'Dragi tata! Ja neću druge zime čuvat tvoj muzej jer ne kanim krepat od zime.' Isječak je to iz pisma koje je sin Mate poslao svom ocu, velikom Ivanu Meštroviću. Te dvije rečenice tek su fragment zaista impresivne izložbe postavljene u Galeriji Meštrović u Splitu, čija je autorica i kustosica muzejska savjetnica Maja Šeparović Palada.
Galerija Meštrović je za ovu izložbu zapravo prestala biti galerijom, ponudivši rijedak uvid u svakodnevni život slavnog kipara i umjetnika koji je sa suprugom i njihovih četvero djece u kući živio od 1932. do 1942. godine.
Marasović i Meštrović
Vilu na Mejama sam Meštrović osmislio je kao obiteljski dom, mjesto susreta i atelier, a izložba nam donosi priču ne samo o njezinoj gradnji već i o kiparevoj povezanosti s radnicima, o tome kako je brižljivo birao materijale za gradnju, a potom i stilski namještaj, kao i o samom životu unutar zidova. Izložba je podijeljena u trinaest cjelina, a posjetitelji imaju priliku vidjeti kako je izgrađena kuća od kupnje zemljišta do prvih nacrta, početak radova, razvoj trodijelnog koncepta kuće, tijek gradnje, vrhunsku kvalitetu i majstorsku izvedbu. Potom slijedi cjelina o životu u komforu, ognjištu uspomena, koja je smještena u blagovaonici, a potom i cjelina nazvana “Pogled u intimu”, predstavljena na katu gdje su inače bile spavaće sobe. U istočnom krilu prizemlja gdje se je nekoć nalazio Meštrovićev atelijer za obradu drva, njegova radna soba i salon te u vanjskom atelieru za glinu posjetitelji mogu dobiti uvid o duhu stvaranja u srcu doma, radosti modeliranja te brušenju kiparskog zanata. Pretposljednja cjelina, nazvana “Prevrat i rat/razdvajanje”, govori o obiteljskim okolnostima u vrijeme početka Drugog svjetskog rata, dok onaj posljednji dio izložbe otkriva što se u kući događalo u odsutnosti obitelji od 1942. do 1952. godine.
Mate Meštrović na konju Vrapcu 1941. godine te južni ogradni zid 30-ih
“Izložba tematizira povijest Meštrovićeve kuće na Mejama u Splitu do pretvaranja u Galeriju Meštrović. Otkriva pojedinosti o okolnostima nastanka, njezinoj gradnji, životu obitelji te o tome što se događalo u kući nakon njihova odlaska. Poseban naglasak je na razdoblju od ljeta 1932. do prosinca 1942., kad je obitelj u njoj živjela. Njihovim odlaskom i iznošenjem inventara i osobnih predmeta, a poslije Meštrovićeve darovnice 1952. prenamjenom u muzej, izvorni izgled interijera i tragovi života su nestali. Zato je moja namjera bila ovom izložbom oživjeti prošlost i, osim arhitekture i umjetničkih djela, ponuditi i one zaboravljene slojeve, kako privatnog, tako i javnog života u kući. Izložba ukazuje i na transformacije koje je kuća doživljavala kroz svoju povijest: od mjesta u kojem je obitelj rado i često boravila tijekom praznika, djeca bezbrižno odrastala, bila oaza kreativnosti i druženja, preko utočišta tijekom ratnih godina pa sve do današnjeg muzeja sa stalnom izložbom Meštrovićevih radova. Ta slojevitost čini temelj interpretacije prostora koji je postupno izgubio memoriju na izvorni život i izgled”, kaže nam autorica izložbe, kustosica i muzejska savjetnica Maja Šeparović Palada, dodajući kako izložba po prvi put donosi cjeloviti prikaz kuće kao višenamjenskog objekta.
Južni ogradni zid 30-ih
“Sama kuća je tema izložbe, a ujedno je i prostor u kojem se izložba odvija. Izložba je uklopljena u stalni postav te se prostire kroz sve dvorane, trijem i vanjski atelijer za glinu. Autori likovnog postava Damir Gamulin i Antun Sevšek iz ‘Organiziranog oblikovanja’ oblikovali su izložbu u dijalogu s ambijentom Galerije Meštrović. Grafički sadržaji integrirani su u drvene elemente usklađene s izvornim segmentima kuće, čime se omogućuje jasno isticanje originala i faksimila kroz njihovu materijalnost. Uz izložene predmete imamo i multimedijalni sadržaj, od ekrana i tableta do projekcija i animacija, koji nadopunjuje izložbene cjeline i uvodi ritam odmora tijekom razgledavanja. Na izložbi je prezentirana raznovrsna građa: dokumenti o projektiranju i izvedbi kuće, fotografska građa koja prikazuje kuću u različitim fazama gradnje, kao i članove obitelji, rijetka filmska građa, osobni predmeti ukućana... A izložena su i druga Meštrovićeva djela, poput kipova, slika, crteža, nacrta, čak i jedno književno djelo koja su nastala in situ, pribor za rad, radna kuta i kapa koje nam je darovala Meštrovićeva udovica, katalozi važnijih izložaba iz tog vremena, novinski članci... Kako se kuća gradila etapno, donosimo i tijek njezine gradnje koji su u digitalnom 3D prikazu izradili Jasmin Ćemanović i Antun Sevšek”, otkriva nam Šeparović Palada.
