Gostujući nedavno na španjolskoj televiziji, točnije u kasnovečernjoj emisiji “Late Motiv”, redatelj Pedro Almodóvar upozorio je gledatelje da se njegov posljednji film “Dolor y gloria” (Bol i slava) ne može gledati, odnosno čitati kao roman s ključem: ostvarenje ima autobiografske elemente, ispovjedni ton, ali likovi su ponekad kompozit različitih ljudi kojima ne možemo ući u trag.
No zadaća i uloga filmskih kritičara ionako nikad ne bi smjela biti izričito detektivska, jer potpuno je besmisleno posljedice nečije biografije tvrdoglavo tražiti u umjetničkom djelu, čak i onda kad umjetnik na njih namjerno upućuje.
Almodóvar snima scene koje lako mogu biti autobiografske, ali dovršen film koji na kraju pogledamo životopis je svih nas, a ne samo redateljev. Važna je, stoga, i vrlo znakovita činjenica to što je upravo Almodóvarov opus postao sinonim španjolske kinematografije od osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas: njegova je redateljska imaginacija približila europskoj, latinoameričkoj i holivudskoj publici Španjolsku nakon smrti Francisca Franca, i to filmovima koji ni jednom riječju nisu spominjali diktatora. Umjesto “velikih” povijesnih ličnosti, u Almodóvarovu fokusu nalaze se žene čije se životne priče odvijaju izvan krugova kakvi bi zanimali etablirane, “ozbiljne” povjesničare i kroničare.
Redatelj je uvijek spremno isticao svoje uvjerenje da žene čine bolje dramske likove zato što pokazuju veći raspon emocija i karaktera.
Almodóvarovi su ženski likovi obogatili i revitalizirali čitavo španjolsko društvo koje je, tijekom diktature, ali i kasnije, žene jasno pozicioniralo unutar vlastitih konzervativnih vrijednosti kao vrlo elementarna bića koja poznaju i igraju samo dvije uloge, onu majke ili onu kurve. Redatelj svojim filmovima podriva tu mizoginu, katoličku i fašističku tradiciju dajući glavnu riječ slojevitim i jakim ženskim likovima čije se svakodnevice odvijaju s onu stranu krute i banalne državne povijesti koja ih uporno ignorira.
Nije stoga nikakvo čudo to što je kao autodidakt i ostrašćeni filmofil Almodóvar postao majstor melodrame koju mainstream kritika i “visoka” kultura smatraju “apolitičnim” i manje vrijednim filmskim žanrom: obiteljski i ljubavni odnosi nemaju u njihovim očima težinu upravo zato što ih tradicionalno vezujemo uz ženski rod, uz majke i kurve, a ne uz nacionalnu kinematografiju Kraljevine Španjolske. No i uz sve napore španjolske kritike da ospori njegovu autorsku viziju, Almodóvar je doživio veliki međunarodni uspjeh upravo zato što je svojim filmovima pokazao da je Španjolska puno više od Francisca Franca i muškog autoriteta koji je zemlju unazadio institucionalnim i organiziranim nasiljem nad vlastitim građanima.
Za njegove filmove možemo reći da su apolitični samo ako ne razumijemo činjenicu da se nasilje manifestira na različite načine unutar konzervativnog društva, i to zavisno od spola i roda žrtve. Nasilnik je uvijek slika i prilika diktatora.
Kad govorimo o Almodóvarovim muškim likovima, kako je primijetio Dean Allbritton, oni su neprestano vezani uz bolest, patologiju i smrt. Almodóvar ne preže od toga da u filmovima prikaže rodno uvjetovano nasilje, svejedno govorimo li o silovanju, pedofiliji, incestu ili nasilju koje nije seksualno. Ponekad je tema prikazana eksplicitnije, nasilje je fizičko, dok se ono u njegovim kasnijim filmovima uglavnom predočava kroz dugotrajne i duboke psihološke posljedice i ožiljke. Redatelj pritom koristi sva dopuštena sredstva da te posljedice učini što uvjerljivijim i stvarnijim: dopušta priči da se slobodno razvija izvan uskih žanrovskih obrazaca, ali i linearnog tijeka vremena.
Almodóvarova melodrama uvijek je obogaćena elementima komedije, trilera, film noira, pa čak i horora, naprosto zato što životi žena nisu isključivo melodramatični niti su obiteljski i ljubavni odnosi kakve grade žene apolitični ili manje vrijedni od istih takvih odnosa kakve uspostavljaju “politični” muškarci. Kad, na primjer, govorimo o filmu “La piel que habito” (Koža u kojoj živim) iz 2011. godine, morbidan odnos kakav Almodóvar piše za dva muška protagonista ne bi bio moguć da jedan od tih likova nije radnjom doslovno pretvoren u ženu: obiteljsko i seksualno nasilje kakvo žene trpe od muškaraca, muškarci ne mogu razumjeti sve dok se doslovno ne nađu u njihovoj koži. Doktor Robert Ledgard (Antonio Banderas) kirurški pretvara Vincenta (Jan Cornet) u Veru Cruz (Elena Anaya), jer ženska koža posreduje iskustvo nasilja i boli kakvo muškarac ne može nanijeti drugom muškom tijelu.
