Ispred kultnih njujorških kina DeMille i Baronet stvorili su se duuugi redovi i šušur. Publika, naviknuta na holivudski glamur i predvidljive scenarije, nije ni slutila da će za nekoliko sati iz dvorane izaći promijenjena. Bilo je to na današnji dan, 16. lipnja 1960. godine. Tog je dana premijerno prikazan "Psiho", film kojim je Alfred Hitchcock, već okrunjeni majstor napetosti, odlučio dekonstruirati i ponovno izmisliti ne samo žanr horora, već i sam čin gledanja filma. U 109 minuta crno-bijelog terora, Hitchcock nije samo ispričao priču o ukradenom novcu, zabačenom motelu i mladiću s problematičnim odnosom s majkom. On je gledateljima oteo osjećaj sigurnosti, prekršio svako nepisano pravilo filmske industrije i stvorio djelo čija jeziva ostavština odjekuje i danas, kako na platnu, tako i u tragičnim posljedicama koje je ostavio na svoju glavnu glumicu. U kolektivnu svijest nam je svima urezao sliku noža, vrisak pod tušem i zlokobnu siluetu kuće na brdu.

Put "Psiha" do velikog platna nije bio lagan. Sve je počelo romanom Roberta Blocha iz 1959. godine, labavo temeljenom na stravičnim zločinima Eda Geina, farmera iz Wisconsina koji je pljačkao grobove, izrađivao predmete od ljudske kože i čuvao leš svoje podjednako izopačene majke u kući. Studio Paramount Pictures, s kojim je Hitchcock imao ugovor, odbacio je Blochovu knjigu kao "previše odvratnu" i "nemoguću za ekranizaciju". Nisu željeli imati posla s mračnom pričom o transvestizmu (seksualnoj uzbuđenosti zbog odijevanja u odjeću suprotnog spola), shizofreniji i brutalnim ubojstvima. No, Hitchcock je bio uporan. U romanu je vidio priliku da šokira publiku na potpuno nov način. Kada su mu direktori studija odbili osigurati uobičajeni budžet, redatelj je donio radikalnu odluku: sam će financirati film.

JESMO LI SAMI? Gledali smo Spielbergov novi hit: Vratio se SF-u i otvorio šokantna pitanja!

Kako bi smanjio troškove, Hitchcock se odrekao svog honorara od 250.000 dolara u zamjenu za 60 posto vlasništva nad filmom, što se kasnije pokazalo kao jedan od najprofitabilnijih poslovnih poteza u povijesti Hollywooda. Odlučio je snimati u crno-bijeloj tehnici, ne samo zbog uštede, već i kako bi smanjio eksplicitnost krvavih scena, te je angažirao ekipu sa svoje popularne televizijske serije "Alfred Hitchcock predstavlja". Cijeli film snimljen je za skromnih 807.000 dolara, a na kraju je zaradio preko 50 milijuna i postao Hitchcockov komercijalno najuspješniji projekt. Ta financijska pobjeda bila je i kreativna. Ograničenja su ga natjerala na inovativnost koja je definirala estetiku filma. Crno-bijela fotografija Johna L. Russella stvorila je osjećaj tjeskobne, gotičke atmosfere, dok je jeftina produkcija dala filmu sirovu, gotovo dokumentarističku oštrinu koja je pojačavala osjećaj realnosti i užasa.

POGLEDAJTE VIDEO:

Kršenje pravila i rađanje spojlera

Hitchcock je znao da uspjeh filma ovisi o njegovim šokantnim preokretima. Kako bi sačuvao tajnu, navodno je naredio svojoj asistentici da otkupi što je više moguće primjeraka Blochovog romana kako bi što manje ljudi znalo završetak. No, njegova genijalnost nije stala na tome. Osmislio je marketinšku kampanju koja je sama po sebi postala dio filmske povijesti. Glavna zvijezda, Janet Leigh, ubijena je unutar prve trećine filma - bio je to potez bez presedana koji je publiku ostavio u potpunom šoku. Kako bi osigurao da taj šok bude maksimalan, Hitchcock je uveo strogu politiku "zabrane kasnog ulaska" u kina. Što, recimo, ne bi bilo loše ni danas kad poneki gledatelji kasne i po pola sata i više na sam početak filma...