Ivan Ćurčin, nepoznati dječak, Marica Meštrović i Niko Ćurčin na Mejama 1933.
Između ostalog, u obliku fotografije prikazan je isječak iz filma građevinskog poduzetnika Marina Marasovića koji je na kući radio uz arhitektonski tim sačinjen od Fabijana Kaliterne, Lavoslava Horvata i Harolda Bilinića.
“Smatram svojom najvrjednijom nagradom za svoju suradnju, kada sam ga uveo nakon duže odsutnosti jedne ljetne večeri 1932. godine u završeni prvi dio kuće na Mejama. Pogledao je kuću bez riječi, kao i obično, pošli smo na terasu, potapka me po ramenu sa samo dvije riječi: ‘Svaka čast!’”, kazao je tom prigodom Marasović otkrivajući kako su radnici na gradilištu u većini bili iz njegovog drniškog kraja te je s njima imao topao i prijateljski odnos.
Raskošni objekt imao je nekoliko zahoda i kupaonica s pećima za grijanje vode, lift na električni pogon za lakšu dopremu hrane iz kuhinje koja je bila u podrumskom dijelu. Imala je telefon, električna zvonca za poslugu, a stambeni dio bio je namješten skupocjenim, unikatnim namještajem, perzijskim ćilimima... Na fotografiji su srebrne vilice
“Često bi zaželio da se prilikom završetka nekog važnijeg dijela rada radnike pogosti i upriliči njihovo tradicionalno janje na ražnju. Sa velikim zadovoljstvom bi on u malim gozbama aktivno učestvovao. Nije tu falila ni pjesma, a s naročitim uživanjem bi slušao njihovo ojkanje; koje ga je podsjećalo na pjesmu iz njegova rodnog kraja koju je u mladim danima i slušao i pjevao”, otkrio je Marasović. Na kući se zaista pazilo na svaki detalj. Bila je opremljena centralnim plinskim grijanjem, no unatoč tome, njegova supruga Olga, inače magistra farmacije iz ugledne građanske zagrebačke obitelji, nije bila zadovoljna jer je kuću zimi bilo jako teško zagrijati. Raskošni objekt imao je nekoliko zahoda i kupaonica s pećima za grijanje vode, lift na električni pogon za lakšu dopremu hrane iz kuhinje koja je bila u podrumskom dijelu.
No izložba donosi priču i o vremenima promjene i razdvojenosti, a u to razdoblje posjetitelje uvodi sućutnica povodom smrti Meštrovićeve majke Marte koju potpisuju 'Dr. i Mrs. Ante Pavelić', kao i fotografije sprovoda datiranog na 14. 3. 1941. godine u Otavicama. No ta ista ustaška vlast utamničila ga je osam mjeseci poslije, a u zatvoru je proveo dva mjeseca, nakon čega je još dva mjeseca zadržan u kućnom pritvoru u Zagrebu
Imala je telefon, električna zvonca za poslugu, a stambeni dio bio je namješten skupocjenim, unikatnim namještajem, perzijskim ćilimima, platnenim zastorima, porculanskim setovima za jelo... Dio stilskog namještaja može se vidjeti u sklopu izložbe, a od svakodnevnih predmeta izložene su dvije srebrne vilice iz seta pribora za jelo. No unatoč želji da kuća ima, za to vrijeme, luksuzni i moderni namještaj te namještaj rađen po narudžbi, Meštrović se nikad nije odrekao svojeg porijekla. Tako je blagovaonički kamin “omeđen” s karijatidama odjevenim u folklornu odjeću žena drniškog kraja, a u kući je bilo i originalnih predmeta iz seoskih kuća, od drvenih tronožaca do škrinja. Upravo u toj blagovaonici, u vrijeme kad je slomio ruku te nije mogao raditi na skulpturama, pisao knjigu “Razgovori o Božiću”, objavljenu na njemačkom jeziku 1945. godine.
