Tko se uhvatio ijedne od knjiga Svetlane Aleksijevič doživio je brutalan udarac istine ravno u trbuh. Istine od koje je teško udahnuti, uhvatiti dah i ostati na nogama. I to ne istine koju pruža književnost, pričajući priču u kojoj su laži dopuštene kako bi se kroz njih otkrila neka viša, skrivena istina, nego brutalan udarac stvarnog, nepatvorenog života, ispričanoga kroz usta svjedoka koji su proživjeli najtragičnije i najbolje od ukletog 20. stoljeća. Možemo li onda govoriti o književnosti ili je ipak riječ o novinarskom svjedočanstvu, publicistici, dokumentarizmu? Možemo. Jer način na koji Svetlana tu istinu priča čista je književnost. Čisti transfer osjećaja, misli i svjedočanstva, a svatko tko je svjedočio zna koliko je svjedočanstvo i sve ono što ono nosi, izvan samih riječi i činjenica, teško, gotovo nemoguće prenijeti. A Svetlana to uspijeva. Kao teškaš koji u 12 rundi borbe za naslov svjetskog prvaka, umoran, krvav i potrošen, zadnjom snagom plasira razoran udarac u protivnikov pleksus. Bremenito 20. stoljeće, koje je svoje krake protegnulo i do danas, puno je teških, krvavih, povijesnih događaja. Nesagledivo važnih za čovječanstvo. Ali Svetlanu ta povijest ne zanima, ne zanimaju je generali, znanstvenici, političari, ne zanimaju je ni sveci ni demoni, nju zanimaju obični ljudi. Svi oni koji su tu povijest živjeli, stvarali i svjedočili o njoj, a nitko ih se nije sjetio pitati što oni imaju reći. I ta svjedočanstva možda su i prvi pravi povijesni prikaz. Ona su ono što čini život, dok su povijesni događaji tek hrpa dokumenata koje ćemo gledati sad kroz ovu, sad kroz onu prizmu, ovisno o tome kako su se odrazili na sadašnjost ili na neku daleku i nepoznatu budućnost. 

To je povijest povjesničara, povijest uzroka i posljedica, povoda i stvarnih uzroka, Svetlanina povijest je povijest osjećaja, patnje, radosti, razočaranja i vjere, nerazumijevanja, osude i prijezira, kao onog neizrečeno uzvišenog što omogućuje običnom čovjeku da tu povijest nekako preživi i u njoj živi. U “Rabljenom dobu - kraju crvenog čovjeka” ona sažima mnoga svjedočanstva o jednoj velikoj zemlji i jednoj velikoj ideji, monstruoznoj i veličanstvenoj istodobno, koja je propašću Sovjetskog Saveza nestala. Pita to one koji su tu povijest živjeli, bili njezine žrtve i njezini vjernici i ta svjedočanstva, ispričana izravno i u glavu, mnogo bolje govore i daju sliku cijelog tog crvenog bloka od svih politoloških, socioloških, filozofskih i vjerskih rasprava. Istom snagom i na isti način, a opet svježe i drugačije, Svetlana priča svjedočanstva žena u vihoru Drugog svjetskog rata. Točnije, žena koje su u njemu sudjelovale, bile vojnikinje. I ta svjedočanstva možda najzornije opisuju sve užase rata, sigurno bolje nego ijedan povijesni prikaz, ijedan “muški” roman, jer u svakom od tih svjedočanstava - od heroina grudi prepunih odlikovanja do pralja koje su čistile krvave uniforme, rat je sve ono suprotno životu. Ni samim junakinjama ove knjige, a uistinu ih je bezbroj, nije jasno kako i zašto su u tom ratu završile, kako su se usudile i teško im je objasniti vjeru koja ih je u taj rat tjerala. No svaka od njih svjedoči o bezbrojnim detaljima iz muške, vojničke, herojske perspektive, nebitnima, a tako važnima. 

Žene su u ratu, tamo gdje su bili samo užas i patnja, nalazile ljepotu, običan život... Njihova herojska djela, često prešućena i nepriznata, nešto su čega se gotovo ni ne sjećaju ili o njima pričaju kao o nevažnim stvarima, kao o nečemu što se, eto, moralo učiniti. Ali priče o pletenici koja je grubo ošišana, o žudnji za haljinom, šminkom, prvim poljupcem (a mnoge od tih djevojaka u rat su otišle sa 16, 17, 18 godina), živopisni su kontrast koji možda jače govori o svim užasima koje rat sa sobom nosi od najnaturalističkijih prikaza bojnog polja. Uostalom, Svetlanine heroine ni to ne prešućuju. Njihovi životi su prošli, a njihova svjedočanstva nitko nije saslušao. Nisu bila važna, bili su važni pobjeda, službena povijest, kanon herojstva i pobjede. Njihova priča je drugačija, u njoj su i pobjeda i kanon herojstva, ali u njoj je mnogo toga drugog, poput čekanja zore na straži kako bi se barem na čas čuo pjev ptica, ili strah od smrti, ali ne od umiranja nego od unakazivanja tijela i lica, o pogibiji zbog koje će “u smrti biti ružne”. Ono što izvire iz svake rečenice ove knjige, ma koliko stilski one bile obrađene i književnički prepričane, je surovi, nepatvoreni, ali i predivni život. Proživljen sa svim svojim najboljim i najlošijim trenucima. I ispričan bez cenzure.