I u to vrijeme, gledatelji su obično ulazili i izlazili iz dvorana kad god su htjeli. Hitchcock je to zabranio. U kinima su stajali natpisi: "Nećemo dopustiti da itko uđe u dvoranu nakon početka filma. Nema iznimaka." Bio je to marketinški trik, ali i umjetnička odluka. Redatelj je shvaćao da bi gledatelj koji zakasni i propusti Marion Crane bio potpuno zbunjen ostatkom radnje. Ova je praksa, iako su joj se vlasnici kina u početku protivili, stvorila ogromne redove i dodatno pojačala misterij oko filma. Time je Hitchcock praktički izumio kulturu "spojlera" i promijenio način na koji se filmovi konzumiraju. Pretvorio je odlazak u kino u jedinstven, neponovljiv događaj. Čak ni filmski kritičari nisu dobili privatne projekcije. Morali su čekati u redu s običnom publikom što je vjerojatno utjecalo na neke od njihovih početno podijeljenih recenzija.

UBOJSTVO ILI NESREĆA? Netflixov dokumentarac zgraža: Jurila je 160 km/h i usmrtila dvojicu dječaka

Iako je film prepun kultnih trenutaka, nijedan nije tako duboko urezan u popularnu kulturu kao scena ubojstva pod tušem. Snimana tjedan dana, od 17. do 23. prosinca 1959., ova trominutna sekvenca sastoji se od više od 70 rezova i 50 različitih kutova kamere, a da se pritom nož zapravo nikada ne vidi kako probija kožu. Hitchcock je stvorio iluziju neviđene brutalnosti koristeći se brzim montažnim rezovima, ekstremnim krupnim planovima i sugestivnim kadrovima. Krv koja se slijeva u odvod zapravo je bio čokoladni sirup, koji je na crno-bijelom filmu izgledao uvjerljivije od tadašnje lažne krvi.

Zvuk noža koji para meso postignut je zabadanjem noža u lubenicu. No, ono što je scenu učinilo besmrtnom bila je glazba. Bernard Herrmann skladao je jednu od najprepoznatljivijih filmskih partitura u povijesti, koristeći samo gudačke instrumente kako bi stvorio prodorne, kreštave zvukove koji oponašaju vrisak. Zanimljivo je da je Hitchcock isprva htio da cijela scena bude bez glazbe. Herrmann ga je jedva nagovorio da pogleda verziju sa zvukom, nakon čega je redatelj priznao: "Čak 33 posto učinka 'Psiha' duguje se glazbi." Scena nije bila samo tehničko remek-djelo; ona je simbolički predstavljala uništenje nevinosti i sigurnosti. Mjesto koje bi trebalo biti simbol pročišćenja i privatnosti postalo je poprište najgoreg užasa, pisali su ranije portali. Utjecaj filma osjeća se i danas, a scena pod tušem postala je najanaliziranija sekvenca u povijesti kinematografije.

Dok je "Psiho" postajao globalni fenomen, za njegovu glavnu glumicu, Janet Leigh, film je postao izvor doživotne traume. Iako je za ulogu Marion Crane zaradila nominaciju za Oscara i Zlatni globus, cijena slave bila je zastrašujuća. Priznala je da nakon snimanja filma više nikada nije mogla normalno ući pod tuš. Do kraja života preferirala je kupanje u kadi, a ako bi bila prisiljena tuširati se, zaključavala bi sva vrata i prozore u kući, ostavljajući vrata kupaonice i zastor za tuš širom otvorenima kako bi mogla promatrati okolinu.

No, njezin strah nije bio samo psihološki. U godinama nakon premijere, Leigh je postala meta poremećenih obožavatelja i progonitelja. Primila je bezbroj prijetećih pisama i telefonskih poziva. Ljudi su joj slali snimke u kojima su detaljno opisivali što bi joj učinili, oponašajući Normana Batesa. Jedno je pismo bilo toliko groteskno da ga je predala FBI-u. Agenti su kasnije identificirali pošiljatelje, potvrdivši da se radi o opasnim pojedincima koje su već neko vrijeme imali pod nadzorom. Ta prijetnja proganjala ju je sve do njezine smrti u listopadu 2004. godine. Uloga koja ju je učinila besmrtnom u filmskom svijetu ujedno ju je osudila na život u strahu. 

Više od šezdeset godina kasnije, svaki vrisak u horor filmu, svaki neočekivani preokret u radnji i svaki osjećaj nelagode dok smo sami kod kuće, duguju nešto ovom crno-bijelom "potresu" koji je 1960. godine pokazao svijetu od čega su strahovi sazdani.