Rajka Grlića domaća je i inozemna publika upoznala kao režisera brojnih međunarodno nagrađenih filmova. Upoznala ga je kao hrabrog čovjeka koji se istine ne boji i od istine ne bježi. Ali nije ga još vidjela u ulozi pisca. Bar ne samostalnoj. Nedavnim izlaskom "Neispričanih priča" i to se promijenilo. Knjiga osobnih i filmskih bilježaka trebala je ostati unucima kao uspomena na djeda, ali zahvaljujući ustrajnosti Ante Tomića i Marine Vujčić, u knjizi, koja se čita i kao filmski leksikon i kao iznimna biografija, moći će uživati generacije. I sadašnje i buduće.

Već je na prvi pogled zanimljivo grafičko rješenje korica vaše knjige. Vadičep na naslovnici i boca na poleđini navode na pitanje koliko ste duhova, onih osobnih, pustili ovim pričama, a koliko javnih očekujete uzburkati?

Odradio sam stotine filmskih promocija, no uvijek sam mogao reći da su to likovi a ne ja. Sad sam, samo u baloneru, otišao u park i razotkrio se poput pravog ekshibicionista. Knjiga je vani nekoliko dana, vidim da su neki njome frustrirani, a neki sretni. Moja nakana nije bila da se knjigom obračunavam s onima koje ne volim. Moja je majka napisala biografiju i, čitajući taj rukopis, savjetovao sam joj da ne troši vrijeme na ljude koje nije voljela. Toga sam se i sam nastojao držati. Nekoliko sam priča posvetio ljudima koje volim. Za filmove manje-više znam kakav će odjek imati u ovoj sredini, za knjigu ne. Ipak mi je to prva samostalna. Vi otvarate sebe u nekoj maloj, zatvorenoj sredini koja je momentalno puna neke nesreće.

Na početku kažete da više niste hteli snimati crno-bijele priče. Jeste li vjerovali da je u tom trenutku došlo vrijeme priča u boji i jesu li hrvatske priče još crno-bijele?

Ono što je kao kulturni obzor stvorila nova klasa 90-ih učinilo mi se toliko jednodimenzionalno da mi se pričanje učinilo nebitno. Dotad sam proveo puno godina radeći filmove velike gledanosti. To stvori lažnu iluziju da se tim filmovima nešto pomiče u svijesti ljudi, da im se osvjetljavaju neke mogućnosti i onda vidite kako rat sve lako i jednostavno izmanipulira. Učini vam se da je život bio uzaludan, da vaše priče te ljude nisu učinile boljim, da su beskonačno lako postali žrtve i zločinci. Tad sam pomislio da je besmisleno pričati priče. Odlazeći, bio sam siguran da se time više neću igrati. U Americi sam krenuo raditi intractive film school i bio sam sretan što sam našao sasvim drugo polje igre. Amerika je za mene bila, i još jest, divna zemlja, ali nikad nisam imao potrebu ondje raditi film. Činilo mi se da nemam svoj razlog, svoju ljutnju i veselje da krenem. Ovdje me glupost boli, a tamo me zabavlja. Da biste radili filmove, mora vas glupost boljeti.

Što vas onda pokreće, ljutnja ili veselje?

Veselje. Nisam pravio filmove o ljudima koji me ne vesele. Nisam nikad našao motivaciju da radim film protiv nekoga, da nekome "jebem mater" filmovima. Film zahtijeva 3-4 godine posla, komad vašeg života. Ja svoj život mogu razdijeliti na 20-ak filmova i čini mi se potpuno zaludnim mržnjom ispunjavati život. Ja sam hedonist, volim uživati i snimam filmove iz nekog veselja, a i neke potrebe da se kaže nešto što nije tako veselo.

Često su vas optuživali da radite filmove protiv sistema. Zanimljiv je moment "Čaruge", "pravog četničkog" pa "prvog hrvatskog filma". Kako vi gledate na njegov put?

