U nekim slučajevima je vrlo lako objasniti zašto godinama kasnimo za svijetom, ali zakašnjeli dolazak famoznog baleta “Radio and Juliet” pred zagrebačku publiku nema jednostavno objašnjenje. 

Proslavljeni rumunjski koreograf i plesač Edward Clug gotovo cijelu karijeru je izgradio u mariborskom baletu koji ga je 2003. postavio na mjesto direktora i tako otvorio vrata nesvakidašnjem glazbeno- scenskom eksperimentu sa spojem Shakespearea i Radioheada.

Poslije mariborske praizvedbe 2005. Edwardov “Radio and Juliet” otisnuo se na beskrajnu europsku, a zatim i svjetsku turneju koja se protegnula do Brazila, Singapura i Koreje. 

No Draženu Sirišćeviću trebala su dva mandata ravnatelja KD-a Lisinski da ga iz Maribora dovede u Zagreb? U debelom zakašnjenju zagrebačke izvedbe jedina je sreća to što odabrana glazba iz srednje faze Radioheada zvuči jednako impresivno kao prije desetak godina.

Mnogi drugi ambiciozno zamišljeni spojevi klasičnog i modernog umjetničkog izričaja trajali su znatno kraće i raspali se u momentu kad je modernu komponentu pregazilo vrijeme.

Tako su punk i novi val pomeli sa svjetske scene sve simfo rock ekstravagancije i sve grandiozne rock opere iz 70-ih. 

Međutim, Edward Clug je kao veliki fan Radioheada mogao ispravno zaključiti da se glazba njegova omiljenog benda neće brzo potrošiti u baletnoj predstavi s reinterpretacijom Shakespearea.

Ekipa okupljena oko genijalnog frontmena Thoma Yorkea je svoje radove trajno ugradila u zvuk suvremene glazbe i pokrenula dvosmjernu komunikaciju s gotovo svakim važnijim trendom od ranih ‘90-ih do danas. 

Neimenovani deveti studijski album najavljen za početak ljeta automatski je upisan na popis najiščekivanijih ovogodišnjih diskografskih izdanja što je samo još jedna potvrda da Radiohead ne izlazi iz mode. 

Naravno, to nikad nije bio bend za svačije uši pa se ne treba čuditi što je na jednom popularnom zagrebačkom radiju njegova glazba označena kao depresivna i izbačena iz programa.

U prvom kontaktu s Radioheadom na isti način je reagirao BBC Radio 1 koji je 1992. odbio emitirati njegov nastupni singl “Creep” jer je urednički kolegij zaključio kako je pjesma previše depresivna za komercijalni radio. 

Radiohead se najprije zavrtio u Izraelu, a zatim u Kaliforniji gdje je “Creep” oduševljeno dočekan kao engleski odgovor na Nirvanin “Smells Like Teen Spirit".

Kad je objavljen album “Pablo’s Honey”, pokazalo se da tu ima puno više razlika nego sličnosti s grunge bendovima, ali munjevito osvajanje Amerike itekako je pomoglo da se Thom Yorke, Jonny Greenwood, Colin Greenwood, Ed O’Brien i Philip Selway vrate doma kao heroji britanskog alter rocka.

Premda se Radiohead nije uklapao u društvo ultimativnih Brit pop hitmakera Blura i Oasisa, briljantni drugi album “The Bends” donio mu je rijetko viđene kritičarske hvalospjeve, višemilijunsku nakladu i prvi ozbiljan poziv iz Hollywooda.

Australski redatelj Baz Luhrmann tražio je glazbu za ekranizaciju “Romea i Julije”, a Radiohead je odgovorio pjesmom “Exit Music (For Film)”, koju je poslije prenio na epohalni treći album “OK Computer”. 

Za ovo remek-djelo alter rocka ‘90-ih zalijepile su se brojne usporedbe s Pink Floydima i njihovim nedostižnim bestselerom “The Dark Side of the Moon”, ali to je bio površan dojam, kao i ona početna usporedba s Nirvanom.