teatru moglo možda zamjeriti da pati od sindroma pretjerane jednoobraznosti, Rakoš promptno brani boje svoje profesije: "Genijalne predstave mogu nastajati i iz apsolutno ničega, iz praznog prostora! Pa cijeli Teatar Exit sagradio se kao kazalište na crnoj kutiji, s glumcima u prvom planu!".
Kao glumca s već popriličnim brojem uloga u nogama, moram ga pitati i kako mu se čine mladi glumci koji danas izlaze sa zagrebačke Akademije; je li se što promijenilo od kada je on završio taj fakultet?
"O mladim kolegama mišljenje mogu imati tek kad ih vidim na sceni", odgovara.
"Ali govoreći o poetikama i senzibilitetima glume, stvari se jesu promijenile naprosto zato što se promijenilo društvo. Ja sam Akademiju upisao 1995., dakle prošle su 23 godine. Moja generacija je bila sretna i zadovoljna samim time što se mogla baviti onim što voli. To nam je bilo dovoljno – kazalište, film, umjetnost, akademija – bili su nam sve; bili smo mi, zajedno, sami sebi dovoljni. Bilo nam je super baviti se umjetnošću, istraživati, stalno smo gledali filmove, predstave, komentirali, pričali, radili, nije nam ništa bilo teško. Danas se čini da je cijelo društvo preplavila želja samo za brzim uspjehom", kaže, dodajući ipak kako, naravno, na kraju, sve ovisi o ljudima – svaka generacija ima i neke super ljude, i neke prosječne ljude, i neke loše glumce, "u omjeru kao i u svakom drugom poslu - niti jedno kazalište nema 30 genija".
Dobro kazalište, ili kazalište općenito, ne nastaje u zgradama nego u ljudima, ističe Rakoš: "Samim time što se nešto zove Gavella, HNK, riječko ili splitsko kazalište, ne znači da tamo nastaju dobre predstave. One nastaju u ljudima. To nema veze ni s novcem – nego samo sa znanjem, maštom i željom".
Gdje nalazi onaj posebni trenutak u kojemu se kao glumac na sceni osjeća najbliže publici? "Neke stvari osjetiš, neki pozitivan vakuum kad je nešto dobro, osjetiš kad si u nekom zenu, nekom prostoru koji ti strašno paše, a što bi moglo trajati i 30 sekundi i tko zna koliko dugo".
U njegovu poslu, nastavlja, "sve što radiš dio je umjetnosti; je li to serija, film ili predstava, ja jednako uživam, na drugi način, ali jednako".
"U kazalištu volim raditi i klasike i suvremene komade, privlačnost uvijek leži u samom teatru, u užitku stvaranja, u samom činu bivanja 'u kazalištu'. Svaka uloga je neka nova priča, neka nova stranica koju ispunjavaš i slažeš".
Kazalište može biti veliko, uobličeno u skupe produkcije, i intimno, eksperimentalno, zgurano u pokusnu dvoranu na kraju mračnog hodnika – ali na kraju se uvijek radi o tome da glumac na sceni pristaje dijeliti sebe s hrpom nepoznatih ljudi; na moje pitanje kakav nam je teatar potreban u današnjem sve podjeljenijem svijetu, stiže odgovor istinskog idealista: "Onaj koji je istinit. Ne mislim pritom na istinit u činjenicama ili istinit u nekoj hiperrealističnoj glumi nego na ono što sa scene izlazi i vraća se – to treba biti istinito i 'za pravo'".
