Diplomirao je arhitekturu na Sveučilištu u Trstu s tezom posvećenom svjetionicima istočnog Jadrana, koje je istraživao putem digitalne rekonstrukcije i fizičkog modeliranja uz 3D ispis. Od tada istražuje jadranske svjetionike, povezujući svoj rad sa svojom ljubavlju prema moru, Istri i kvarnerskim otocima, a svoja dosadašnja otkrića objedinio je u monografiji “Na putovanju parobrodom Pelagosa” (Apsyrtides/Galiola Produkcija, prev. Vedran Trgovčić), posvećenoj radovima austrijskog slikara Gottfrieda Seelosa, autora ukupno 35 akvarela s motivima svjetionika istočne obale Jadrana. Povodom promocije svoje knjige, kao i izložbe kojom je bila popraćena, Massimiliano Blocher u razgovoru za Express ispričao nam je dio ove skrivene jadranske povijesti.

Express: Nedavno ste objavili monografiju naslovljenu ‘Na putovanju parobrodom Pelagosa’ koja je posvećena umjetničkim prikazima svjetionika na istočnoj obali Jadrana. Možete li nam reći nešto više o tome? Kako se javila ideja za pisanje o svjetionicima?

Svjetionike na istočnoj obali Jadrana istražujem već deset godina. Ovo istraživanje započelo je 2016. godine jer sam morao odabrati temu svojeg diplomskog rada na studiju arhitekture na Sveučilištu u Trstu. Svakako sam htio istraživati nešto što mi se sviđa i nešto s čime osjećam neku poveznicu, a ne nešto što je profesor odlučio za mene pa sam o tome razgovarao s kolegicom iz Pule. Volim svoj grad, Trst, Istru i Kvarner i nabrajao sam joj moguće teme u tim područjima. Asistentica moje profesorice, Paola Cochelli, slušala je naš razgovor i kada sam spomenuo svjetionik Porer (Premantura), prišla mi je i rekla da bi voljela biti moja komentorica ako odaberem takvu temu. Izložba i knjiga “Na putovanju parobrodom Pelagosa” samo su jedan dio mnogo šire teme - svjetionika istočnog Jadrana - koja se može proučavati iz mnogo različitih perspektiva.

Express: Što nam možete reći o povijesti svjetionika na istočnoj obali Jadrana?

To nije baš jako poznato, ali svjetionici ovog područja su nešto vrlo posebno. Čitavo 19. stoljeće može se čitati kao stoljeće svjetionika u cijelom svijetu. Ove građevine, koje se koriste već više od dvije tisuće godina, prije su se koristile samo za osvjetljavanje ulaza u luke ili za označavanje položaja glavnih gradova na obali. Ali zapravo se moramo prisjetiti da su gradovi nekada noću bili mračni, javna rasvjeta bila je prilično rijetka i ne tako učinkovita. Stoga su svjetionici uglavnom vodili ribare i druge brodove koji su već bili blizu grada. Padom Mletačke Republike, Austrija je dobila kontrolu nad većim dijelom obale na sjevernom i istočnom Jadranu. Osim Venecije, veći utjecaj dobili su Trst i Rijeka, a trgovci su počeli tražiti veću sigurnost u plovidbi kako bi njihovi brodovi mogli sigurno i brzo stići do ovih luka. Deputazione di Borsa u Trstu financirala je izgradnju prvog svjetionika u Savudriji, koji je ujedno bio i prvi svjetionik osvijetljen plinom, a ne uljem. Iako je bilo tehničkih problema, novi svjetionik bio je uspješan te je odlučeno da se izgrade i drugi kako bi se brodovi iz južne Dalmacije vodili prema sjeveru duž vanjske linije. Ovi svjetionici nisu bili samo sporadični elementi kao prije, već su prvi put bili dio sustava, što je istočnu obalu Jadrana učinilo jednim od najbolje signaliziranih mjesta tog vremena.