Baka moje supruge držala je krčmu na ulazu u Požegu. Njena majka je imala 10 godina kad je došla grupa vrlo elegantno odjevenih ljudi, bogato ručala i platila, a potom se jedan od njih vratio, dao joj dvodinarku i rekao "Sada svima reci da je ovdje Čaruga bio na ručku." Silno mi se svidjelo to da je jedan bandit u to vrijeme tako radio na svome PR-u. Nekoliko godina Ivan Kušan i ja istražili smo Slavoniju, pokušali otkriti tko je bio Čaruga, razlučiti mit od stvarnosti. Odlučio sam raditi film, učinilo mi se da je to priča o vođi, a u ovim se krajevima sve svodi na voljenog vođu. Jadran film ga je htio raditi, ponudili su Televiziji Zagreb da bude koproducent, no glavna urednica kulture odbila je rekavši da je to film o Titu. Film je tom rečenicom bio mrtav i mi smo ga 3 godine kasnije digli u vlastitoj produkciji. Novi je režim opet prepoznao sliku svog voljenog vođe i onda je Letica izgovorio tu rečenicu. Film je pisan i rađen u krivo vrijeme. Netko se ipak sabrao i rekao da je to prvi hrvatski film. Mene je cijelo to vrijeme tješilo što sam u gradovima bivše Jugoslavije u kojima sam puno kasnije držao predavanja od studenata slušao kako su u vrijeme rata najviše gledali "Čarugu" jer on govori upravo o tome što se tada događalo. Film je imao tužan legalan i krasan ilegalan život.

U knjizi u dva navrata spominjete i "otpise" u kulturi, prvi put kroz crni val, a drugi put kroz Bijelu knjigu. Kako ste doživjeli to ustajanje prvo protiv drugih, a potom i protiv vas?

To su bili ljudi zbog kojih se moja generacija bavila filmom. To nisu bili samo neki režiseri, to su ljudi poput Žike Pavlovića, Dušana Makavejeva, Aleksandra Petrovića, Boštjana Hladnika. Kad se tim ljudima dogodi takav rez i zabrana, to je nešto što vas osvijesti za ostatak života. Relativno sam dobro znao Maka i Žiku, ali bio sam pripadnik druge generacije. Bio sam generacija drugog poimanja politike i filma. Bilo mi je važno s njima "izravnati račune", ljudski se napričati. Imao sam sreću da su još bili u naponu snage, to mi je puno olakšalo.

A kad se dogodilo vama?

Za Bijelu knjigu sam čuo dok sam bio gost Columbia Universityja u New Yorku. Kad sam se vratio, uspio sam se dokopati primjerka Bijele knjige. Shvatio sam tada da me je netko pratio 10-15 godina i iz mojih intervjua vadio po pola rečenice. Moje su stranice bile ispunjene tim fragmentima i njihovim komentarima. Neka strašna policijska manipulacija. Tad sam bio prvi na listi čekanja za stanove koje je dodjeljivao RSIZ kulture i, zahvaljujući toj knjizi, nestao sam s te liste. Onda su slali emisare, dvojicu ljudi koji su predlagali da se učlanim u Partiju pa bi se sve zaboravilo. Zahvalio sam se i ostao bez stana.

Može li se stanje u kulturi danas usporediti s onim 90-ih godina ili u doba komunizma?

Prvo što me začudilo u zemlji u kojoj sam studirao, a tad se zvala Čehoslovačka, bila je količina kulture ispod tog sivog sloja pravog ruskog socijalizma, puno rigidnijeg od našeg. Jedna cijela zemlja je svoju političku nesreću i nemoć da kroz politiku artikulira sebe našla u kulturi. Kad je krenula ’68., ta je kultura i imala snagu i natjerala partijske aparatčike, kao kod nas Savku Kučar, da odu dalje nego što su mislili. Kultura u Jugoslaviji je bila čudan element, političari su imali svoje, tad republičke danas državne, tvrđave unutar kojih su vladali. Jedino što je spajalo, osim dogmu o bratstvu i jedinstvu je kultura koja je međusobno razgovarala. Jovanović je iz Ljubljane režirao u Skoplju, Bauer iz Zagreba u Beogradu, a Žika Pavlović iz Beograda u Ljubljani. Bježeći od lokalnih moćnika, kultura je uspijevala živjeti neki svoj život. Nakon "Samo jednom se ljubi" nisam mogao raditi film u Zagrebu, pa je moj najzagrebačkiji film, "Ralje života", producirao beogradski producent.. Kultura je tad imala i mrežu od 20 milijuna potencijalnih korisnika, pa sam "Ralje" radio bez pomoći države i shvatio da se može napraviti i bez "struktura". 90-ih se kultura svodi na apsolutno ništa, na pjesmice voljenom vođi. Zapanjujuće je kako je hrvatska inteligencija pristala na to vjerujući da će, povlađujući nacionalizmu, uspjeti sačuvati svoj dignitet i raditi svoje stvari. Zato su danas moguci "kulturni mulci" poput Hasanbegovića i ostalih.

