Takashi Miike je snimio svoj 100. film 2017. i proslavio ga u Cannesu. Bila je to adaptacija samurajske mange "Oštrica besmrtnika", prije mnogo godina prodavane i na hrvatskim kioscima, klasika japanskog stripa, čija je filmska verzija ciljala na zapadnjačko tržište, koliko i na domicilnu publiku. Iako je distribucija u SAD-u podbacila, dobrim kritikama i pretpostavljenoj fanovskoj bazi unatoč. No Miike se nikad nije previše zamarao brojevima. Uglavnom je radio. I radio i radio. Od 1991. do 2017. odradio je režiju stotinjak video i kino filmova, kao i TV serijala.

"Nikad nisam očekivao da ću snimiti sto filmova. Dok sam ga snimao, nisam imao pojma da mi je to stoti film. O tome su me obavijestili s festivala kad sam ga završavao. Prvo što sam pomislio kad sam to saznao bilo je: Aha, znači da će mi sljedeći biti 101.", govorio je na premijeri u Londonu.

TRAGIČNA ZVIJEZDA Zvali su je ‘svinja’: Nije smjela taknuti hranu na stolu

Sljedeći je bio "JoJo's Bizarre Adventure: Diamond Is Unbreakable Chapter I", još jedna velika studijska adaptacija mange (Toho i Warner Bros), ne bi li od tada pa do danas snimio još i seriju za curice uzrasta od dvije do šest godina nazvanu "Magic × Warrior Magimajo Pures!", te još jedan igrani film, triler "Laplace's Witch".

Šaranje žanrovima i sadržajima za sve uzraste za Miikea nije novost, ali iako zapravo snima konstantno, više nije hiperproduktivan kao nekad. Recimo kao čuvene 2001. godine, kad je unutar 365 dana snimio čak osam dugih naslova, od čega i neke od svojih najvećih klasika, kao što su "Visitor Q", "Ichi The Killer", "Agitator" i "The Happiness of Katakuris", sve odreda osnovna lektira za one koji se žele upoznati s jednim od najrazvikanijih i unikatnijih talenata Dalekog istoka.

"Nikad nisam snimao puno filmova zato što sam to volio. Ja sam zapravo lijen. Volio bih da mogu snimiti jedan film i nakon njega uživati do kraja života", objasnio je 2017., ali oduvijek je bio šljaker, jedan od rijetkih japanskih redatelja koji živi isključivo od režije i čija je karijera preživjela sve krize.

U 2019. Miike se ponovno vraća Cannesu. Drugi najveći japanski filmski izvoz, Takeshi Kitano, postao je stalnim gostom Venecije još od osvajanja Zlatnog lava s nezaboravnim "Vatrometom" 1997., što se smatra prekretnicom ravnom Kurosawinu osvajanju Lava za "Rashomon" davne 1951. Iako je Miike dolazio u Veneciju, u kojoj je promovirao metafizički samurajski kaos "Izo" i dječji spektakl "Yokai War", u Cannesu je našao svoj stalni novi europski filmski dom.

Ove godine se uputio na francusku rivijeru s "First Love", dramom o prostitutki-ovisnici i boksaču u tokijskom podzemlju, na listi kanske selekcije Directors' Fortnight. Muško-ženski par antiheroja bježi kroz neon od korumpiranih policajaca, trijada i privatnih nemeza, kaže sadržaj, a najavljuje se i kao povratak Miikea gangsterskom urbanom filmu.

Producirao ga je oskarovac Jeremy Thomas ("Posljednji kineski car"), koji je Miikea već dovodio u Cannes s "Oštricom besmrtnika", baš kao i njegova dva samurajska spektakla prije toga, "Hara-Kiri" i "13 Assassins". Ovo je prvi put da Miike i Thomas surađuju na nečemu što barem na papiru uistinu zvuči kao povratak Miikea - Miikeu.

Slavni Perhan Tragična smrt YU zvijezde - nije dočekao tridesetu

Teško je definirati što je to točno "mikeovski film", s obzirom na to da je ovaj neviđeno produktivni redatelj u karijeri snimao doslovno sve. Prihvaćao je i projekte za koje se zapitao kako ih je uopće moguće snimiti za tako malo novca, kao i velike produkcije namijenjene multipleksima.

"S velikim budžetom dolaze i veća ograničenja. S malim mogu raditi što me volja. Postoje redatelji koji vole ići samo gore. Od niskog budžeta prema većem, i još većem, najvećem. Smatram da ići stalno prema gore nije dobra stvar. Bolje je ići gore pa se onda spustiti natrag. Pa opet ići malo gore, pomalo."