Po imanju su šetale domaće životinje. Tako su imali konja Vrapca, kobilu Lisku, psa dalmatinera Lorda, kozu, mačke i kokoši. Dok su, tijekom izgradnje, tek samo povremeno za ljetnih mjeseci boravili u kući, obitelj je uživala u suncu, moru, posjetama obitelji u Otavicama i druženjima s gostima. Kad bi se djeca vraćala u Zagreb, Meštrović bi znao reći da su “došli kao limuni, a vraćaju se kao crvene jabuke”. Posjetitelji izložbe tako mogu vidjeti brojne fotografije i video isječke obiteljskih trenutaka provedenih na imanju i plaži, a posebna pažnja posvećena je njegovoj djeci, Mati, Marti, Marici i Tvrtku. Na jednoj od fotografija vidimo Meštrovićeva sina Matu na konju Vrapcu potpisanu zanimljivom anegdotom koju je prepričao upravo Mate.
Tijekom Meštrovićeva boravka u zatvoru supruga Olga pisala je tadašnjem nadbiskupu Alojziju Stepincu, a to pismo je također moguće vidjeti (na fotografiji). U njemu ističe kako je njezin suprug 'pravi Hrvat' koji je 'kroz čitav život činio samo ono što je bilo na diku, ponos, čast i korist hrvatskog naroda'
“U Splitu sam, u našem vrtu, imao konja. Zvao se Vrabac i naučio se penjati uz stepenice pa bi došao na terasu i tamo u hladovini stajao preko dana. Onda je jednog dana, jer su vrata od kuće ostala otvorena, ušao u kuću jer je u njoj bilo hladno pa iz nje nije htio izaći”, otkrio je Mate Meštrović o kojem na izložbi saznajemo i da mu je čitanje izazivao poteškoće te da je više volio da mu guvernante čitaju romane za djecu, poput Robinsona Crusoea.
Između ostalog izložena su i pisma upućena njegovoj kćeri Marti, bez privatnog sadržaja, Maričin spomenar, Tvrtkov herbarij i bilježnica u koju je pisao rezultate partija “trešete”, a izložba donosi i recepte iz kuharice Meštrovićeve supruge Olge, poput pite od ribiza, irskog gulaša, špageta a la napolitana, prismok po dalmatinski i brudeta.
No izložba donosi priču i o vremenima promjene i razdvojenosti, a u to razdoblje posjetitelje uvodi sućutnica povodom smrti Meštrovićeve majke Marte koju potpisuju “Dr. i Mrs. Ante Pavelić”, kao i fotografije sprovoda datiranog na 14. 3. 1941. godine u Otavicama. No ta ista ustaška vlast utamničila ga je osam mjeseci poslije, a u zatvoru je proveo dva mjeseca, nakon čega je još dva mjeseca zadržan u kućnom pritvoru u Zagrebu. Naime, nakon talijanskog bombardiranja Splita uspostavljena je NDH, a potom i fašistički režim Kraljevine Italije. Nova vlast nije bila sklona Ivanu Meštroviću iz političkih razloga te su mu prijetili i zastrašivali ga. U jesen 1941. s kćeri Martom i slikarom Jozom Kljakovićem otišao je u Zagreb, dok je ostatak obitelji ostao u Splitu. Zbog narušenog zdravlja zatražio je bolovanje i putovnice, želeći djecu smjestiti u internate u inozemstvu. No tadašnja ga je vlast uhitila pod optužbom da je namjeravao pobjeći iz zemlje i surađivati sa Saveznicima. Tijekom njegovog boravka u zatvoru supruga Olga pisala je tadašnjem nadbiskupu Alojziju Stepincu, a to pismo je također moguće vidjeti. U njemu ističe kako je njezin suprug “pravi Hrvat” koji je “kroz čitav život činio samo ono što je bilo na diku, ponos, čast i korist hrvatskog naroda”. Izložen je i njegov brzojav obitelji kojim ih 14. 1. 1942. izvještava kako je pušten.
“Vratio se kući sve vas pozdravljam, - tata +”, stoji u njemu.
Izložen je i njegov brzojav obitelji kojim ih 14. 1. 1942. izvještava kako je pušten. 'Vratio se kući sve vas pozdravljam, - tata +', stoji u njemu'
Posjetitelji imaju i jedinstvenu priliku pročitati dijelove pisama koje je Meštrović razmjenjivao sa suprugom Olgom i djecom. Ona je u njegovoj odsutnosti preuzela glavnu ulogu u obitelji, a iako je bila ratna oskudica, uspijevala je sve nabaviti. U vrtu je tako, umjesto cvijeća, posađeno povrće, a tu su bili i praščići, koze i kokoši.