Nastavak na sljedećoj stranici...

To su posljedice koketnosti koja se pokazala pogubnom. Za takve je tipove kultura samo polje ideološkog obračuna, da li si za nas neofašiste ili si protiv nas. Drugo ih ne zanima. Ozbiljna umjetnost u sebi uvijek ima neku ideologiju, ali je i jača i veća od toga. Ovdje je kultura pristala na najmanji postotak na svijetu, pristala je da se polovni avioni smatraju nacionalnim blagom, a taj isti novac nikada nije uložen u znanost i kulturu. To je razlog zašto ljudi odlaze odavde.

I u knjizi spominjete tu drugu emigraciju. Budući da dio godine provodite u SAD-u, smatrate li se njezinim dijelom? Koliki je jaz između ove nove i one stare emigracije? Vidjeli smo kako je, primjerice, neslavno prošlo otvaranje HDZ-ove podružnice u Dublinu.

Ti ljudi su pobjegli od HDZ-a i korumpirane države. Od ’91. odlaze ogromne količine ljudi, to su ogromne brojke. Odlazili su najbolji, generacija koja bi danas trebala voditi ovu državu, biti na vrhuncu snage i dati državi pravac i smisao. Ovdje već 30 godina traje negativna selekcija i to se vidi. Ti klinci, koliko ja vidim, ne žele imati ništa s Crkvom, HDZ-om i ustaškom emigracijom. Nisu ni otišli iz ekonomskih niti iz tzv. političkih razloga. Otišli su jer im se učinilo da će im se to kolo nesreće zapetljati oko nogu. Htjeli su raditi i živjeti u veselju. Nema to veze s politikom i ekonomijom, samo potragom za boljim životom. Oni se neće učlaniti u HDZ niti po crkvama vikati "Živio Pavelić". Hrvatska gubi te ljude na najstrašniji način i pokušava ih vratiti na isti način kao ove stare, a za to nema nade.

Niste cijelo vrijeme uronjeni u hrvatsku priču. Kako gledate na nju kada se vratite, plaši li vas?

Sve više. Uvijek presjedajući u avion za Zagreb kažem da, po količini grubosti i guranja za mjesto, mogu procijeniti kakvo je stanje u državi. Osjetiš da ideš u nešto što nema kontrolu niti disciplinu zajedničkog života. Dok tu nema neke elementarne brige da, dok ja vas ne cijenim i puštam da živite i pritom vam ne implementiram svoj način, teško će se nešto dogoditi u politici. Teško je očekivati plemenitost od politike, a taj svakodnevni nivo samo je refleks stanja vlasti. Stvarno se bojim da je toliko dobrih ljudi otišlo da će negativna selekcija biti sve strašnija za Hrvatsku.

Imate vrlo bogato obiteljsko naslijeđe, rado to ističete. Koliko vam je ta multikulturalnost, multinacionalnost obitelji važna?

Ne znam, to me zadesilo, ali jesam od onih koji vjeruju da je to sudbina urbanih sredina. Zagreb je nekoć težio biti takva sredina. Ljudi nisu uvijek bili jednodimenzionalni kao danas, što se tiče krvnih zrnaca, nekoć su se povezivali na ljudskoj razini. Svaki veliki grad zbir je djece poput mene i mislim da je to ogromna vrijednost. Svatko iz svog naslijeđa donosi nešto novo i drugačije, divno je ne biti Susak. Na Susku su ljudi jako niski, to je posljedica zatvorenosti i međusobnog sklapanja brakova. To smo "samo mi i među sobom". Tako je i s državama, mislim da se to i Hrvatskoj događa. Zato cijenim bakcground koji sam dobio. Ti svjetovi oplemenjuju, samo su u malim selima ljudi čistokrvni. Sve ostalo su mješanci. Zanimljivo je da takvo što nisam osjetio u Americi.