Njegov status se s ove strane Urala uglavnom definira odjecima onoga što je od tih 100-plus naslova bilo dostupno u zapadnom svijetu, bilo da je distribuirano na festivalima ili DVD-ima - svakako na divxima, velikoj novoj sceni "ripanih filmova" s početka novoga milenija, na kojoj je Miike prije petnaestak godina bio apsolutni vladar. Njegovi filmovi razmjenjivali su se kao delicije iz azijskog restorana.

"Moraš skupiti sveeeee", pokemonski je odjekivalo u primozgu kolekcionara, zadubljenog u frenetičnu aktivnost lova na blago novootkrivenog filmskog svijeta.

Tražilo se novo, drugačije i jedinstveno, sve ono što nismo mogli gledati u kinima. Miike svoj uspjeh može zahvaliti i amaterskim online prevoditeljima koji su mnoge njegove filmove titlovali iz čiste ljubavi, za potrebu peer-2-peer razmjene, bez profita i ikakvog interesa osim - podijeliti ljubav. Stoga je Miike iskoristio, ali istodobno i stvorio situaciju u kojoj je točka ključanja preko divxsa pomaknuta na filmski mainstream, iznenada potpuno okupiran nadirućim hordama s Istoka.

Sa svih strana - od Južne Koreje preko Tajlanda i Filipina do Hong Konga i Kine pa čak i Malezije i Indonezije. Danas, kad je produkcija zamrla, teško je zamisliti da je prije petnaestak godina prekooceansko iskrcavanje predvodio Japan. Amerika se bacila u rimejkanje svega što joj je palo na pamet, dovučeni su i japanski redatelji da snimaju hitove za američki box office, a sve je izgledalo kao repriza osamdesetih s autoindustrijom i nekretninama, kad je japanski boom izjeo američko tržište.

Samo se ovoga puta revolucija odvijala u kinodvoranama. Miikea je sve to zaobišlo.

"Bilo je ponuda, ne previše, dvije tri ozbiljne. Ali nije mi se svidjelo to kako Hollywood radi filmove", objasnio je Miike, koji nije navikao na pravnu gnjavažu koja ga je čekala u SAD-u, kao ni to da netko drugi bude vlasnik njegova života.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"U Japanu se radi projekt, u koji ti ulažeš svoje vrijeme. U Americi filmska industrija funkcionira drugačije. Oni kupuju vaše vrijeme. Za velik novac, doduše, ali svejedno kupuju vaše vrijeme. To mi se nije svidjelo." Ipak, Miike je 2006. imao jedan izlet u američki TV serijal "Masters of Horror" i odmah je zabranjen, proglašen previše ekstremnim za televiziju.

"Bolje biti potpuno zabranjen nego rezan", hladno je objasnio Miike, koji je s "ozloglašenom" epizodom "Imprint" (kasnije objavljenom na DVD-u) zapravo označio vrhunac prodora japanskog filma na Zapad, makar se radilo o epizodi TV serije.

Vječna žrtva Muževi su ju tukli, tjerali na abortuse i pokrali joj sav novac

Negdje u to vrijeme Eli Roth ga je stavio i u "Hostel", fanboy horor koji je zasjeo na listu najgledanijih filmova u SAD-u, uvelike zahvaljujući etiketi "Quentin Tarantino predstavlja". Tarantino je ljubav prema Miikeu demonstrirao glumom u filmu "Sukiyaki Western Django" (2007.), bizarnom eksperimentalnom kaubojcu u kojemu Japanci lome vaše uši pokušavajući govoriti engleski.

Bila je to era velikog buđenja "drugačijeg", žanrovskog i neoeksploatacijskog retro filma, tržište također uvelike izraslo zahvaljujući internetskoj bazi divxksa koji su oživljavali zaboravljene i dostavljali zanemarene komade bliske i dalje filmske povijesti. Iako Miike danas uglavnom živi od filmova za festivale i teen atrakcija za multiplekse pa više ne mora snimati osam komada godišnje kako bi si zaradio za pristojan život, početkom devedesetih, kad je tek zakoračio na scenu, sve je bilo drugačije.

Zemlja od oko 130 milijuna stanovnika u mnogočemu je bila i ostala samodostatna pa je tako nacionalno filmsko tržište svoj najveći izvoz sve do druge polovine devedesetih usmjeravalo eventualno na susjedstvo, Koreju i Tajland. Samo srce filmskog biznisa bila je domaća publika, koja je gutala jeftine VHS naslove u trendu tzv. V-Cinema, produkcije filmova distribuiranih izravno-na-video, bez namjere da osvajaju kina i nagrade, ali s namjerom da osvoje pozornost i novčanike publike ovisne o kreativnoj slobodi formata.