Pisma upućena supruzi otkrivaju njegovu brižnost kao supruga i oca. Tako u jednom stoji: “Draga Olga, drago mi je što je Marta stigla s tebi i da je Marko to zemlje uzorao. Nadam se da vam je bar nešto donio, da imate najnužnije. Mislim da ste nekako došli do hrvatskih knjiga i da djeca uče sama. Ako je moguće, uzmi im bar tri puta tjedno profesora-instruktora, pogotovo za Tvrtka. Voli te i puno pusi sa svojom djecom. Tvoj Ivan”. Iz pisama od Olge doznajemo da “Tvrtko nije htio talijanskog direktora da pozdravi na njihov način” te da su je zvali u školu i savjetovali da izostane da ne učini opet kakav izgred koji se u to vrijeme kažnjavao strogim kaznama.
Posljednji članovi obitelji Split su naposljetku napustili krajem 1942. godine, nakon čega je o kući skrbio Milan Čurčin. Nakon kapitulacije Italije uslijedilo je savezničko bombardiranje tijekom kojeg su u kući utočište našli brojni Splićani.
“Zbog ratnih neprilika obitelj Meštrović napustila je Split u prosincu 1942 godine. Život su nastavili u tuđini. Međutim, uvijek su se s nostalgijom prisjećali života u Splitu. Najviše su me dirnuli upravo ti njihovi malobrojni osobni predmeti koji su ostali u kući, a koje ovdje na izložbi po prvi put izlažemo: dječje knjige s rukopisnim bilješkama, herbarijski arci, spomenar i crteži, zatim recepti iz kuharice gospođe Olge Meštrović, njezini dnevnički zapisi i pismo nadbiskupu Stepincu, pisma koja su međusobno razmjenjivali dok su zbog rata bili razdvojeni, a koja su prožeta strepnjom i čežnjom za ponovnim susretom, nekoliko Meštrovićevih pisma i poruka koje je pisao članovima najuže obitelji za vrijeme dvomjesečne internacije. Ima tu i djela koja je stvorio u ovoj kući: skulpture Adam i Eva, koje su inače dio stalnog postava, zatim književno djelo ‘Razgovori o Božiću’, čija se radnja odvija upravo ovdje u blagovaonici, a na temelju koje smo napravili animirani film koji su režirali Dragan Đokić i Ivan Svaguša Svaig, tri uljane slike na drvu, od kojih jedna prikazuje Meštrovićevu obitelj. Izloženi su neki modeli i studije za spomenike isklesane u Meštrovićevim splitskim atelijerima, kao, primjerice, maketa za spomenik Anti Trumbiću, glava rumunjskog premijera Iona I.C. Bratianua te karijatide za spomenik Neznanom junaku na Avali za čije klesanje su Meštrović i njegovi suradnici dobili značajne honorare. Izdvojila bih i filmski materijal koji je snimio graditelj Marin Marasović tijekom druženja njegove i Meštrovićeve obitelji 1932. Materijal su nam ustupili Marasovićevi nasljednici i to je, koliko mi je poznato, jedina sačuvana filmska građa koja prikazuje članove obitelji u Splitu. Snimljeni su u običnim životnim trenucima: igri, na kupanju, izletima, druženju... Na temelju tog materijala umjetnik Dragan Đokić napravio je video mozaik. Također bih istaknula ogledne primjerke vrsta kamena korištenog za gradnju i opremu ove kuće i načine klesanja. Detektirao ih je i obradio ručnim alatom, koji je korišten i tada, Denis Nižetić, majstor klesar iz Pučišća”, objašnjava nam kustosica i autorica izložbe koja se u postavljanju izložbe koristila arhivima koji su su vlasništvo Muzeja Ivana Meštrovića, dok su neke fotografije ustupili nasljednici Ivana Meštrovića, Marina Marasovića i Andrije Krstulovića te drugi pojedinci i baštinske institucije. Na pitanje postoje li neke predmeti koje je željela vidjeti na izložbi, ali joj iz nekog razloga nisu bili dostupni, Šeparović Palada kaže: “Tijekom rada na izložbi obratila sam se nasljednicima Ivana Meštrovića da mi, ukoliko posjeduju, ustupe kakav osobni predmet i fotografije članova obitelji, međutim, uspjela sam dobiti tek nekoliko fotografija. Imala sam namjeru snimiti intervju s gosp. Matom Meštrovićem, sinom pok. kipara, o njegovim sjećanjima na ovdašnji život no to, nažalost, nije realizirano.”