Almodóvarovi filmovi kombiniraju živopisne likove, upečatljive boje i zanimljivu glazbu s izrazito teškim temama koje je konzervativna kritika često posve previđala, upravo zbog snobovskog prijezira prema melodrami i “banalnim” preokupacijama luckastih ženskih likova. Redatelj vrlo često koristi elemente komedije i farse kako bi uprizorio traume svojih protagonista. Njegovi filmovi vrlo uspješno na svjetlo dana iznose činjenicu da žene svoje živote moraju organizirati oko tih trauma i unatoč njima: likovi se neprestano prisjećaju, vraćaju u prošlost, a i gledatelji s njima, jer radnja ne može ići naprijed bez tih kinematografskih povrataka u prošlost.
Almodóvarovi filmovi bave se različitim perverzijama i vrlo slikovito prikazuju muške deluzije od kojih ženski likovi ne pate. Žene su najčešće prinuđene stajati s obje noge čvrsto na zemlji jer drugačije ne bi mogle preživjeti, dok su muškarci opsjednuti ženama i žive u iluziji da su one na isti način opsjednute njima. U jednom od kultnih Almodóvarovih filmova iz osamdesetih, “¡Átame!” (Veži me!), Ricky (Antonio Banderas) na ženu svojih snova, bivšu pornoglumicu Marinu Osorio (Victoria Abril), nasrne fizički kako bi je “zaveo”: on je u svojoj glavi već isplanirao njihov brak i djecu. Marina nema opciju da ga odbije jer joj je izbor fizički onemogućen. Ono što joj preostaje jest da pristane na Rickyjeve deluzije: njegov san do kraja filma postaje njezina realnost. Riječ je o crnohumornom filmu koji je Banderasa proslavio na međunarodnoj sceni i lansirao ga u Hollywood, gdje je postao dežurni Latino ljubavnik. Nije zgoreg napomenuti da je lik Rickyja koji ga je proslavio doslovno luđak liječen u psihijatrijskoj klinici.
S obzirom na to da film “Dolor y gloria” (2019.) još nije došao u hrvatska kina, sve što nam preostaje jest pratiti što o filmu kažu španjolski mediji, iako, ako znamo kakvu su recepciju u istim tim medijima prethodno imali drugi njegovi filmovi, ne trebamo očekivati previše. Naime, recenzije u novinama uvijek su bile kritične na isti, formulaičan i trivijalan način: kritičari nikako nisu uspjeli prodrijeti do dubljih pripovjednih slojeva te bi uvijek za to okrivljavali samoga redatelja i njegove narativne propuste. Uz to su se, naravno, bavili i tračevima o samom redatelju, što nije teško zamisliti s obzirom na Almodóvarov osebujan karakter. Zbog toga je Almodóvar slavu stekao na međunarodnoj sceni zahvaljujući njemačkim ton-majstorima i francuskim producentima koji su imali više sluha za njegovu autorsku viziju.
Marc Allison u svojoj studiji o opusu Pedra Almodóvara piše da su se do kraja devedesetih njegovi filmovi bolje prodavali u Francuskoj i Italiji nego u Španjolskoj, što ne treba čuditi s obzirom na tematiku kojoj je redatelj sklon. Njegovi filmovi slave i normaliziraju sadomazohizam, pornografiju, promiskuitetne časne sestre, transvestite, odnose koji su direktno suprotstavljeni doktrini Katoličke crkve i vrijednostima koje ona propagira. Čak i nakon četrdesetak godina karijere, dva osvojena Oscara, niza priznanja koja je redatelj dobio u domovini, suradnje s Ministarstvom kulture i osnivanja vlastite producentske kuće El Deseo 1985. godine, glavne španjolske novine El País donose tri nevjerojatno loše i banalno napisane recenzije/kolumne Carlosa Boyera, Manuela Jaboisa i Diega Galána.
Ti nas tekstovi neumitno vraćaju na vezu između Almodóvarovih muških likova kao vjesnika bolesti i smrti, jer ovakvi kritički promašaji, usputne, besmislene muške misli u vodećim novinama doista jesu smrt, ne samo filmske kritike, nego i kulture općenito. Almodóvar rado snima filmove o takvim likovima. Oni rado pišu kako ti filmovi ne valjaju. Muškarci poput tih kritičara ne vole vlastitu autobiografiju gledati iz tuđeg rakursa.
Franco je umro 1975, ali čini se da njegovo naslijeđe itekako živi u patronizirajućim tekstovima koji posve ignoriraju Almodóvarov film i bave se isključivo samodopadnim kritičarskim opservacijama. Nasilnik je, kao što sam rekla, uvijek diktator. To vrijedi i za poznate i priznate filmske kritičare koji diktiraju nacionalni ukus, kao što je Boyero, koji uporno i pasionirano, godinama, pljuje po Almodóvaru, toliko uporno i pasionirano da to spominju i akademski radovi posvećeni redatelju. Ima nešto nevjerojatno pakosno u načinu na koji kritičar omalovažava posljednji Almodóvarov film komentarom kako: “Očito, (Almodóvarov) izgled nije onaj Antonija Banderasa, ali to je sloboda koju si dopuštaju fikcije, koliko god se trudile biti realistične”. Zanimljivo je ovakve opservacije čitati u kontekstu mizoginije protiv koje redatelj filmski progovara: packe na račun izgleda redovito su upućene ženama. Nema, dakle, nikakve dvojbe što je u pozadini Boyerove uvrede.
Almodóvar je heteroseksualne obiteljske i ljubavne odnose uvijek izvrtao ruglu, često ih dovodeći u vezu s nekrofilijom: žene moraju glumiti da su mrtve (kao u slučaju filma “Matador”, 1986.) ili biti u dubokoj komi (film “Pričaj s njom” (Hable con ella), 2002.) kako bi usrećile muškarca koji je slab.