Baš kao što su iz razvoja pinku eige, japanskog erotskog filma, kroz desetljeća izrastale generacije filmskih genijalaca, od razdoblja Novog vala sedamdesetih pa naovamo, i to upravo iskorištavajući slobodu koju im je žanr donosio (producenti su zahtijevali određen broj masturbativno stimulativnih scena po minutaži, a oko gole norme mogao se slobodno razvijati narativni, stilski i autorski duh), tako je i Miike bio u generaciji onih koji su savršeno iskorištavali V-Cinema.

Upravo je prvi Miikeov film prikazan na jednom zapadnjačkom filmskom festivalu bio V-Cinema naslov - "Fudoh" (1996.) osvanuo je na programu Brussels Fantastic Film Festivala 1997. godine, a odmah zatim su ga otkupili i proslavljeni kanadski festivali Fantasia i Toronto International Film Festival. "Fudoh" je bio sniman izravno-za-video, ali su producenti bili toliko oduševljeni rezultatom da su ga odlučili distribuirati u japanskim kinodvoranama. Festivalske kinodvorane Zapada zaključile su isto.

Magazin Time 1997. stavlja "Fudoh", urnebesno zabavnu adaptaciju gangsterske mange sa školarkom koja ispaljuje strelice iz vagine, na listu najboljih filmova godine. Duh je nezaustavljivo pušten iz boce i već 1998. Miike prvi put u životu napušta Japan kako bi otputovao u inozemstvo, ravno u London, u kojemu je promovirao "Audiciju", jednu od svojih najrazvikanijih horor drama, gostujući između ostalog i u kultnom TV showu "Japanarama", kod komičara i voditelja Jonathana Rossa.

Pedro Almodovar Osporavani genije svima je pokazao što zna i može

Sve to, korak po korak, film po film, festival po festival, pretvorilo ga je u pet najvećih redatelja novog milenija, a iako su nasilje, nadrealizam, humor i bizarnosti prvi upadali u oko i gradili status enfant terriblea moderne kinematografije, oni koji su gledali i razumijevali šire shvaćali su i specifični društveni, politički i kulturni kontekst u kojima su Miikeovi filmovi nastajali i kojim su se uvelike bavili.

Uživali su u pričama o kaosu i dezintegraciji "japanskog karaktera" uslijed velike krize devedesetih: pitanjima imigracije, problema ksenofobije i tradicije kriminala, sve to kroz klasične herojske akcijske filmove, drame, komedije, ZF spektakle, trilere, horore i dječje fantazije. Filmovi poput "Shinjuku Triad Society", "Rainy Dog", "Full Metal Yakuza", "The Bird People In China", "Ley Lines", "Dead or Alive"..., svi snimljeni u razdoblju od 1995. do 2000., neki su od njegovih najvećih klasika, ali i najvećih filmova u suvremenoj povijesti azijske kinematografije.

Miike dolazi iz Osake, iz radničke obitelji. Bio je bajker koji je ipak uspio završiti filmsku školu u Yokohami, izostancima unatoč - zaključio je da je filmski biznis najbolji i najzabavniji u svijetu, a imao je i jednog od najboljih mentora - velikan Shohei Imamura dijelio mu je savjete, iako je ključnu ulogu imala praksa nakon fakulteta.

Obavljao je niz raznih poslova na televiziji i tako u osnovi naučio pomalo "od svega" - što je i glavni razlog zašto su mu filmovi toliko dobri, čak i ako ih snimi u desetak dana za minimalan budžet. Miike je jednostavno rođen da bude redatelj i to je očito nakon stotinjak filmova.

Jer tko drugi ima toliko snimljenih naslova - među njima toliko puno klasika i remek-djela - i onda još saznamo da ih je većina nastala u posvemašnjem kaosu, izvan svih pravila rada koji vlada u sistematičnom, "uštogljenom" akademskom zapadnjačkom pristupu ili u holivudskom biznisu u kojem su ugovori, odvjetnici i računovođe puno važniji od kreacije.

"Volim snimati kao da se nalazim na rubu litice i moram odmah smišljati rješenja. Brzo snalaženje zna stvoriti sjajne stvari. Inače imam nekakav plan rada kad dobijem scenarij, napravim skicu toga kako bi proces snimanja trebao izgledati... Ali samo zato da zadovoljim producente. Oni dobiju plan, ali ne znaju ključnu stvar - da to ne mora značiti da ću se ja držati tog plana."

Ukratko, Miike nikad nije imao previše planova za ništa, kamoli za svoj globalni uspjeh koji uživa već dvadesetak godina. Vjerojatno je upravo zato toliko dobar, zanimljiv i jedinstven, jer samo pravi talent može iz kaosa stvoriti remek-djela. Jako puno njih.