Express: Svjetionik kao takav s vremenom je postao jedan od najpoznatijih simbola povezanosti između kopna i mora, ali isto tako i jedan od važnih motiva u različitim vrstama umjetnosti, a u svojoj knjizi fokusirali ste se na radove Gottfrieda Seelosa. Zašto ste odlučili izdvojiti baš njega? Koje su neke najznačajnije karakteristike njegovih djela?

Svjetionici su tijekom povijesti često bili teme priča i slika. Jedan od razloga vjerojatno je taj što su oduvijek bili tehnološki objekti, nešto zapanjujuće za ljude, simbol napretka, arhitektonski, a i navigacijsko-tehnički gledano. Svjetionici označavaju ljudsku prisutnost u neprijateljskom svijetu u kojem priroda dominira, što dovodi i do romantičnog gledišta o ovim strukturama, do inspirativnih priča o avanturi, hrabrosti, ljubavi... pa čak i duhovima! Mnogi umjetnici predstavljali su svjetionike u svojim djelima, a ja ću spomenuti neke od njih. Serija Gottfrieda Seelosa najopsežnija je na ovu temu, barem u ovom dijelu svijeta. Njegova su djela dugo bila zaboravljena, a čak nije bila poznata ni njihova lokacija. Budući da sam slučajno pronašao prve dvije slike Seelosovih djela, jednu originalnu na web stranici Belvederea u Beču i jednu uljanu kopiju na web stranici aukcijske kuće, počeo sam istraživati ​​i otkrio da postoji još negdje 33 akvarela svjetionika između Trsta i Spića (Sutomora). Apsolutno sam ih poželio sve pronaći i počeo sam raspitivati od ​​muzeja do muzeja o tome kamo su premješteni. Napokon sam pitao i posljednji muzej i rekli su mi da se 33 od 35 djela nalaze u njihovom depou, gdje su dugo čekala gotovo skrivena. Nisu bila izložena gotovo sto godina!

Express: Gottfried Seelos u jednom se trenutku života otisnuo na putovanja parobrodom Pelagosa, što je i inspiriralo naslov vaše knjige. Kako je to njegovo putovanje započelo? Čitajući knjigu, stječe se dojam da je u pitanju bilo nešto između ekspedicije i umjetničkog krstarenja po jadranskoj obali...

Seelos je 1885. godine, nakon što je završio prethodno djelo o bojnom polju kod Visa, od carskog dvora dobio narudžbu da predstavi svjetionike austrijske obale. U Trst je došao u travnju 1886., a odatle je krenuo na putovanje parobrodom Pelagosa, službenim predstavničkim brodom Pomorske vlade. Brod se često koristio za takva putovanja, prevozio je i botaničare i geologe u njihovim ekspedicijama na Jadranu, a služio je i za inspekcijske obilaske Pomorske vlade. Moguće je da je putovanje Pelagose u Dalmaciju već bilo planirano radi inspekcija u istom razdoblju, što je bolje objašnjeno u knjizi. U svemu je sudjelovao predsjednik Pomorske vlade Alber-Glanstätten, kao i upravitelj svjetionika Accerboni. Seelos sigurno nije bio jedini gost, bilo je i nekoliko istraživača. Međutim, knjiga prati putovanje koje je dijelom hipotetsko, temeljeno prvenstveno na suvremenim dokumentima i novinama, ali dijelom rekonstruirano na temelju datuma isporuke i moguće logične linearne rute uz obalu, što bi bilo vjerojatno za putovanje koje traje oko šest tjedana. Ne može se isključiti da su tu zapravo bila dva putovanja, ali jedno dokumentirano jest ono iz 1886., o čemu se također izvještavalo u novinama.

Express: Tijekom svojeg putovanja Seelos je posjetio 35 različitih svjetionika. Postoji li neki koji biste vi izdvojili kao posebno zanimljiv ili posebno lijep?