A opet, "Ustav Republike Hrvatske" ondje je doro prošao. Plaši li vas to?

Trump se dogodio, jako je pomogao filmu. Ta ksenofobija nije samo hrvatski izum niti je ovdje počela, fašizam traje na ovom kontinentu, a on funkcionira samo kroz mržnju bližnjeg. Amerika je bila nešto sasvim drugo, vrlo se disciplinirano kontrolirala, ali to je kontrolirana finoća. Ondje 200 milijuna zakona i podazkona onemogućuje netoleranciju jer ih ima previše različitih. Trump je došao na valu potisnute rasne mržnje prema Obami. I taj jadni čovjek živi od raspirivanja mržnje. Tako se smiju kada im kažem da je ovo film iz hrvatske sadašnjosti, a njihove budućnosti, ali nakon filma se slože sa mnom. Ta osjetljivost da se nekog ne voli jer je drugačiji je sve jača.

Ante Tomić kaže da bez Srba ne bi bilo potrebe za Hrvatima, a i vi imate zanimljivu crticu o neprijatelju kao eliksiru mladosti. Jesu li nam neprijatelji zaista nužni?

Mislim da ovdje svaka politika živi od svog neprijatelja. Hrvatski nacionalisti žive od Šešelja, srpski od raznih hasanbegovića i markićki. To su isti tipovi, identičan pogled na svijet samo s obrnutim predznakom. Potreba za velikom mržnjom je najsigurnije što politika može naći. Hrvatska politika treba Srbe jer treba apsolutnog neprijatelja kao što srpska politika treba Hrvate. Dok god to puni naslovnice, dotad će ljudi to piti kao vodu jer moraju skupljati plastične boce i treba im razlog zašto im se život tako ružno dogodio. Ovdje na ovom prostoru se to troši do besvijesti, a ovi koji su to vidjeli su otišli.

Pišete i o majčinu boravku na Golom otoku. Nisu li žene onda odvodili na Sveti Grgur?

Jesu, Goli otok sam iskoristio kao opće ime. Brinula se o čamcima, pa su je držali u vodi, na buri, po tri sata. Jednom smo na Rabu došli do mjesta s druge strane grada Raba, odakle se ide na Goli. Ondje su se iznajmljivali čamci za prelazak preko. Pitao sam je želi li ići, ali rekla je "Ni u ludilu".

Ipak, niste mrzili Tita.

Ne, mene nisu naučili da mrzim ili volim Tita, imao sam neutralan odgoj. Moji su bili ljevičari, vjerovali su da je Tito napravio ogroman poduhvat, organizirao prvu vojsku protiv fašista i dobio rat. Njemu se pridavala ta važnost tog rata i ismijavalo se to kako je počeo živjeti svoj bogati život nakon rata. Gledao sam ga kao junaka iz filmskih novosti. Jednom sam s njim izgovorio jednu rečenicu.

Susreli ste se i s Titom i s Tuđmanom.

Jesam, Tito je bio i bistriji i karazmatičniji od Tuđmana. Bio je veći Zagorac od ovog drugog Zagorca.

Koliko fikcije ima u vašoj stvarnosti i je li bitno povući granicu?

Meni je bilo. Kada govorim o stvarnosti, pokušavam je učiniti što je moguće stvarnijom, što je manje pretvarati u fikciju. To je teško jer ne možeš izmjeriti koliko dodaješ vlastitoj priči.

Za kraj, kakvo je vaše mišljenje danas o Motovunskom filmskom festivalu? Htjeli ste festival koji će biti više od filmskog.

Htio sam događaj, nisam veliki ljubitelj filmskih festivala. Meni se nije radio još jedan filmski festival. Tada u Hrvatskoj nije igrao nijedan europski film, ni azijski, afrički ili južnoamerički. Htjeli smo pokazati da se rade i drugi filmovi osim holivudskih. Uz to smo htjeli "kvariti mladež", pokazati im da umjetnost ne mora biti dosadna, rigidna, opterećena dogmom. Htjeli smo otok veselja u moru ne pretjeranog veselja. Generacije su izgubile nevinost tamo, otvorile oči, vidjele da postoji drugačiji način. Festival je bio mali, siromašan, ali pun veselja. Primjeren državi u kojoj se događa.