Mislim da je cijela serija prekrasna, ali kao i u svakom radu, postoje neki bolji dijelovi i postoje neki čija je ekspresivna kvaliteta manje učinkovita. Sviđa mi se Zaglav, iz razloga koje sam već spomenuo, i zbog posebnih vremenskih uvjeta u kojima je svjetionik prikazan: duga se proteže nebom iznad svjetionika. Kad sam ga vidio, pomislio sam kako mi je Seelos želio poslati upravo ovu sliku, to je bila sudbina! Ali onda postoje i drugi vrlo zanimljivi radovi, na primjer akvarel Punta Dente, vrlo snažan i romantičan, u kojem se dvije figure na stijenama suočavaju s olujom i snažnim valovima koji se bore s vjetrom. Također smatram vrlo zanimljivim akvarel Galiole, svjetionik koji više ne postoji. Akvarel Seelosa jedna je od rijetkih slika ovog svjetionika koje imamo, poput one Sansega, koji je ovdje prikazan u svojoj prvoj strukturi, a konačni svjetionik izgrađen je samo nekoliko godina nakon Seelosova putovanja.

Express: Što se dogodilo sa Seelosovim djelima nakon putovanja, a zatim i nakon njegove smrti? U kojoj su politička situacija i, nešto kasnije, Prvi svjetski rat utjecali na sudbinu njegovih radova?

Tijekom putovanja parobrodom Pelagosa, Seelos je izradio studije i skice koje će kasnije koristiti za stvaranje konačnih radova u svom ateljeu u Beču tijekom sljedeće tri godine. Nakon isporuke, djela su bila dio stalnog postava Muzeja umjetnosti i povijesti sve do otprilike 1920. godine. Nakon Prvog svjetskog rata, muzeji su prošli opću reorganizaciju, a Austrija je, štoviše, izgubila cijelu svoju obalu. Seelosovi akvareli svjetionika tada su se u Beču sigurno činili anakronima; prikazivali su svijet koji više nije postojao te su premješteni u skladište. Odatle su predani Belvederu, koji je posudio dva za preuređenje Hermesville, Sissine rezidencije. Ostali su, međutim, premještani iz muzeja u muzej ili su ostali u skladištu. Osamdesetih godina 20. stoljeća jedan akvarel vraćen je iz Hermesville u Belvedere, gdje se i danas nalazi, dok je drugi od tada nestao. Ironično, riječ je akvarelu Salvorea, prvog svjetionika izgrađenog 1818. godine i stoga, barem simbolično, najvažnijeg. Potraga za ovim nestalim akvarelom se nastavlja.

Express: Kao što ste već spomenuli, u Trstu ste studirali arhitekturu, a svjetionicima ste se okrenuli u svojem diplomskom radu. Što vas je tada potaknulo da se okrenete toj temi, čak i prije nego što ste počeli s pisanjem knjige?

S diplomskim radom je zapravo sve počelo, ali korijene svog istraživanja vidim u djetinjstvu. Cijelo ljeto sam provodio u malom selu na otoku Cresu, ovaj otok mi znači sve i, iako sam sada daleko, svaki dan o njemu razmišljam. Nedaleko od sela nalazi se jedan od ovih svjetionika, Zaglav, mislim da me je on uputio na ovu temu. Svjetionik Zaglav ove godine slavi 150. obljetnicu; ako budem imao novca i vremena, imat ću na umu još jedan mali projekt za ovaj svjetionik, upravo kako bih obilježio tu prigodu i skrenuo pozornost na njegovo trenutno zapušteno stanje.

Express: Što nam možete reći o svjetionicima na jadranskoj obali danas? Koliko njih još uvijek postoji? Je li se njihova uloga s vremenom promijenila?

Neki su svjetionici uništeni u Drugom svjetskom ratu, ali drago mi je što mogu reći da većina njih još uvijek postoji. Neki su s vremenom prošli različite rekonstrukcije ili preinake i to je nešto sasvim normalno, s obzirom na to da se mnogo toga promijenilo od prvog svjetionika Salvore. U početku se malo pažnje posvećivalo potrebama svjetioničara pa su s vremenom zgradama dodavani novi prostori i sadržaji. Kasnije su tehnološki napredak i poboljšanja postojećih struktura tijekom godina također promijenili izgled mnogih svjetionika.

Uloga svjetionika danas, iako je i dalje važna, svakako je manje značajna nego što je nekada bila. GPS i moderna oprema, koja je precizna i jednostavna za korištenje, učinili su ih gotovo “sekundarnim” alatima iako su pouzdaniji u slučaju nepredviđenih okolnosti. Nadalje, automatizacija je prisutnost svjetioničara učinila gotovo suvišnom, što je dovelo do postupnog napuštanja građevina. Mnogi su svjetionici propali; zgrade su zapuštene, a krovovi su se urušili. Održava se samo funkcionalni dio - toranj s lanternom. Jedan primjer je svjetionik Trstenik, koji se u svom sjaju može vidjeti na Seelosovu akvarelu. Zaglav, blizu Cresa, dobio je krov obnovljen prije otprilike 15 godina, ali njegovo stanje je svake godine sve gore i potrebni su daljnji radovi prije nego što bude prekasno.

Nadam se da će ovi svjetionici danas pronaći novi život. Čini se da postoji plan da se pretvore u turističke atrakcije; međutim, nadam se da neće jednostavno postati žrtve masovnog turizma, već da će postati dio kulturnijeg i kvalitetnijeg iskustva.

Express: Mislite li da ljudi danas znaju dovoljno o povijesti svjetionika na Jadranu? Što bi im moglo pomoći da nauče nešto više?

Kada sam prije deset godina započeo svoje istraživanje, tema jadranskih svjetionika bila je još uvijek malo poznata, a takva je i danas. U to vrijeme bilo je moguće pronaći samo nekoliko članaka ili malih publikacija. Informacije su bile oskudne, često prepisane iz starijih članaka i pune netočnosti. U Istri i Dalmaciji, naravno, gdje se danas nalazi većina ovih svjetionika, ljudi ih poznaju po imenu i iz viđenja, posebno oni koji imaju jedan u blizini, ali malo tko je svjestan njihove fascinantne povijesti i značaja. Vjerujem da je moj rad, kao i rad drugih posljednjih godina, prije svega Vedrana Trgovčića iz Pule, koji je svoje istraživanje započeo deset godina prije mene, dao mali, ali značajan doprinos našem razumijevanju ove teme, koja ostaje opsežna i zrela za daljnja istraživanja.

Express: Za kraj, što za vas predstavlja svjetionik?

Svjetionik je za mene arhitektura duše i stoga utjelovljuje veliku priču koja obuhvaća mnoge manje: priču o onima koji su ga izgradili, o onima koji su u njemu živjeli i o avanturama svih onih koji su plovili pored njega, od skromnog ribara do mornara koji je oplovio svijet. A ja volim priče. Nadalje, zahvaljujući mom istraživanju, jadranski svjetionici sada predstavljaju veze, povezanost. Prije svega, oni predstavljaju vezu s morem, s mojim djetinjstvom, s mojim gradom, s Kvarnerskim zaljevom i s mjestima koja volim. To su objekti koji, preko mora, i danas povezuju sva ta mjesta iako su sada u različitim državama. Svjetionici za mene također predstavljaju vezu s ljudima. Moje istraživanje ove teme dovelo me do susreta i rada s raznim ljudima, uključujući moju bivšu komentoricu, arhiviste, moje bivše kolege u tehničkom arhivu Općine Trst i druge znanstvenike, poput članova Kriegsmarinearchiva u Beču i Vedrana, koji je odmah pokazao entuzijazam za ovaj rad na svjetionicima Gottfrieda Seelosa. Vedran je preveo knjigu na hrvatski i pomogao mi s prijedlozima i ispravcima i mogu mu se samo zahvaliti, bila je to divna suradnja! Vedranovo istraživanje uvelike se usredotočuje na pojedince koji su živjeli u svjetionicima, čuvare i njihove obitelji. Njihove priče su zaista fascinantne i veselim se skorom čitanju još studija o tim temama!